Dva dobra nikad zajedno

Dobili stan, nemaju krevet

Posle petnaest godina seljakanja i života po iznajmljenim sobicama, konkurisanja i nadanja, petočlana porodica Velimirović se uselila u nov stan izgrađen novcem Fonda solidarnosti

Aubotus "dvadesetpetica" je jezdio širokom Kumodraškom ulicom ostavljajući za sobom grad: promakao je kraj nekih stovarišta, pa pored pokislih kukuruzišta. Gore, kod naselja Kumodraž, ulica naglo skreće udesno. Tu je pretposlednja stanica.

Na uzvišenju, kao na nekom tronu, tek završena stambena sedmospratnica dominira celim krajem. Kada se priđe bliže, vidi se da je to zapravo blok zgrada koje uokviruju prostrani atrijum. Okolo se užurbano vrzmaju ljudi u plavim kombinezonima.

Bio je četvrtak, 12. novembar. Dan jesenji: hladan i siv, s dosadnom kišom što rominja od ranog jutra. Oblaci se spustili na krovove. Ljudi u gradu natmureni kao i nebo. Po takvom vremenu čak i Beograd liči na mrzovoljnog i džangrizavog starca.

A onda, kada se kroz uski prolaz stupi u prostrano dvorište, sve se promeni: kroz taj kratak sivi tunel kao da se ulazi u neki drugi svet. Pod kišom stoji petstotinak ljudi, svi srdačni, nasmejani i razgovorljivi. Između njih promiče čovek u beloj bluzi sa velikim poslužavnikom u rukama i svima srdačno nudi piće: rakijicu, vinjak, sok...

- Ja sam Radoje Vuksanović, radnik građevinske firme "Graditelj" iz Beograda - predstavio se. - Upravo smo završili dvesta dvadeset osam stanova za Fond solidarnosti, danas ljudi primaju ključeve. Pa, čestitamo, dok se oni ne okuće i usele.

Suze sreće

U tesnoj niši, pred ulazom u još neuseljenu prodavnicu, stoji sitna žena s detetom u rukama. Kraj njenih nogu skakuće devojčica. Tu su i dve torbe, a na jednoj od njih stari plišani meda.

Dete se privilo uz majku, a ona uvukla glavu među ramena: vidi se da im je hladno i da se dugo smrzavaju. Da njoj ne titra srećan osmeh na licu, sve bi podsećalo na prizor iz one bajke o devojčici sa šibicama.

Izokola zapodevamo razgovor: ona, Stanica, i njen suprug Milivoje Velimirović, oboje radnici "21. maja" iz Rakovice, upravo su dobili stan. Njih dvoje i njihovo troje dece.

- Ja još nisam sasvim sigurna - govori Stanica. - Juče je Mića došao kući i plače. Grca. Pitam ga šta je, a on veli da su mu upravo uručili odluku o dodeli stana. I meni u taj čas grunuše suze: petnaest godina se potucamo po iznajmljenim sobama, jedanaest puta smo se selili, u pet-šest raspodela smo ostajali bez stana zbog pola boda... A sad, tako, iznenada. Poverovaću tek kad Mića donese ključ, upravo je otišao da ga primi. Ma, ni tada. Biću sigurna tek kad uđemo u stan.

Kaže da nikada u životu nije bila srećnija. Ovo je za njih veliki praznik. Najveći. A onda, kao da se nečeg prisetila, pokazuje na dečačića koji se stidljivo privija uz nju.

- Stan je, u stvari, dobio Žarko. Da se on nije rodio, pre tri godine, opet bismo izvisili. Zato smo ga i poveli, da on svečano otključa vrata.

Život u dve torbe

Milivoje je rođen 1954, a u Rakovici radi već 23 godine. On je mašinbravar, ali radi kao oštrač alata. Stanica je tri godine mlađa i ima jedanaest godina staža: završila je za brusača, a radi kao spremačica. Zajedno zarađuju oko 1.400 dinara. Dečji dodatak primaju od pre tri godine. Neredovno.

Sva njihova deca su rođena po jevtino iznajmljenim sobicama. Željko ima dvanaest godina, Sanja osam, a Žarko tri.

U braku su petnaest godina, poznaju se od detinjstva.

- Tek danas sam shvatila kako je proletelo sve to - kaže Stanica. - Evo, ceo naš život je stao u ove dve putne torbe. Sve što smo stekli, stalo je u prikolicu našeg kuma.

Onda je došao Milivoje. S ključem i nasmejan. Njihov stan nije više samo odluka, niti samo šezdeset tri kvadratna metra u lameli šest. Ima adresu: Kumodraška broj 398, sedmi sprat, stan 42.

Lift ne radi: uključiće ga tek kada se svi usele. Stan je u potkrovlju.

Milivoje zaista daje ključ u ručice malom Žarku. Dečak bezuspešno pokušava da ga udene u ključaonicu: uspeva mu tek uz očevu pomoć. Vrata se širom otvaraju da u stan prime prve stanare.

Nekome bi, možda, zasmetali kosi zidovi potkrovlja, trouglasta kuhinja i terasa, ostaci boje na lakovanom parketu, ružne slavine i još sijaset manjkavosti što se otkrivaju i kad čovek nije zakeralo. Stanica i Milivoje su, držeći se za ruke, stajali na ulazu, gledali ushićeno i smejali se kao deca. Kanula je i po koja suza.

- Tako je lepo - uzdahnula je Stanica.

Sanja i Žarko su trčali okolo: kroz sve tri sobe, kroz kuhinju, predsoblje, kupatilo.

- Mama, da li ću sad moći da se kupam kad god poželim? - zapitala je devojčica.

Po podne je kum dovezao nameštaj. Zaista, sve je stalo u tesnu prikolicu. Redom: nahereni orman, vitrina bez vratanca, polomljeni kauč, niski stočić, stolica, električni šporet (neispravan), kuhinjski ormarić, televizor i tranzistor. Premalo pokućstva za dvoiposoban stan.

- Molili smo našu gazdaricu u Resniku da nam pozajmi kauč iz sobice u kojoj smo živeli poslednjih godinu i po - pravda se Stanica. - Nije htela ni da čuje.

Kaže da su išli u grad da kupe tablu sunđera na kojoj bi spavali. Našli su je, ali im je bila preskupa: 380 dinara. Prvu noć u novom stanu su prespavali na podu.

Za petak je zakazano veselje. Naselje. Željko je sam otputovao kod ujaka u selo Vračeviće kraj Lajkovca: Staničin brat je obećao prase. Nema ga da se vrati: ni njega, ni praseta.

Došli gosti: trojica kolega iz "21. maja". Posedali oko niskog stočića i pijuckaju rakiju iz valjevskog kraja. Stanica nasekla sira i salame, da gosti zameze. Milivoje iz udaljene prodavnice doneo gajbicu piva.

- Sve mi ovo liči na san - priča Milivoje. A strah me da se ne probudim u onoj našoj memljivoj sobici u Resniku. Tu sobicu smo plaćali dvesta pedeset dinara, plus struja i voda, izlazilo na trista pedeset. Koliko će ovo da nas košta, ne znam: nek bude i više, pravo je. I naše je.

Pitaju ga gosti da li će da otkupljuje stan.

- Ako firmi krene, ako nam se vrate stare plate, ima Stanica i Mića da otkupljuju, nego šta - kaže Milivoje. - To je jedino što bismo deci mogli da ostavimo, bar po nečemu lepom i dobrom da nas upamte.

Smrklo, a Željka još nema iz Vračevića. Milivoje se zabrinuo, ide u Resnik, na "staru adresu", da ga potraži onde. Stanica ga požuruje, tri prevoza do tamo mora da promeni. I gosti bi da idu, nije im više do praseta. Zadržavaju ih, ne može tako.

Želi stan i drugima - A dobar je moj Mića - odjednom se raznežila Stanica. - Za petnaest godina zajedničkog života samo smo se jedared ozbiljno zakačili. To je bilo pre nepune četiri godine, kad sam zanela Žarka. On, nevoljnik, neće dete. Reče: ni za ovo dvoje nemamo, a ti bi treće. Ja ni da čujem: hoću, pa hoću. Nije mi tada stan bio ni na kraj pameti. Mislila sam: gde ima za četvoro, biće i za petoro. Posle se ispostavilo da smo stan dobili zahvaljujući Žarku. On nam je stvarno promenio život.

Sinoć su, veli, poslednji put igrali svoju omiljenu igru - maštanja. Ona se sastoji od bezbroj slatkih odgovora na pitanje šta bi radili ako bi im, onako iznebuha, neko dao dvadeset hiljada maraka.

- Mića je oduvek imao samo jednu želju. Govorio je: za četiri hiljade bi kupio plac u Resniku ili drugde, gde se može za toliko, a za ostale pare sagradio kućicu, makar daščaru, samo da ima krov i da je naše. I ja sam se udevala u to njegovo maštarenje, pa bih tu našu kućicu udešavala ovako i onako, kupovala mašine za pranje sudova, za veš, pa zamrzivač. E, sinoć Mića reče: "Cano, sad kad se ovo desilo, znaš šta bih ja s tim parama? Prvo bih kupio krevet. Onda bih popravio šporet. Željku nove cipele, obavezno. I tebi kaput. Onda luster... A, da znaš, nešto bih uplatio i u taj Fond solidarnosti." To bi on, valjda, da se revanšira, pa da još neko, kao mi juče, dođe do krova nad glavom.

Miloš LAZIĆ