Naši u belom svetu, ovog puta na Floridi

Moj Džon pravoslavac

Plavokosa Adrija, ćerka arhitekte i slikara Milana Kanačkog, koji je u Americi napravio uspešnu karijeru, rekla je jednom mladoženji - ne sedam dana uoči svadbe. Ovih dana je Amerikancu Džonu Dejvidu Naju rekla - da, ali tek pošto je prihvatio njenu veru i sve druge dobre srpske običaje

Za razliku od američkih kuća koje često podsećaju na filmske kulise, stambeni blokovi u gradiću Tarpon Vuds na zapadnoj obali Floride izdvajaju se finim linijama i smirenom elegancijom pa se već otprve rađa pomisao da iza toga stoji potpis majstora neke druge škole. Svog uglednog građanina - a našeg zemljaka Milana Kanačkog - lokalni listovi bez ustručavanja nazivaju "kreativnim genijem".

Poreklom iz Čuruga, beogradski đak, jedan od pionira jugoslovenske televizije, scenograf koji je umeo da udahne raskoš čak i kamenim zidinama topčiderske Letnje pozornice kad je Sava Mrmak na njoj stvarao revije dostojne pariskog "Lida", arhitekta, dizajner i slikar Kanački živi u Tarpon Vudsu otkako je opština 1975. nastala.

- Čim sam došao, dali su mi da proverim planove grada na kojima sam uočio mnogobrojne greške - priča on. - Ja sam ih prepravljao i doterivao. Ipak, najviše sam voleo da gradim vile za milionere pri čemu sam koristio filmsko i televizijsko iskustvo iz Jugoslavije.

Kad mlada kaže ne

Nije teško zamisliti kako izgleda kuća čoveka koji oprema dvorce za razmažene bogataše. Na dnevnu sobu, veliku kao fudbalsko igralište, nadovezuje se bazen sličan karipskoj plaži i tereni za golf, omiljeni sport domaćina i njegovih drugara iz hladnjikavog Čikaga koji će zarad dobrog turnira potegnuti put dug dve hiljade kilometara do tople, vazda sunčane Floride.

Ovog puta prijatelji su se okupili iz drugog razloga: Milan i njegova supruga Blaga, rođena Mitrović, udavali su jedinu ćerku Adriju. Organizovati svadbu u zemlji sa toliko vera, kultura i običaja nije mala stvar. Ponajpre zbog toga što rodbina i prijatelji stižu sa neshvatljivih udaljenosti, svejedno da li iz Beograda, Čikaga, Kalifornije ili nekog od gradova na samoj Floridi gde svi oni raštrkano žive.

U slučaju dvadesetosmogodišnje Adrije Kanački - krhke plavuše na mlazni pogon! - postojala je i izvesna doza opreza. Pre tri godine desilo se nešto gotovo nezamislivo za zemlju gde se sve planira mesecima unapred. Neposredno uoči svadbe, kad su rođaci iz Jugoslavije već uveliko stigli, kad su svi nemali izdaci (pozivnice, zakup restorana, večera, šampanjac, cveće...) bili podmireni, Adrija je hrabro stala pred svoje roditelje i objavila: "Od udaje nema ništa! On nije čovek za mene. Dobro je što sam to na vreme otkrila".

U opštem zaprepašćenju niko se nije setio da otkaže dugačku belu limuzinu. Doklizila je tačno u zakazano vreme okićena belim ružama. Iz nje je izašao livrejisani vozač i veselo uzviknuo: "Šta ste se ukipili? Gde su mladenci?"

Dok se gospođa Blaga zbunjeno izvinjavala što je zaboravila da javi kako venčanja neće biti, zet Vlada iz Beograda je pritrčao uparađenom šoferu: "Čekajte, gospodine, da se bar slikam pored tih ,kolica’ kad sam već dao tolike pare za smoking!".

Dame plaćaju

Planiranje i organizovanje svadbe u Americi je skupo zadovoljstvo. Pošto se pretpostavlja da je zauvek, treba da bude nezaboravna pa šta košta da košta. Najveći deo troškova - tako reći sve! - snose mladini roditelji. Mladoženjini plaćaju obaveznu generalnu probu - večeru za najbliže rođake i prijatelje dan uoči svadbe - i piće na gala prijemu sutradan.

Pre finansijskog treba rešiti versko pitanje. Kad bukne ljubav između devojke pravoslavne vere, kao što je Adrija, i momka iz katoličke porodice, kao što je Džon, jedno od njih mora da primi religiju svog izabranika.

- Ne dolazi u obzir! - odlučna je bila Adrija, odmalena vaspitana u duhu pravoslavlja: i njena majka i obe tetke decenijama pevaju u crkvenom horu!

Na potezu je bio novi Adrijin izabranik mladi Amerikanac Džon Dejvid Naj. Pre nego što je rešio da prihvati pravoslavlje, želeo je da prouči njegova načela. Adrijin kolega u drugom po veličini američkom kompjuterskom gigantu "Tek dejta" počeo je da odlazi na konsultacije najpre u grčku pravoslavnu crkvu u Tarpon Vudsu a zatim na razgovore kod popa Miloja Raićevića koji će ih kasnije i venčati.

- Džon je ozbiljno prišao promeni vere - priča njegov tast. - Iako strogo katolička, njegova porodica nije uticala na njegovu odluku. Na kraju me je pitao može li da primi moju krsnu slavu Đurđevdan. Budući da nemam sina, bio sam oduševljen što će ćerka i zet da nastave tradiciju.

Džon je na krštenju postao Jovan i od svih očekuje da ga tako i zovu.

Ko to tamo peva?

Scenario svadbe danima su razrađivale Adrija i njena majka, a onda je svaki predlog išao ocu na odobrenje.

- Najteže je izabrati ono pravo u moru kiča i ponuda američke svadbarske industrije. Nisam želeo žurku za nove bogataše - kaže čovek kojem je dobar ukus zanimanje.

Kad Milan kaže ne, ustukne čak i moćni ženski klan s kojim nije uvek lako izaći na kraj. Uz ćerku, koja zna šta hoće, i suprugu Blagu, profesorku klavira sa najvišim muzičkim obrazovanjem i nekoliko snimljenih ploča, tu su i Blagine dve sestre Zora i Nevena i njihova čila devedesetogodišnja majka Ana. Tri sestre pri tom imaju glasove da sve puca a naročito kristalni lusteri! Da ih nisu učili kako je porodica uvek ispred karijere, danas bi sve tri bile operske dive.

Karijera Milana Kanačkog krenula je uzlaznom linijom onog dana kad mu je poznati reditelj Sava Mrmak rekao: "Mali, je l’ ti to hoćeš svima da nam uzmeš hleb?" Na prvoj godini studija arhitekture (kasnije će se upisati i na Likovnu akademiju), "mali" je već uveliko bio TV dete.

- Sava Mrmak, Lola Đukić, Bata Konjević... nas dvadesetak je stvaralo istoriju beogradske televizije - priča Kanački o tim danima. - Nije bilo posla koji nisam radio. Namestim dekor pa odem da polažem ispit, a uveče pravac Bezistan. Skice sam crtao na salvetama i vizit-kartama.

Režirao je sportske spektakle, priredbe "Mikrofon je vaš", čak i jednu prvomajsku paradu, prvi put sa ljuljaškama i cvećem, u tipično američkom fazonu. Rad na velikim koprodukcijama koje su se u to vreme snimale u Beogradu ("Burlaci sa Volge", "Mihailo Strogov"...) omogućio je Kanačkom da u avgustu 1965. učestvuje i pobedi na konkursu za dvogodišnje usavršavanje na filmskoj akademiji Elije Kazana u Njujorku.

- Ja dođem u Ameriku, saznam da Senat nije potpisao odluku o stipendiranju i cela stvar propadne - priča Kanački. - Odem u Čikago, gde živi mnogo naših ljudi, i zaposlim se kao dizajner. Moj prvi rad - ekstravagantni lokal "Evropa noću" - izgledao je zaista filmski, pa su kolege dolazile da ga vide. Više nisam mislio na Kazana, ali se nisam vratio ni u Beograd.

U susret suncu

Još pre nego što je iskrsla prilika za put preko Atlantika, Kanačkom su se po glavi vrzmale reči njegovog profesora Piperskog: "Klikeri ti rade deset godina unapred. Idi u Ameriku, usavrši dizajn i počni da radiš velike stvari".

Tako je i bilo. Za velike stvari koje je radio - trgovinske centre, stambene zgrade, dragstore, restorane, samousluge, privatne aerodrome - Kanački je u rekordnom vremenu osvojio četrnaest najprestižnijih američkih nagrada za arhitekturu i unutrašnji dizajn.

- Bila je to revolucija u planiranju robnih kuća - kaže on. - Umesto klasičnih, konvencionalnih rešenja - izmešani stilovi uz dosta teatralnosti. Smatrao sam da je šoping-centar više od kupovine: mesto za zabavu, koncert, reviju, hepening, lajt-šou, uživanje, opuštanje.

Uspeh je bio vrtoglav. Od crtača Kanački postaje potpredsednik a zatim i suvlasnik kompanije koja je radila projekte širom sveta. Kad je to prodao da bi se uortačio sa milijarderskim bračnim parom, poslovi su postali još unosniji. U otmenom Palm Springsu na zapadnoj obali gradio je vikend kuće za milionere i imao priliku da upozna Sinatru, Boba Houpa, Kirka Daglasa, sestre Gabor. Kad se iz Kalifornije vratio u Čikago, otkrio je da mu firma gubi milione i da je na rubu propasti.

- Amerika nije lilihip kako mnogi veruju - kaže Kanački. - I najbogatiji čovek zbog lošeg poteza preko noći bankrotira. To se upravo nama desilo.

Tad je već imao Floridu u svojim mislima: Blaga, Milan i petogodišnja Adrija napuštaju Čikago i dolaze u Tarpon Vuds gde počinju nov život.

- Uvek sam sanjao sunce - kaže arhitekta Kanački. - Kad sam bio mali, mislio sam: da sam kralj, prekrio bih sve ulice da ne vidim sneg, maglu, kišu, sivilo - samo svetlo, vodoskoke i zelenilo - upravo ono što krasi nadaleko čuvene američke "šoping molove"!

Dinamit devojka

Na Floridi živi oko tri hiljade Srba. Budući da je reč o letovalištu, radničku klasu nije imalo šta da privuče. Intelektualna se, međutim, doseljavala i kad je posao izgledao nesiguran: siti ledenih gradova na severu, prvenstveno Čikaga, ljudi su stizali uvereni da zarad večnog leta vredi rizikovati. Samo najbolji opstaju a najviše Srba na Floridi radi u građevinskoj industriji, kompanijama za prodaju nepokretnosti i ugostiteljstvu.

- U Adriji smo od početka razvijali nacionalni duh - kaže njen otac, danas vlasnik kompanije "Milan Kanački dizajn" u Tarpon Vudsu. - Preko mojih slika i priča zavolela je Jugoslaviju i rado tamo odlazi.

Lepa, uvek nasmejana devojka ne peva kao mama, ali crta kao tata: s lakoćom je završila školu za dizajn u Talahasiju. Bila je sjajna gimnastičarka, plivačka rekorderka a tenis igra kao Monika Seleš!

- Svemu sam je naučio - ponosno će o tome tata. - Adrija je majstor za enterijer i ima urođeni smisao za lepo, ali je od ovog mog posla odbija tempo koji ne ostavlja vremena za druge stvari.

Zbog toga je jednog dana, kako to već ona ume, stala ispred oca i rekla da neće u njegovu mašinu već na - psihologiju! Učila je neprekidno i u rekordnom vremenu završila drugi fakultet. Danas u "Tek dejti" radi posao koji voli, u idealnom radnom vremenu od 11 do 18. Povremeno pomaže i ocu, iza njih je već nekoliko zajedničkih projekata. Za Medicinski centar Adrija je dobila prvu nagradu a Milan drugu pa mu sad u šali govori kako joj je već vreme da nađe boljeg ortaka!

Boljeg muža ne bi mogla. Pre nego što je Džon, sin poznatog hirurga, osvojio njeno srce, morao je da prihvati običaje njene porodice, pokaže da je dobar za roštiljom i vičan služenju, da zna sa rođacima i ume sa prijateljima, da mu ne smeta Adrijina vezanost za roditelje.

Volite se, deco!

U crkvi su izgledali lepo, krotko i zaljubljeno dok je pop Raičević, po svim dobrim pravoslavnim običajima, na srpskom i engleskom, izvodio ritual venčanja. Posle se tu našla i čutura sa domaćom lozovačom (po očevoj liniji Blagini su Srbi iz Boke kotorske gde joj je stric bio vladika), kumu Patriku Hoganu je izgorela kesa a kolo se igralo s takvim žarom kao da gostuje "Krsmanac".

Gosti su se najpre založili u gostoljubivom domu porodice Kanački: raskošan bife u slanoj i slatkoj varijanti, tri bar-pulta sa uslužnim kelnericama, fotografi i videografi spremni da ovekoveče istorijske trenutke. Merkaju se pokloni i haljine, pozdravljaju prijatelji izdaleka. "Dinastijskim" stepeništem silazi elegantna mlada i pozira pored raskošnih ikebana. Iznenada poj tri slavuja: mama i dve tetke, razume se. Dok joj pevaju pesmicu o večnoj ljubavi, Adrija plače. Srećom, tu je šminker da popravi "mejk ap" - uzbuđenja su to!

Treća tetka, Milanova sestra Mira iz Beograda, predvodi kolo: ni veštački kuk ne može da izbriše godine provedene u "Abraševiću". Za štimung u kući, kasnije i u balskoj dvorani kulturnog centra "Rut Ekerd hol" gde će im se pridružiti disk-džokej sa sjajnim izborom evergrina, zadužen je orkestar Krešović iz Orlanda. Sviraju u paviljonima mediteranskih zemalja u slavnom "Epkotu" a kad negde na Floridi feštu prave naši, Krešovići izvode što je srcu najmilije - srpsku narodnu muziku.

Srbi, koji žive u Americi, rado zamišljaju kako će se jednog lepog dana njihova deca međusobno zaljubiti i venčati ("jao, samo da nađe nekog našeg"), ali to, pogađate, ne biva.

- Što da krijemo, gajili smo nadu da će se Adrija udati za svog druga iz detinjstva Pavla, sina naših divnih prijatelja Branke i Trifuna Pavlovića - ne kriju Blaga i Milan.

A Pavle-Pol Pavlović, umetnički direktor i ilustrator u poznatoj izdavačkoj kući, slika i prilika mladog Aleka Boldvina i san svih srpskih majki na Floridi i šire (na njihovu žalost, zaljubljen u Amerikanku) objašnjava:

- Ljubav je jedno, a želje roditelja drugo. Kako da se u meni probudi strast prema Adriji ili nekoj drugoj našoj devojci kad ih od detinjstva sve volim kao sestre?

Samo za gledanje

Duga vožnja kolima od kuće do crkve i od crkve do restorana (pa posle nazad u svoje mesto!) za mnoge isključuje alko-zadovoljstvo. Ali, šta mari... Svi su uživali u lepo okićenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi Sveti Sava u Sent Pitersburgu gde je pop Miloje Raičević u velikom stilu obavio i otpevao svadbeni program.

Među mnogobrojnim gostima bio je i Jovo Mitrović, izbeglica iz Bosne. Radio je kod Kanačkog na gradilištu i odvajao svaku crkavicu da pošalje svojima. Onda je dobio glavnu premiju na lotu - dvanaest i po miliona dolara! - i doveo celu porodicu u Ameriku. Sad ima sopstvenu kompaniju ("mogao bih sad ja kod tebe da radim", kaže mu bivši šef). Veli da je ostao običan čovek. Koliko je "obično" voziti pozlaćeni "mercedes", drugo je pitanje.

Veselje se nastavilo uz svečanu večeru. Za početak pileća pašteta i piletina na žaru. Glavno jelo je file minjon, belo pileće punjeno spanaćem, uz povrće i salate. Pa sirevi i ogromne korpe sa svim voćem sveta. I konačno sečenje svadbene torte od koje se i ne očekuje da bude ukusna, samo visoka, raskošno dekorisana (ušećereno cveće) i - fotogenična. Ma šta da vam obećaju - lešnik, malinu, vanilu, limun - preovlađuje ukus brašna. Pre deset godina ovaj kolač nije ni mogao da se jede, sad može zalogaj-dva. Tetke su, srećom, svojeručno umesile sitne kolače, one što lepo idu uz vino.

Kao i u svakoj drugoj prilici, pušilo se samo na terasi s koje je gust dim vijugao u svim pravcima - kao u najboljim filmovima o Indijancima! Vijugalo je i kolo sve do 23 sata (dokle je trajao zakup sale) sa solistima koji su dobijali aplauz na otvorenoj sceni: Adrija i Džon-Jovan, kum i kuma (Amerikanci!), majka Blaga i sve tri tetke, stari svat Milan Janković, najbolji igrač među Srbima iz Čikaga Slobodan Nikolić i, konačno, Veljko Bajšanski, čarobnjak sitnog veza koji je, vodeći godinama crkvenu folklornu grupu, svu našu decu rođenu na Floridi naučio da igraju kao da su u "Kolu".

Adrija i Jovan su se odlučili za sasvim kratki medeni mesec: čuvaju dane kako bi sledećeg leta došli u Jugoslaviju. Živeće u kući koju je napravio tata Milan, ali kojoj je Adrija udahnula dušu jer iver ne pada daleko od klade. Gledajući i ceo taj red novih dupleksa i tu svoju svestrano obdarenu ćerku, zadovoljni otac je na kraju priznao:

- Kad napravim nešto lepo, obuzme me osećaj topline koji ne umem da objasnim. Tada mislim da je moj ceo svet i da sam visok bar tri metra!

Višnja MARJANOVIĆ