Naši reporteri plove ka delti Dunava

Na putu Argonauta

Kapetan Dragan Buzganović, koji nastavlja porodičnu tradiciju, samouvereno vodi brod "Orašac" Jugoslovenskog rečnog brodarstva kroz Đerdapsku klisuru. A pored nas se, kao na filmu, smenjuju istorijske slike



Kada se čovek nađe nadomak moćnih litica Đerdapske klusure, sve dotadašnje lepote Dunava koje poznaje padaju u vodu pred lepotom koja tek dolazi.

Teško je reći šta je uzbudljivije: posmatrati Đerdap sa vrhova strmih masiva gde brodovi liče na orahove ljuske izgubljene u monumentalnom dekoru prirode, ili, pak, sa broda koji reka, kao neka džinovska svetlucava zmija, nosi na svojim leđima krivudavim putem u nepoznato.

(Nastavak sa prve strane)



Stari lađari sa donjeg Dunava koji pamte plovidbu rekom pre podizanja brane, kažu da ova najveća i najlepša klisura na evropskom kontinentu nikada više ne može biti onako preteća, opasna pa i smrtonosna kao ranije. Jer, Dunav je danas, ovde u Đerdapu, ukroćeni div koji, ma koliko se opirao, ipak, poslušno teče ka svome kraju.

Tragali za zlatnim runom

Prvo ime su mu dali Persijanci. Nazvali su ga Girdap, što znači: vrtlog. Nema letopisa tako starog koji bi mu tačno izbrojao vekove ili ispričao priču o tome kako je prvi zalutali talas starog Panonskog mora načeo stenu kroz koju je Dunav kasnije uporno rijući prokopao granitno grlo u masivima između Balkana i Karpata, i otvorio ta Gvozdena vrata reke, kako se još nazivao kanjon u Đerdapskoj klisuri.

Tako je rođeno najnepristupačnije ali i najtajanstvenije mesto na Dunavu - Đerdapska klisura.

Tu, u Đerdapu, Argonauti su tragali za zlatnim runom, a u liticama iznad reke još stoji usečen kameni put koji su krvaveći ruke usecali legionari cara Tiberija, na samom početku naše ere, kako bi po njemu kasnije robovi vukli galije... Tu je car Trajan uklesao svoju čuvenu tablu i prvi pokušao da premosti dunavske obale...

U Đerdapu danas kao večni spomenici što vidljivi, što od pogleda skriveni, stoje ostaci života gotovo svih epoha: od neolitskog doba pa do ranog srednjeg veka i ratova sa Turcima.

Tragovi neme borbe čoveka sa strmim stenama, nedokučivim klancima, opasnim vrtlozima i neobuzdanom snagom vode upečatljivo govore o upornosti ljudi da se savlada priroda i moćni vodeni div pretvori u poslušnu reku kojoj će čovek biti jedini gospodar.

Plovimo borodom "Orašac" koji ispred sebe gura pet praznih tankova i tri barže na svom putu dugačkom 1.046 kilometara do Renija u Ukrajini, gde treba da se utovari teret i istim putem vratimo.

Priliku koja je iskrsla nismo hteli da propustimo, pa nam je zato, ovako nepripremljenim za dug put u nepoznato, svaki podatak koji saznajemo nov i uzbuđujući kao i reka kojom plovimo.

- Na Dunavu za mene postoje dve prave lepote - kaže kapetan broda Dragan Buzganović, iskusni kapetan JRB-a sa donjeg Dunava, čiji su i otac, i deda a i dalji potomci živeli i plovili po velikoj reci upoznavajući svaki krak i vir ćudljive vode. - To su lepota Đerdapske klisure, i lepota delte Dunava. I teško je opredeliti se šta više impresionira. Uostalom, imaćete i sami mogućnosti da poredite.

Bela pena razbesnelih talasa

Đerdap, međutim, za sada, zaokuplja našu pažnju.

Od kapetana Buzgana kako ga uglavnom osmočlana posada na "Orašcu" zove, saznajemo da je najlepša i najduža klisura na Starom kontinentu dugačka 130 kilometara i da je, u stvari, sastavljena od četiri klisure i tri kotline, i za lađare je odvajkada predstavljala veliko iskušenje. Jer, na nekim mestima, pričao je Buzganoviću deda, brzina vode je iznosila osamnaest kilometara na sat.

Prolazak kroz Đerdap je zapisao i prota Mateja Nenadović, opisujući svoj put, kada je 1804. godine pošao da traži Rusiju i pomoć za Prvi srpski ustanak.

"...U ime Boga pođemo, sednemo u čamac i reknem ja: "Ovako se navezao Kolumbo sa svojom družinom na sinje more da nađe Ameriku i upozna je sa Evropom. A mi se navozimo danas na tihi Dunav da nađemo Rusiju za koju ništa ne znamo gde je, ne samo što smo u pesmi čuli da je ima, i da Srbiju upoznamo sa Rusijom. Al’ reče Jovan Protić: "Čekaj, pobratime, počekaj dok na Đerdap dođeš da vidiš kako je tih Dunav..."

Sad dođemo u ono selo, gde uzimaju dumendžije, koji su kroz Đerdap vešti lađe spustiti. Čuje se nešto gde huči. Pita mene moj pobratim Protić: "Čuješ li pobratime štogod? Ono je - veli - glas tvog tihog Dunava. "Šta, pobratime, jadan, zar Dunav i onakav glas ima?"

Belu penu razbesnelih talasa prota opisuje kao ogromno jato gusaka, objašnjavajući usput i običaj da krmanoš izdaje naredbu putnicima da legnu u čamce i ne gledaju stene i talase, kako se ne bi uplašili.

I Vuk Karadžić je u svom "Rečniku" o Đerdapu zapisao:

"Srbi poznaju dva Đerdapa u Dunavu. Donji i gornji. Gornji je strašniji, ali manje drži, a donji više drži, ali je manje strašan. Na gornjem Đerdapu se slabo vidi kamenje po sred vode, nego samo ključevi i klobukovi, ali se na donjem preko celog Dunava, kako voda malo opadne, tako vidi da se pripoveda da je nekakav hajduk skačući s kamena na kamen, utekao iz Srbije na onu stranu. Onuda lađari odozgo idući uzimaju obično krmanoše iz ondašnjih mesta, Srbe iz Dobre i Tekije i Nemce iz Ljupkove i Oršave. A odozdo lađe obično vuku volovi. Ali, kada voda vrlo opadne, onda na Đerdapu lađe, osobito natovarene, ne mogu preći nikako."

Ni naš najveći geograf Jovan Cvijić nije propustio da zabeleži svoje utiske o Đerdapu.

"Ti ambisi i te vrtoglave dubine u kojima veliki brodovi, sićušni kao čamci, mile vukući za sobom povorke natovarenih šlepova, upravo uzbuđuju čoveka".

Sve je u rukama locova

- Dok nije izgrađena brana - priča kapetan Buzganović - jedno od najcenjenijih zanimanja ovde je bilo zanimanje krmanoša, o kojima su pisali vuk i prota Mateja. Jer, to su u stvari potomci nekadašnjih dumendžija, brodari-locovi, kako su se nazivali. I oni su od svojih očeva i dedova vekovima preuzimali posao takozvanih "vodenih pilota", čiji je posao uvek pratila opasnost. Ali je, ipak, jedino u njihovim rukama kormilo bilo sigurno, tako da su na putu kroz Đerdap zapovednici brodova svih zastava prepuštali komandu ovim ljudima, koji su zaista poznavali sve tajne prolaza klisurom. Ti ljudi posle izgradnje brane više ne postoje. Brodovi kroz Đerdap sada idu bez prepreka.

Na hiljade priča, legendi i podataka čovek naiđe kada plovi s ljudima kojima je Dunav mesto na kome se rađaju, žive i umiru, često odnoseći sa sobom i one tajne koje nikada neće biti zabeležene.

Dunav je neiscrpna priča još iz vremena Herodota koji je u petom veku pre nove ere plovio Dunavom koji se tada zvao Istros. Došao je do Đerdapa, ali dalje nije mogao.

Promičemo pored Trajanove table. Nalazi se na izlazu iz donjih kazana sa desne strane, mestu gde je Đerdap najuži.

- Uklesana je 133. godine pre naše ere - kaže Buzganović, koji bi po znanju kojim raspolaže mirno mogao da radi i kao turistički vodič ovog područja. - Ona predstavlja obeležje svih Trajanovih graditeljskih i imperatorskih ambicija i podviga. Natpis na tabli u prevodu glasi: "Imperator Cezar, božanskog Nerve sin. Nerva Trajan, Augustus Germanik, vrhovni sveštenik, zastupnik naroda po deseti put, otac domovine, konzul po četvrti put, savladavši planinsko i dunavsko stenje, sagradio je ovaj put."

Ovo se nekada zvalo, pričaju nam lađari sa "Orašca", "usko grlo za brodove". Ali je izgradnjom Sipskog kanala 1896. dugačkog 2.133 metra , dubokog četiri i širokog 73 metra, omogućena bezbednija plovidba uz obilaženje đerdapskih stenovitih pregrada. Potom je uz Sipski kanal izgrađena i pruga pa su brodove vukle lokomotive, ali sve to nije bilo dovoljno za tempo kojim se brodarstvo razvijalo.

Upad Mađara u Panoniju prekinuo je plovidbu u usponu. A onda je došlo vreme krstaških ratova od 1096. do 1291, godine kada su se Dunavom prevozili krstaši s konjima.

Sa dolaskom Turaka staje i plovidba Dunavom. Sve tako reći do pojave parobroda. Na našem delu Dunava prvi parobrod je prošao 1834. godine. Zvao se "Agro". Imao je 52 konjske snage i 242 tone nosivosti. To je ujedno bio i prvi parobrod koji je prošao kroz Đerdap.

Trkulja blizu "Lepenaca"

Na izlazu iz Velikog i ulazu u Mali kazan, na samoj krivini zvanoj Dubovo, jednom od najopasnijih mesta u Đerdapu, gde je Dunav najuži, malo ispred Hajdučkih vodenica, svoje mesto za inspiraciju je našao i Radisav Trkulja, poznati akademski slikar i direktor Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Kupio je napuštenu signalnu stanicu i preuredio je u mesto gde najradije stvara. Jer, Dunav ovde ima tu moć. Da hukom i lepotom rađa inspiraciju koju Trkuljina ruka beleži na platnu.

Možda na njega utiče i blizina Lepenskog vira, na ušću Boljetinske reke u Dunav, preistorijskog naselja iz ranog neolita, jedinog, za sada, nalazišta u Evropi koje seže negde deset hiljada godina pre naše ere. Otkrio ga je još 1958. akademik Dragoslav Srejović, i bio vezan za njega sve do smrti. Tu su pronađene i kamene skulpture. Zato u blizini takvog mesta, kaže slikar, mašta i snaga umetničke inspiracije mogu da dosegnu neslućene razmere.

I zaista, ko zna kakve sve Dunav tajne i danas krije u svom zagonetnom koritu i vrtoglavim dubinama ispod surih brda.

Ali, već osvaja noć. Posle izlaska iz prevodnice sa leve obale dopiru svetla velikog grada Turn Severina u Rumuniji. Tačno je preko puta Kladova. I taj grad je poznat još iz rimskog osvajanja Dakije, jer je car Trajan kod nje sagradio most preko Dunava. Bio je to zaista vrhunski građevinski poduhvat. I danas na desnoj obali postoje izvesni ostaci stubova tog prvog mosta na ovom delu Dunava. Bio je postavljen na dvadeset zasvođenih stubova, a dužina mu je bila 1.127 metara, što je za to vreme bio pravi podvig Trajanovih neimara. Da bi ga zaštitio, Trajan je na levoj obali podigao utvrđenje oko kojeg je kasnije nikao grad Drobeta, a na desnoj obali Pontes. Docnije je car Aleksandar Sever tu podigao utvrđenje čije ruševine još stoje. Po ovom caru je Turn Severin i dobio svoje ime.

Prošla je ponoć kada je "Orašac" uplovio u Prahovo. Brzo i profesionalno su obavljeni revizija i carinski pregled, a brod se po mrklom mraku u noći bez mesečine, vođen moćnim radarom, uputio niz Dunav, ka Reniju i delti, krajnjem cilju našeg puta.

Beležimo podatak da prava avantura Dunavom, koji malo ko, sem lađara što na njemu rade i žive, poznaje, počinje u stvari na 861. kilometru, kod Prahova, Do 127. gde se nalazi Reni, ukrajinska luka imamo još punih 734 kilometra plovidbe. Kako ćemo posle do delte još ne znamo. Ali ćemo o tome misliti kad stignemo u Reni. Dani na Dunavu su tek pred nama.

Jovan ANTONIJEVIĆ