Jagodina na vinskoj karti

Čovek koji izmišlja pića

Inženjer Zoran Cilić je za dvadeset pet godina provedenih u "Navipu" ljubiteljima dobrog vina podario poznati jagodinski "roze" i čuveni "kaberne sovinjon". A vrstan je stručnjak i za rakije

Ispred imena Zorana Cilića treba da stoji ono - dipl. inž. a iza, kao objašnjenje, još i - tehnolog vina. U zavisnosti od prilike, može se pomenuti i da je tehnički direktor "Navipa" u Jagodini.

Za ukućane i prijatelje on je Zoki ili Cile. Rodom je iz Velike Drenove, sela između Kruševca i Trstenika, oduvek poznatog po dobrim vinogradarima i vinarima. Živi u Jagodini.

Zoran, dakle, proizvodi vina. Ali pored toga što ih proizvodi i doteruje im ukus, on ih i - izmišlja: za četvrt veka, koliko je u "Navipu", stvorio je kod nas poznati jagodinski "roze" i u svetu čuveni "kaberne sovinjon". Ovo bi, samo po sebi, u svetu bilo sasvim dovoljno za blistavu vinarsku karijeru i bezbrižnu starost.

Kod nas, međutim, pravi vinar mora da ima "pedigre" i "zaštićeno geografsko poreklo", a povrh toga još i tradiciju od bar tri kolena (ako ne i više). Zoran kaže da zadovoljava sve uslove.

Zaštićeno poreklo

Zoranov pradeda Milija je bio solunac. Živeo je 92 godine. U njegovom dugom životu nije bilo dana bez rakije i vina: počne s rakijom, završi sa vinom. Vino u bokalu nije smelo da mu stoji duže od jednog sata. Nije ni moglo. Kada se u devedeset drugoj godini šlogirao, familija navalila da dovede lekara. On ih odvrati rečima: "Šta vam je, ne umirem ja što sam bolestan, već što sam star, došlo mi vreme. Nego, dajte još jedno vino, dok imam vremena."

Miodrag, Milijin sin a Zoranov deda, bio je čuveni trgovac kalemovima, vinom i rakijom. Zahvaljujući tome petoro njegovih potomaka je pozavršavalo fakultete, a on, lično, sve do kraja pedesetih, vozio se u sopstvenom fijakeru.

Njegov sin Radivoje, Zoranov otac, bio je takođe vinar i kalemar. I danas se po ovim krajevima pominje kao izuzetan podvig to što je godišnje imao i po dvesta hiljada kalemova.

Zoranov brat od strica je vinar, tehnolog vina u Zemunu. Njegov sinovac takođe, ali u Nišu.

- Moj sin Miodrag je trebalo da studira medicinu, da imamo bar jednog lekara u porodici - kaže Zoran. - Džaba smo ga nagovarali. Upisao se na Poljoprivredni fakultet u Zemunu, odmetnuo se i on u vinare. Vino nam je, izgleda, u krvi. Pa i rakija, posebno lozovača.

Porodica Cilić nema grb, ali ima moto. Glasi: "U vinu je istina, suština je u lozovači!"

- Mada ne prezamo ni od šljivovice - veli uz smeh. - Ja je proizvodim na svom imanju barabar sa vinom i lozovačom.

Priča o svetom Trifunu

Porodica Cilić ima svoju krsnu slavu, ali oduvek slavi i svetog Trifuna. On je zaštitnik vina i vinogradara, pa se u živopisima po crkvama uvek oslikava sa lozom i kosirom u rukama. Slave ga vinari, ali i gostioničari koji na njegov dan, 14. februara, besplatno toče vino. O svetom Trifunu su sačuvane mnoge priče koje baš i nisu velikomučeničke (što i priliči zaštitniku vina).

- Pre desetak godina smo se, mi u "Navipu", dogovorili da ponovo počnemo da slavimo našeg sveca, svetog Trifuna - veli dipl. inž. Zoran Cilić, tehnolog i tehnički direktor. - Tako je i bilo. Mene su odredili za prvog domaćina slave. I ispadne to toliko lepo, da sam tu počast uspeo da sačuvam, evo, do dana današnjeg. Ne dam slavu nikome.

Nažalost, sve je manje prilika za slavlje među vinarima. Pre četvrt veka, kada je Zoki počeo da radi u jagodinskom "Navipu", otkupljivali su od seljaka vinogradara i po 600 vagona grožđa. Ove godine jedva sedam vagona. Nešto malo više nego lane.

- Srpsko vinogradarstvo i vinarstvo je, za početak, upropastila Makedonija - kaže Zoran ozbiljno. - U vreme zajedničke države oni su imali status nerazvijene republike koja je uživala razne povlastice, pa je litar njihovog vina bio jevtiniji nego kilogram grožđa u Srbiji. Bila je to pogubna politika. Evo i rezultata.

Druga stvar koja je doakala vinogradarstvu je bila - regulacija toka Morave. Dok je reka plavila, seljaci su se bavili vinovom lozom. Čim je opasnost od poplava prošla, svi se bacili na baštovanstvo. Lakše je i jevtinije, a bez rizika.

- Vinogradi se podižu na zemljištu četvrte i pete kategorije - kaže inženjer Cilić. - A sa jednog hektara pod vinogradom padne zarada kao sa pet hektara pod žitaricama na najboljoj zemlji. Izgleda idealno, ali nije. Jer, za podizanje jednog hektara vinograda treba uložiti dvadeset hiljada nemačkih maraka (u dinarima), a učešće žive radne snage je veliko.

I država se, oduvek, maćehinski odnosi prema vinarima. Zoran veli da im ni sveti Trifun tu ne može pomoći.

- Nas vadi jedino to što smo u "Navipu", koji ima stopedesetogodišnju tradiciju i sigurno tržište - kaže. - Imali smo i obezbeđen izvoz u sve zemlje sveta, ali je to, zbog sankcija, znatno smanjeno. Ipak, izvozimo, čak i u Japan.

Najveći kolekcionar

U poslednjih desetak godina u svetu je najpopularnije vino "kaberne sovinjon". Od iste sorte grožđa se proizvodi i nadaleko čuveni "rotšild muton", najskuplje vino, koje može da košta koliko i dobar automobil. E, Zoran je uspeo da osmisli i proizvede naš "kaberne sovinjon", koji nimalo ne zaostaje za onim belosvetskim, a po mnogo čemu ga i nadmašuje (osim u ceni, koja je sramno niska, ne treba je ni pominjati).

- Da bih mu doterao ukus, morao sam da imam nekakav etalon - kaže on. - Obaška što sam dugogodišnji član državne komisije za degustaciju vina sa zaštićenim poreklom. Dakle, morao sam da isprobam, ovako ili onako, mnogo šta. A kada sam već isprobavao, počeo sam i da skupljam vina. Eto, danas imam kolekciju od oko hiljadu boca vina i tristotinak boca žestokog pića. Ono što je po kutijama i ne računam.

I zaista, jednu oveću prostoriju u svom podrumu, koju je spolja zaštitio rešetkama i katancem, pretvorio je u fantastičnu enoteku. Raj za vinopije i ostale.

- Najvrednije vino koje imam je jedan "sovinjon blank" iz 1973. godine - hvali se Zoran. - Ali, najvrednije nije i najbolje. Ima tu zaista svetskih vina. Među tim bocama se nalazi i dokaz da naša vina nimalo ne zaostaju za svetskim. Ovaj "dionis" iz Vranja je čudesno piće. Pa naš "kaberne sovinjon", fruškogorska vina... Mogao bih da nabrojim bar desetak koja bi se ravnopravno nosila na svakoj međunarodnoj utakmici.

Onda je pokazao burbon "old forester" iz Kentakija, proizveden 1963. godine. Kaže da je svaka boca evidentirana, zna se kupac, a posebno kolekcionar.

Kad kod kuće nema šta da radi, sjuri se ovamo i popije čašu vrhunskog vina. Nudi "pino noar", vranjsko vino iz 1986. godine. Na primedbu da nikada nisam pio takvo, odgovara:

- I nećeš, osim kad dođeš kod mene, pa ako nađemo isto godište.

Jovačka stanica

Društvu se priključio i Milivoje Vranješević, Zoranov prijatelj i kolega (takođe dipl. inženjer i tehnolog, inače direktor jagodinskog "Navipa"). I ko o čemu, vinari o vinu.

- Ceo vek je ovo čuveni vinogradarski kraj - priča Milivoje. - Posebno Jovac, koji se po vinu raščuo u Švajcarskoj. Švajcarci su ga zvali Žovak. E, uslov za izvoz jovačkih vina u Švajcarsku je bio da Jovac ima železnički žig. Pečat. I, leba ti, ovi se dosete, iako nisu imali prugu. U selu Ostrikovac, pet- šest kolometara od Jovca, i dan-danas postoji železnička stanica na kojoj piše - Jovac!

Miloš LAZIĆ