Milena Dravić: tri karijere u jednoj

Barton je bio fer

Nesuđena balerina je u svet filma, kako to obično biva, uletela slučajno, kao devojčica. Odigrala je više od osamdeset uloga, postala jugoslovenska diva, a za publiku ostala Milenica, kako ju je zvao Duško Radović

U svet umetnosti ušla je baletskim korakom. Sa četiri godine je učila španske igre, sa pet imala već prvi nastup, na sceni u Glavnoj pošti. Svoj prvi ples je, seća se, zaigrala u lihtplavoj haljinici na bele tufne, u belim čarapicama i istim takvim cipelicama koje joj je deda napravio. I sve je bilo divno dok se nije razlegao aplauz, a ona se, umesto publici, duboko poklonila nastavnici za koju je znala da stoji iza zavese. Gledaocima je okrenula leđa. Oni su i dalje aplaudirali i, šta bi drugo – smejali se od srca.

Devojčica sa Dorćola tada nije ni slutila da će joj ceo život aplaudirati. Nikada više publici nije okrenula leđa, a ni ona njoj. Ljubav koja traje decenijama nesmanjenom žestinom ispoljila je svežinu i nedavno na premijeri filma „Bure baruta” Gorana Paskaljevića u „Sava-centru”. Kada su se posle projekcije svetla upalila i došao red na Milenu Dravić da se pokloni, usledio je takav aplauz od kojeg klecaju kolena. Kao glumici su iz sale pohrlile emocije koje odaju poverenje, priznanje, radost i ushićenje što je takva kakva jeste: iznad nas običnih zbog svog dara, a, opet, naša, obična. Uvek ista: plavo-zelene krupne oči koje ukazuju na čisto srce i otvorenu dušu, plava kosa, svetao gotovo prozračan ten, ljupka i blaga. I uvek različita. Impresivna je brojka i galerija likova koje je ova glumica ostvarila na filmu, televiziji i u pozorištu tokom četiri decenije duge karijere.

Prve ovacije u Puli

Prvu ulogu pamti dobro. Ne samo zato što je prva već i zbog toga što je sa njom doživela prve ovacije i što je za nju vezano prezime Paskaljević koje se kao i Radović najčešće pominje kada je reč o glumičinim najvećim uspesima.

– Na jednoj dečjoj modnoj reviji, na kojoj sam se ja našla sasvim slučajno, uslika me najpoznatiji foto-reporter tadašnje „Duge” čika Niđa Stokić i posle izvesnog vremena izađe moja fotografija na naslovnoj strani pomenutih novina, čiji je glavni urednik bio Vlada Paskaljević, otac Goranov. To je bila moja prva naslovna strana u životu – priča polako Milena dok u predahu između dva putovanja i gostovanja sedimo u „Oraču”, u restoranu u koji često navraća jer je blizu njenog stana. – Tako su me zapazili ljudi iz ekipe gospodina Františeka Čapa koji je tražio glumce za svoj film „Vrata ostaju otvorena” po scenariju Vlade Paskaljevića. Pozvana sam na probno snimanje, bila sam jedna u mnoštvu, ali sam dobila ulogu.

Ekipa je bila sastavljena od ljudi iz svih jugoslovenskih republika, a film je sniman u Sarajevu. Njegov završetak poklopio se sa Mileninim punoletstvom. Prikazan je u Puli, nije osvojio „Arenu”, ali ga je publika oduševljeno prihvatila, jer se, za ono vreme, bavio savremenom, neratnom tematikom. Posle projekcije je usledio frenetičan aplauz desetak hiljada ljudi. Ostalo je zabeleženo da su se Milena i ekipa čak četrnaest puta poklanjali publici!

– To je neponovljiv doživljaj – kaže glumica.

Usledili su „Diližansa snova”, „Zajednički stan”, „Bolje je umreti”, „Uzavreli grad”, „Prekobrojna”, „Kozara”... Do dana današnjeg Milena Dravić je snimila više od osamdeset filmova, i dobila ni sama ne zna koliko domaćih i stranih nagrada.

– Nisu važne brojke. Meni mnogo više znači da imam petnaestak uloga iza kojih kao čovek mogu doživotno da stojim, one što su obeležile na pravi način mene kao glumicu od početka karijere pa sve do danas – kaže. – „Prekobrojnu” ne mogu nikad da preskočim kao ni „Jutro”, „Devojku”, „ÝR Misterija organizma”, „Poseban tretman”, „Rondo”...

Milena Dravić je jedina naša glumica koja je dobila „Zlatnog Davida” na Festivalu u Terminu 1976. godine, kao najbolja evropska glumica i tako stala rame uz rame sa Vanesom Redgrejv, Elizabetom Tejlor i Glendom Džekson, koje su to priznanje dobile pre nje. Jedina je jugoslovenska glumica koju je Američka filmska akademija uvrstila u Svetsku filmsku antologiju i jedina što je u Kanu dobila nagradu za glumačko ostvarenje, 1980. godine. Reč je o nagradi za srednju ulogu, a Milena ju je dobila za maestralno odigranu Kaću, referenta za kulturu u jednoj fabrici piva u koju doktor Ilić (Ljuba Tadić) dovodi svoje pacijente na specijalan tretman da pred radnicima izvedu psihodramu iz sopstvenog života. Bilo je to, naravno, priznanje i filmu „Poseban tretman” Gorana Paskaljevića, a Milena je tu nagradu posvetila, posthumno, roditeljima. Jer, objašnjava, bilo joj je važno kako je publika prihvata i njom nikada nije manipulisala, ali joj je najvažnije bilo kako je prihvataju njeni roditelji, koji su je pustili u svet filma i kojima zbog toga duguje veliku zahvalnost.

U buket najznačajnijih svojih stranih nagrada, glumica još stavlja i „Zlatnu ružu” u Veneciji za ulogu u filmu „Jutro”, „Vitorio de Sika” u Sorentu, četiri medalje, jedna zlatna i tri srebrne, na filmskim festivalima u Avelinu kod Napulja i naglas zaključuje da je najviše priznanja dobila u Italiji.

Hičkok je bio duhovit

Putujući po svetu, ali i ovde, radila je sa mnogim svetskim zvezdama. Alfreda Hičkoka je, na primer upoznala 1968. godine, kad je on sa suprugom bio gost naše prestonice.

– Bio je simpatičan, duhovit, veseo. Pevao je sa orkestrom u restoranu „Dva jelena” u Skadarliji – seća se Milena. – Džeka Nikolsona, Džona Lenona i Joko Ono sam upoznala u Kanu. Bili su na premijeri filma „ÝR Misterija organizma” i sačekali Makavejeva, Jagodu Kaloper i mene i najsrdačnije čestitali. Takav gest sve nas je oduševio. Romi Šnajder sam upoznala na samom snimanju filma „Grupni portret s damom” Saše Petrovića, gde je ona igrala glavnu ulogu. Strahovito sam je cenila i volela i zaista me pogodila njena tragična sudbina i smrt. Marčela Mastrojanija sam srela u Veneciji gde smo mi došli sa filmom „Jutro” a on nam konkurisao sa Kamijevim „Strancem”. Družio se sa Nedom Arnerić, Purišom, Ljubišom Samardžićem, svima nama koji smo taj film predstavljali tamo. On je bio izuzetno šarmantan čovek i divan glumac, jedan od najvećih evropskih i svetskih. Sa Ričardom Bartonom sam imala zajedničke scene u „Bici na Neretvi”. Pričali su da je, kad je bio pod uticajem alkohola, pravio nevolje ekipi, ali scene koje sam ja sa njim snimala su urađene bez teškoća, na najbolji mogući način. Kao kolega je bio fer.

Kad neko ima takvih i toliko stranih priznanja, logično se nameće pitanje zašto se nije okušao u inostranstvu.


– Bilo je ponuda da snimam van Jugoslavije. Nisam ih prihvatala jer sam uvek bila mnogo vezana za svoj grad, porodicu, za muža – priča Milena Dravić. – A šanse se ne pružaju stalno. Propustiš tri, i gotovo, završena stvar. Sada se kajem što neke ponude nisam prihvatila jer bih mnogo više pomogla i sebi i svima svojima. Sa druge strane, verovatno zato što sam ostala ovde, imala sam tri paralelne karijere, kompletne, ne sa kratkim izletima: na filmu, u pozorištu i na televiziji. Takvu celovitost rada u inostranstvu sigurno ne bih mogla da ostvarim. To stoji.

Ne juri reditelje

Milena takođe iskreno žali što je jedno dragoceno vreme, skoro deceniju, nije bilo na filmu u onoj meri i na način na koji je ona naučila, i što joj, kao glumici, koja je toliko snimala i na tom glumačkom polju dala svoj maksimum, pripada.

– Možda je to i moj propust. Ali, ja nisam nametljiva osoba, ne jurim reditelje, ne vučem pisce za rukav i ne molim: „Napišite ulogu za mene. Uzmite me u film.” To nikada sebi nisam dozvolila – priča. – Možda je baš tako trebalo da bude, jer u tom periodu sam odigrala veoma dobre uloge u pozorištu. U početku se u pozorištu mnogo sumnjalo u mene kao u filmsku glumicu, postojao je jedan gard koji je dugo trajao. Svojim odnosom prema poslu i kolegama, ja sam taj gard razbila i sada je moj rad u pozorištu najnormalnije prihvaćen, što je meni veoma, veoma važno.

Trenutno Milena Dravić igra u tri predstave koje su na redovnom repertoaru: „Lari Tompson, tragedija jedne mladosti”, „Ćelava pevačica” i nova „Moj otac u borbi protiv nitkova” gde igra sa Danijelom Batom Stojkovićem, Draganom Zarićem i mladima, Nebojšom Milovanovićem i Ksenijom Zelenović. Predstava je na repertoaru „Zvezdara teatra”.

Što se tiče televizije, Milenu i Dragana Nikolića, počev od 31. decembra pa potom svakog petka uveče na Prvom programu RTS-a, gledaćemo u seriji „Svaštara”, rađenoj po tekstovima Duška Radovića a u režiji njegovog sina Miloša. I nije to prvi put da Radovićevi „rade” za Milenu i obrnuto. Podsećanja radi, Milena je svojevremeno za noćni program RTS-a snimila seriju od 25 mini-portreta različitih ženskih karaktera po tekstovima Duška Radovića, a onda iz toga napravila monodramu „Milena u svetu muškaraca” sa kojom je posle raspada SFRJ prva od naših glumica gostovala u Sloveniji i Makedoniji. S obzirom na to da je ovih dana Mileni upućeno mnogo poziva da se sa tom predstavom ponovo pojavi pred publikom, odlučila je da je obnovi i uskoro opet igra i u Beogradu i drugim gradovima. O Dušku Radoviću glumica kaže:

– Bio je vrlo tih, povučen, nenametljiv i veoma samokritičan. Iako je bio dosta zauzet svojim poslom, pratio je i voleo ono što radim na televiziji. Sam mi je nudio da uradim neke stvari po njegovim tekstovima, što sam ja oberučke prihvatala. Zvao me je Milenice, a dovoljno je bilo da mi se osmehne, onako pokroviteljski, pa da budem sigurnija u sebe i ono što radim. Zato, kad je Miloš rešio da napravi „Svaštaru”, a rešio je zbog toga što je Duško za života želeo da mu neko od izdavača štampa knjigu sa raznim njegovim tekstovima, sramota je što mu niko tu želju nije ispunio, Dragan i ja smo to sa oduševljenjem prihvatili. Mi smo u „Svaštari” promenili stotinak likova, bio je to ogroman posao za celu ekipu, koji smo morali da uradimo u kratkom roku. Serija je završena još prošle godine, ali je zapelo oko montaže, jer onu kompjutersku ima samo „Komuna”. Drago mi je što smo Dragan, Milan i ja na neki način ispunili Duškovu želju i jedva čekam da vidim „Svaštaru” na televiziji.

Česma na Dravinom bregu

Svog supruga Dragana Nikolića upoznala je na jednoj predstavi, zvala se „Klovnovi”, u kojoj je on igrao sa pokojnim Bobanom Petrovićem i Vladanom <ĐŽ>ivanovićem, u KUD-u „Branko Krsmanović”. Kasnije su zajedno snimali „Horoskop” (1969). A koliko dugo su njih dvoje privatno zajedno?

– Dugo – smeje se Milena. – Više od četvrt veka.

Glumica ne krije da joj je baš žao što su Dragan i ona vrlo malo kao direktni partneri igrali i na filmu i na televiziji, i u pozorištu. Posle gotovo dve decenije imaju zajednički film, „Bure baruta”, ali ni tu nisu partneri.

Na pitanje da li bi, kada bi mogla, nešto promenila u svom životu, Milena Dravić odgovara:

– Veštije bih vodila svoju karijeru i to kad je reč o prezentovanju u Evropi i svetu. Da sam u situaciji, da sam uspela da zaradim neki veliki novac od onoga što sam ovde radila, a nisam, mogla bih i znala da na pravi način vodim nekoliko mladih glumaca. Ono što ja nisam uradila za sebe, uradila bih za druge. Mislim da je za to kasno i da ću do kraja karijere biti samo glumica.

I na kraju, rešavamo jednu zagonetku.

– Moj deda po ocu je iz Nove Varoši a baka iz Ivanjice. Imali su šestoro dece, a moja tetka i otac su rođeni u Užicu, ali su kao bebe stigli u Beograd gde sam i ja rođena – priča Milena Dravić. – Kod Kokinog Broda postoji jedan breg. Zovu ga Dravin. Moj deda je tu podigao česmu koja i dan-danas postoji. Verovatno je da moje prezime potiče odatle, od Dravinog brega a ne kako svi misle od reke Drave.

Milica STAMATOVIĆ