Ratni dnevnik srpskog hirurga u Bosni

Vožnja autostradom smrti

Primarijus dr Miodrag Lazić, načelnik odeljenja za grudnu hirurgiju Kliničkog centra u Nišu, preživeo je kao dobrovoljac 1.600 dana pakla uz samu liniju fronta. Sve vreme je zapisivao šta se tamo događalo

Događa se da ga noću probudi tišina: prene se i dugo osluškuje, iščekuje nešto što će razbiti nelagodan muk. I tek kad u daljini razabere huk grada, napetost popusti, ali se san ne vraća. Danju, kad do njega dopre veseli dečji žagor, užasne se pri pomisli da su deca, možda, na brisanom prostoru i nehotice mu dođe da vikne na njih, da ih upozori. Ponekad uhvati sebe kako pognut pretrčava ulicu.

Kada je na programu kakav ratni film, gasi televizor. Bio je u ratu. Pravom. U poređenju s njim, onaj filmski je laž, obična igrarija.

- Rat je strašniji od onoga što se o njemu misli - kaže tiho dr Miodrag Lazić. - Nemaština, beda, glad, bol, tuga i smrt, to je tek bleda slika rata.

Primarijus dr Miodrag Lazić je načelnik odeljenja za grudnu hirurgiju i traumatologiju Hirurške klinike Kliničkog centra u Nišu. Sedimo u njegovom stanu na osmom spratu nove zgrade u Ulici Sretena Mladenovića, na periferiji grada, i pričamo o ratu. Zapravo, o njegovih 1.600 dana ratovanja i patnji.

Povod za razgovor je njegov dnevnik. Dnevnik ratnog hirurga. Reč je o zabeleškama koje je dr Lazić vodio od 12. aprila 1992. do 12. jula 1995. godine, sa posebnim delom koji se odnosi na napad snaga Natoa na Republiku Srpsku.

Kaže za sebe da je lekar koji je najduže izdržao.

Potpuno smo odsečeni od sveta

Miodrag Lazić je rođen u Zemunu 1955. godine. Gimnaziju i medicinski fakultet je završio u Nišu. Specijalizovao je hirurgiju na Vojnomedicinskoj akademiju i Beogradu. Oženjen je. Ima dvoje dece. To je sve od njegove predratne biografije.

- Imao sam neke veze sa ratnom hirurgijom, ali samo posredno, preko nastave i literature. Mislio sam da je to sasvim dovoljno. Danas shvatam da je naše ukupno znanje iz te oblasti tada bilo veoma skromno. Takva je bila i nastava. Čini mi se da je to bila logična posledica opšteg uverenja da rata više nikad neće biti, pogotovo ne ovakvog.

Danas, kada se osvrne za sobom, uviđa da od čitave doktrine nije ostalo gotovo ništa.

- Osim jedne stvari koju moram da pomenem. Uza sve promašaje JNA, koji se više nikada ne bi smeli ponoviti, ostalo je i nešto zaista izuzetno i treba odati priznanje onome ko je to smislio. Reč je o takozvanom sanitetskom kompletu. Vrhunska stvar. To je, zapravo, dobro spakovana ratna bolnica. Bukvalno spakovana, u sanducima. Kad se samo setim da mi je to nekad izgledalo beskorisno, suvišno i smešno...

U rat je otišao 4. juna 1991, kao hirurg dobrovoljac. Godinu dana je radio u bolnicama u Dvoru na Uni, Glini i Kostajnici. Ostao je do probijanja koridora.

Naprasno se setio da tokom tih trinaest meseci nijednom nije izašao na otvoreno u belom lekarskom odelu, već isključivo u maskirnoj uniformi ili civilnoj odeći.

- Hrvati su imali poseban pik na lekare i medicinsko osoblje. Čim ugledaju da se nešto beli, pucaju iz čega stignu.

U glinskoj bolnici, jedinoj pravoj bolnici u Republici Srpskoj Krajini, samo on je bio opšti hirurg. Jedan hirurg na 200.000 stanovnika i boraca.

- Tada sam mislio da ne postoje strašniji uslovi. Svakodnevno su nas bombardovali, a dnevno nam je dolazilo, u proseku, četvoro ranjenika. U bolnici je bilo i civila, porodilja, dece... Bolničke sobe smo premestili na suprotnu stranu od linije fronta da bismo pacijentima ulili lažnu sigurnost: da je bolnica pogođena kako je mogla da bude, čisto sumnjam da bi ih to spaslo.

Listamo dnevnik: 1. jun 1992. godine.

"Borbe u Bosanskom Novom. Gori sve. Pet stotina zarobljenih muslimanskih ekstremista, sedam poginulo. Vazdušna blokada Krajine traje već drugu nedelju. Poslednji helikopter je poleteo prema Banjaluci pre četrnaest dana. Potpuno smo odsečeni od sveta. S jedne strane Hrvatska, s druge blokada."

Pet dana kasnije dr Miodrag Lazić piše:

"Lekovi ne dolaze iz Beograda. Nemamo struje, vode, telefonskih veza, cigareta i šibica, kvasca, benzina i nafte. Agregati stoje, hrana se pokvarila. Inače, 13. maja sam zajedno sa narodom Krajine doživeo najtužniji dan u životu gledajući kako Jugoslovenska narodna armija napušta deo otadžbine i deo svog naroda i odlazi za Srbiju...

...Sa svojim prijateljem i kolegom niškim oftalmologom, takođe srpskim dobrovoljcem, doktorom Jovicom Mršićem nalazio sam se tog dana na položaju naših boraca. Naišli smo na ženski bataljon i upoznali Radojku Bulat-Svrzikapu. Devojka nežnog lika i dečačke glave, majka petogodišnjeg sina, pesnikinja i borac. Sa svojom sveskom i ruskim dobošarom ona - na braniku srpstva. Jedini brat na drugoj strani, ustaškoj. Možda upravo na nišanu jedno drugom. Dva roditelja, dve nacije, dve strane. Kako je ovo prljav rat! "Eto nama sada ovog svetog rata, kad puca sestra na jedinog brata", poslednji stih jedne njene pesme. Sad je mrtva, raznesena rafalom preko grudi. Bio sam na sahrani. Borim se za život druge devojke iz istog bataljona. Milka, dvadeset jedna godina. Pogođena u trbuh, creva na dvanaest mesta oštećena. Operisao sam je tri sata. Sada je dobro, izvući će se. Srećan sam."

Lečeno 9.000 ranjenika

- Učestvovao sam u proboju koridora kao hirurg - kaže ponosno. - I da znate, bio sam uveren da je to kraj rata. Vratio sam se u Niš 10. jula. Nisam mogao ni da naslutim šta me čeka.

Radovao se povratku u Srbiju i iskreno tugovao što napušta Srpsku Krajinu. To izmešano osećanje ga je dugo držalo.

- Sećam se kada sam došao u Beograd. Gledam, kafane pune, pića hladna. Deca ližu sladoled. Izlozi puni svega i svačega. Vidim novina na kioscima. Ljudi puše prave cigarete. Kao da sam pao s Marsa. U Nišu isto. To je za mene bilo nepojmljivo blagostanje na koje nikako nisam mogao da se priviknem.

I taman kada su mu blagodeti običnog života ponovo postale bliske, pozove ga telefonom pukovnik dr Dikić, načelnik saniteta Prvog korpusa Vojske Republike Srpske: poznavali su se, dr Lazić mu je slao ranjenike s Banije u Banjaluku. Pukovnik mu je preneo molbu Ministarstva zdravlja Republike Srpske da na mesec dana dođe u Mrkonjić-Grad i pomogne u formiranju i opremanju ratne bolnice.

- Kasnije sam shvatio da su u pitanju bile borbe za Jajce i taj deo srpskog prostora. Prihvatio sam poziv, naravno. Ali, u Beogradu, u predstavništvu vlade RS, saopštili su mi da su bolnicu već formirali, pa me zamole da odem na Pale i pomognem tamo. Otišao sam na mesec dana, ostao četrdeset meseci.

Rat je čudo, a geografija u njemu ne funkcioniše. Sarajevo je bilo, kako kaže, naopako podeljeno. Nama bliži deo je bio muslimanski. Do linije fronta, izokola, severnim delom grada, bilo je četrdeset kilometara. To je bio improvizovani put, koji je izgradila firma "Romanija" usred rata: raskrčene šume, bašte, kroz potoke i urvine... Od fronta do bolnice četiri sata vožnje. A uz sam grad, na sto do petsto metara od njihovih linija.

- Taj put smo zvali "autostrada smrti", a sanitetski kamion za prevoz ranjenika "sanduk smrti". Kad nam s fronta povezu četiri ranjenika, do nas stigne jedan živ. Smrtnost je bila čak i sedamdeset odsto, a najčešće uzrok iskrvavljenje.

Trebalo mu je više od mesec i po dana da shvati situaciju. I tada je odlučio: ako ranjeni ne mogu brzo da stignu do bolnice, onda bolnica mora da se primakne liniji fronta.

U dnevniku je datum 1. novembar 1992. godine.

"Sa instrumentarkom i jednim kolegom odlazim na Ilidžu, u neizvesnost i, sigurno, najopasniji deo bosanskog ratišta. Bolnica pored Ilidže, kilometar od vrela Bosne, na samoj padini Igmana, ratna bolnica "Žica". Igman svuda oko nas. Odatle se muslimani spremaju na proboj prema Sarajevu. Mi smo im, bukvalo, na putu."

- Bolnica je uređena u odmaralištu nekog preduzeća, tako je i dobila ime "Žica" - priča Miodrag. - Imali smo trideset kreveta. Šok-soba je bila u šanku, a operaciona sala u špajzu. Bukvalno. Po sto pedeset ranjenika. Zaista nije bilo nikakvih uslova.

Odatle su prešli u nekadašnju zgradu Direkcije za puteve i za samo deset dana od nje napravili vrhunsku bolnicu.

- Kroz tu bolnicu je prošlo devet hiljada ranjenika, a u njoj je obavljeno 3.500 operacija pod opštom anestezijom. O čemu je reč, shvatiće samo hirurzi. Inače, radili smo sve što se radi u savremenoj hirurgiji, osim operacija na srcu.

Dvadeset šesti novembar 1992. godine:

"Juče sam bio na Ilidži i gršekom pošao prema Butmiru, koji "oni" drže. Malo je falilo da odem na neprijateljsku teritoriju. Inače, ovde operišem gotovo sve izuzev glave. Jedini radim trbuh i grudni koš. Do sada oko trideset teških operacija i više od sto ranjenih. Vodim postoperativnu intenzivnu negu. Pre dva dana ovde je bila doktorka Braun iz Međunarodnog komesarijata za pomoć i kad je videla intenzivnu negu, broj ranjenika, teško operisane, pitala me je da li je moguće da sam sve to sam operisao. Kada sam odgovorio potvrdno, rekla je da mora da sam ili fantastičan hirurg ili lud čovek."

Tri dana operišem bez prestanka

Priča da bolnica, u početku, nije imala ništa. Pomoć je stizala iz Jugoslavije, od naših ljudi u inostranstvu, od Crvenog krsta...

- Interesantno je da smo najviše pomoći dobijali od francuskog bataljona, iz sastava mirovnih snaga. Bili su nam iskreni prijatelji.

Kraj bolnice je bio jedini kopneni put za Sarajevo i tuda su svakodnevno prolazili konvoji kamiona sa humanitarnom pomoći za muslimane.

- Naši vojnici su zaustavljali kamione i uzimali iz njih jednu trećinu opreme - kaže Miodrag. - To je bio nekakav prećutni dogovor koji su svi poštovali. Ali, događalo se da tu nađemo i vojnu opremu. Jednom prilikom su naši vojnici od petnaest boca za anesteziju zadržali pet. Kad, ispostavi se da su teške kao tuč. Pozovemo stručnjake iz "Orla" i oni skeniraju te boce: u jednoj do vrha crni barut, a u drugoj trista najfinijih italijanskih upaljača za mine.

Dnevnik, 1, 2. i 3. decembar 1992. godine:

"Tri dana pakla. Više desetina naših ranjenih, desetine poginulih. Juriši naših snaga na Otes i Sokolje. Njihovi strahoviti kontraudari po Ilidži višecevnim bacačima raketa i minobacačima. Već tri dana i noći operišem bez prestanka..."

"... U šoku imam dve curice od tri i šest godina. Starijoj je granata uletela kroz prozor, majku na mestu ubila, a njoj gotovo odsekla nogu. Borba. Tri operacije. Mislim da će noga ostati. Mlađa ima samo tri godine. Zagrlila me i ne pušta. Kontuzija glave, granata u Vogošći. Tamo je sa bakom. Roditelji nisu uspeli da izađu iz Sarajeva. Na početku sukoba je bila kod bake i tu ostala. Samo pita za mamu i traži cucu. Da umreš. Spasava me jedna sestra iz intenzivne nege. Kada je malecka videla nju, počela je da plače i doziva je: "Mama, mama!" Verovatno liči na njenu majku. Sestra je uzima i malecka je ljubi. Suze. Svi plačemo. Ona grčevito drži Snježu.".

Miloš LAZIĆ