Naši reporteri plove ka delti Dunava (2)

Gvozdeni grad na vodi

Sa osam ogromnih tankova i barži pred sobom, JRB-ov gurač "Orašac" podseća na rečni nosač aviona. Grdosija duga 270 metara klizi nizvodno brzinom od petnaest kilometara na sat i vodi nas u svet čudesne prirode i mračnih legendi



Prahovo i crna oznaka za 858. kilometar Dunava su se brzo izgubili u noći. Pred nama je samo tamna, nemirna voda po kojoj titra hladna svetlost polovičnog meseca, što nam odnekud, gore iza rumunskih brda, kao čkiljavi fenjer osvetljava put.

(Nastavak sa prve strane)



Plovimo ka Crnom moru, u avanturu za koju ne znamo koliko će da traje. Naš cilj je da upoznamo donji Dunav sve do Renija i delte na ukrajinskoj strani, i uđemo u zagonetni Kilijski rukavac koji je, sem retkih lađara, malo ko, u stvari, posetio. Jer, od svih 4.000 kvadratnih kilometara ogromnog vodenog prostranstva delte, kilijski krak koji se račva u bezbroj sitnih rukavaca, močvara, malih jezera i ševara što se gube i nestaju u Crnom moru, predstavlja područje u koje ljudska noga retko zalazi. Tim nepoznatim putevima žure jesetre i morune u Dunav, ka svojim mrestilištima ispod đerdapske brane, tu žive Lipovljani, malo poznati narod, za koje nam mnogi lađari tvrde da su izmislili kanue mnogo pre američkih Indijanaca. Tu su staništa mnogih retkih biljaka i ptica i, kako raspevana mornarska mašta kaže, mnogih nepoznatih čuda.

U mračnoj noći, između ponedeljka i utorka 26. oktobra, naša avantura počinje, lađarski rečeno, po slaboj vidljivosti.

"Orašac" kao dom

Ukrcani smo na "Orašac", brod moćne JRB-ove flote, koja neprekidno prenosi teret i gornjim i donjim sektorima velike reke. To je gurač dugačak 43 metra sa dva motora od po 750 konjskih snaga. Ispred njega je pet džinovskih praznih tankova i tri ogromne barže. Sve to treba u Reniju da se napuni i iz Ukrajine dovuče Dunavom do Beograda.

Dragan Buzganović iz Kladova, jedan od najiskusnijih kapetana donjeg Dunava, uz osmeh kaže da su dva novinara na brodu osveženje i sigurno razbijanje monotonije tokom plovidbe. Upoznaje nas i sa posadom. U srećna vremena, dok je promet Dunavom bio mnogo veći, na "Orašcu" je radilo šesnaest ljudi. Danas ih je sa kapetanom ukupno osam.

Drugi kapetan broda je Jovica Nikolić, tih i povučen mladić, koji se na svako obraćanje pomalo stidljivo osmehne. Tu je i Bogosav Simonović, takozvani "kapetan na učenju", kako bi na nekoj od sledećih tura mogao samostalno da vodi brod kroz sve dunavske tesnace i prepreke. Tu je i Zlatibor Vujić, prvi mašinista, jedini Beograđanin među posadom sastavljenom uglavnom od lađara sa donjeg Dunava. Njegov pomoćnik ili drugi mašinista je Zlatko Stošić, momak iz Odžaka, poreklom Vranjanac, vesele naravi i vrcavog duha, čije šale i upadice umnogome doprinose vedroj atmosferi na brodu. Bocman je Đoka Ivković, takođe ozbiljan mladi čovek, za koga su nam odmah kazali da je "majka broda" jer o svemu brine. Tu je, naravno, i kuvar Daja Srbulović čiju ćemo kuhinju sledeće dve nedelje sa zadovoljstvom upoznati, kao i Ljubiša Gicić, jedini mornar na "Orašcu", koji malo priča, ali poslove izvršava tačno i na vreme.

Tek sutradan ujutru smo shvatili da mi, u stvari, plovimo na ogromnom čeličnom gradu napravljenom od osam barži i tankova, površine veće od bilo kojeg fudbalskog igrališta. Sam brod "Orašac", gledano s pramca najudaljenijeg tanka, sa rastojanja većeg od 270 metara, liči na sićušnu igračku na talasima Dunava. Komandna kabina ili ruder, kako je lađari zovu, podseća na toranj za kontrolu leta, koji prema potrebi, kao lift, može da se spušta i podiže. Brod ima dva moćna radara tako da se plovi i po najgušćoj magli. Tu su i dve radio-stanice od kojih je jedna stalno uključena na šesnaestom, međunarodnom kanalu, radi komunikacije s brodovima koje usput srećemo.

- To je nužno - objašnjava kapetan koga posada najčešće zove Čiča - jer donji Dunav je divlja reka. Posle svake velike vode drastično se menja plovni put. Zbog toga je ta veza, da brodovi obaveštavaju jedni druge o promenama kao i o svemu što ih na putu čeka.

Jedan od glavnih razloga tome je, po kapetanu, reka Žiu u Rumuniji. Nalazi se na 604. kilometru plovnog puta, velika je kao i naša Morava i u Dunav unosi ogromne količine mulja. Tu Dunav ima dosta ada i stvaraju se velike prepreke. Od Nikopolja pa do Ruščika je najkritičniji deo plovidbe, kada je mala voda.

Sada, međutim, naš "Orašac" sigurno plovi. Voda je visoka, a i vreme nam je naklonjeno.

Računamo: kada napunimo sve tankove i barže, bićemo ukupno teški oko jedanaest hiljada tona. Ali onda naša brzina neće biti kao sada, oko petnaest kilometara na sat, već će iznositi jedva nešto više od četiri. Što znači da će svaki pešak sa obale biti brži od nas. Dakle, u povratku nam predstoji danonoćno "pešačenje" Dunavom od Ukrajine do Prahova. Koliko će to trajati, niko ne zna. Jer na Dunavu važe zakoni Dunava. Magle, košava, visoka voda... Kraće od sedam dana ne može. A koliko će biti preko toga, videćemo.

Kako "kljucaju pilići"

Ali, vreme na brodu nije vreme na koje je čovek navikao kada nije ukrcan. Ovde se sve odigrava u ciklusima i ustaljenim ritmom. Rad, odmor, obed... Pa opet: rad, odmor...

Smene su na svakih šest sati. Doručkuje se stojeći. Za pultom u Dajinoj prostranoj kuhinji. Svako iz frižidera ponešto štrpne. Ali se doručak uglavnom preskače. Ručak i večera su dva glavna obroka. Tačno u dvanaest i u šest po podne se seda za sto. Supa je obavezna. A ostalo zavisi od Dajine inspiracije. Ipak, podvarak, pečenje, paprikaš ili punjene paprike su Dajini specijaliteti, posle kojih ostaju čisti tanjiri.

Posmatramo obale Dunava. Ne razlikuju se mnogo od onih koje poznajemo. Vrbe i topole su obavezni dekor. Ponegde seoce u daljini ili čamac koji žuri da nam se skloni s puta. Jedino se ti ribarski čamci razlikuju od naših. Ne samo što ih na našem delu Dunava ima mnogo više već i po izgledu. Mali su, crni, slični kanuima i svi uglavnom bez motora.

Prolazimo Vidin i Kalafat. Tu je trajektna veza između Bugarske i Rumunije. Mostova nigde na vidiku.

S izvesnom tugom posmatram kako promiče Dunav. Nije to više naša reka. Nijedna obala, nijedan talas nisu više naši. Do Crnog mora Dunav je bugarska, rumunska i ukrajinska reka.

- To ti je pogrešno - šeretski kaže Zlatko Stošić, dok sa pramca posmatramo talase. - Ko god ima svoju reku, a da ona ulazi u Dunav, može da se oseća Dunavcem. Ja imam Moravu i ona je tu negde. Možda su baš ovo njeni talasi.

U susret nam dolaze samohotke i gurači sa baržama. U suton podsećaju u daljini na velike crne kitove koji se, lagano plivajući, odmaraju na površini vode.

Zbunjuje nas rečnik kojim se lađari služe. "Daj cugi", "Donesi amper", Popusti faru", "Pajsuj", "Rundiraj", "daj fraj..."

Ponešto i shvatamo. Ali kada je Zlatibor Vujić, koga svi na brodu, kao glavnog mašinistu ’zovu šefe, rekao: "Idem da vidim kako kljucaju pilići" šta onda... A pomoćnik Zlatko je na to dodao: "Neka šefe, ja ću da ih nahranim." Bili smo potpuno zbunjeni. Otkrili smo u čemu je stvar tek u ogromnom i besprekorno čistom i sređenom mašinskom odeljenju. "Pilići" su ventili koji se spuštaju gore dole, što zaista liči na kljucanje živine, dok im je "hrana" stizala iz pumpice sa uljem kad je Zlatko počeo da ih zaliva.

Moćni motori "Orašca" u Zlatiborovim i Zlatkovim rukama rade kao sat. Ali i troše. A kada budemo natovareni krenuli uzvodno, potrošnja će biti oko šest i po tona nafte na dan.

Iz mraka sa obale na bugarskoj strani izronio je moćni kolos sačinjen od betona, dimnjaka i tornjeva na čijim vrhovima gore crvena svetla. To je Kozloduj. Atomska centrala koja je više puta svojim havarijama sejala paniku ne samo u Bugarskoj već i u celoj Evropi. I odavde, sa Dunava, deluje avetinjski. Nigde ljudi. Tek poneko seoce sa čkiljavim svetlima. Beležimo susret "Orašca" i Kozloduja. To je tačno 686, kilometar plovnog puta.

Deset kilometara niže je selo Orjahovo. Tu je nedavno otvorena trajektna veza sa Rumunijom. U ovom delu Dunava trajekti su jedina veza između dve obale.

Rovine Kraljevića Marka

- Do Renija ima ukupno četiri mosta - podučava nas kapetan Buzganović. - Na prvi ćemo naići tek kod Đurđeva, posle gotovo četiri stotine kilometara plovidbe od Prahova. On povezuje taj rumunski grad sa Ruškukom u Bugarskoj. Zove se "Družba" i napravljen je tako da se diže sedamnaest metara uvis, kako bi ispod njega mogli da prolaze i morski brodovi. On ti je tačno na 488,7 kilometru Dunava. Sledeća dva su tek kod Črne Vode, na tristotom. Jedan je železnički a drugi za putnički saobraćaj. Visoki su 41 metar. Dok se poslednji most do Renija nalazi na 237. kilometru ispod Hiršave i duplo je niži.

Zaključujemo da je od svih, ipak, najviši naš most kod Beške na Dunavu i da donji Dunav ima jedva polovinu mostova koliko mi imamo samo od Novog Sada do Beograda.

Na obali crna oznaka za 597. kilometar plovidbe. Odatle nije daleko do za nas iz istorije poznatog mesta u Rumuniji. Tu, u okolini, na Rovinama je poginuo naš Kraljević Marko, dok se kao turski vazal borio protiv vojske vojvode Mirče. Kapetan nam pokazuje rukom gde bi to moglo da bude. Šteta što ne možemo da skoknemo do Rovina. To i jeste najveća mana putovanja brodom. Sve ti je nadomak ruke, a ne može da se stane. Međunarodne vode su jedina mogućnost sa kojih se posmatra život na obalama.

Opet je jutro izbrisalo crnilo noći. Šteta što na brodu nema slikara koji bi na platnu zaustavio sve nijanse jutra i prelamanja svetlosti po velikoj vodi. Jer, Dunav stalno menja boju. Od ljubičaste u suton, preko crne, do golubije plave u praskozorje. A onda se presvlači u sve nijanse zelene, što zavisi od ugla sunca, pa do bleštavo srebrne, gotovo zaslepljujuće, u času dok sunce zamiče za visoke topole ili breze.

Možda baš ta igra svetlosti i boja, i to što ovde na njegovim obalama nema velikih gradova, sivih dimnjaka i prljavštine civilizacije, daje Dunavu onu romantiku i lepotu koju može da ima samo slobodna reka kojom ne gospodare ljudi već priroda.

I kao za pakost, baš kad to čovek pomisli, eto grada. I to ne jednog već dva: Đurđeva na levoj i Ruščuka na desnoj obali. Tu odmahujemo našem "Kosmaju" koji natovaren hita uzvodno.

Krštenje pod mostom

Primećujemo na brodu komešanje među posadom. Da je u pitanju zavera i ne slutimo. Kuvar Daja nas sa bokalom dunavske vode u ruci sustiže baš u času dok pramac barže na kojoj smo snimali dodiruje liniju mosta kod Đurđeva. I odjednom - pljus!

- Sad ste pravi lađari jer ste kršteni pod prvim mostom - kroz smeh nam objašnjava Daja.

Sa udaljenog "Orašca" povici i tapšanje.

Kao kum Daja nam je dodelio lađarska imena. Bata je Žika - slika, jer ne ispušta aparat iz ruku, a ja sam Adem. Zašto?" Jer stalno nešto filozofiraš", objašnjava kum Daja.

Već počinje da nas hvata mala nervoza. Kada će napokon taj Reni. Prolazimo Silistru, poslednji bugarski grad na desnoj obali. Sada su obe obale Rumunske. Do Renija još oko dvadeset sati plovidbe.

Kabine su nam prostrane i udobne. Tu je krevet, radni sto orman, zidna polica, noćna lampa, radijator i veliki prozor sa obaveznom mrežom protiv komaraca. U dnu hodnika su smešteni toaleti, kupatilo, mašina za pranje rublja... Pun konfor.

Svaki pogled kroz prozor kabine rađa inspiraciju da se nešto zabeleži. Ali, odustajemo. Svaki opis bi bio skrnavljenje prizora koji tako bogatim slikama puni celo naše biće.

Na brodu i dalje sve u uhodanom ritmu šestosatne smene. Samo uveče se malo sedi u prostranom salonu koji je Zlatibor Vujić imao prilike da opremi i to je, bez sumnje, s ukusom uradio. Jer, "Orašac" je brod na kome je već više od deset godina i kojim najradije plovi. Otac mu je, takođe, bio lađar - kapetan na starom "Zlatiboru", pa je njegov naslednik, normalno, i dobio ime po brodu koji je otac voleo.

U kabini imam muvu. Još od Prahova. Pravi mi društvo i ne dosađuje mnogo. Ako ne izađe u Reniju, možda ćemo zajedno i natrag do Beograda.

Pomalo kao da nas hvata usamljenost. Lađari kažu da je to najnormalnija pojava. Jedini lek je: počni nešto da radiš.

Danas sam popravio ručicu futrole za pisaću mašinu.

Napolju se, pak, digao neki vetar pa upravljanje našim praznim "gvozdenim gradom" nije baš jednostavan posao.

- Samo da ne padne magla - brine za nas Zlatibor. - Onda ćete malo šta videti. Jer ovo je baš doba za maglu.

- Je l’ paluba mokra? - Mirno pita bocman Đole. - Ako nije, onda magle neće biti. Po mokroj palubi se to najbolje zna.

I zaista. Jutro je osvanulo bistro i sunčano. Pred nama sa leve strane izranja veliki grad čije smo dizalice kao neku gvozdenu šumu uočili još pre prvih kuća. To je Braila. Velika luka na Dunavu. U pristaništu veliki morski brodovi. Tu je i riva.

Prekoputa, na desnoj obali je gusta peščana plaža. Samo traktori puni žita stoje i čekaju prevoz na drugu obalu.

Do Renija još osamdeset kilometara Dunavom.

- Braila je za Reni veliki grad - objašnjava bocman Đole. - Tamo su ulice džombaste, često neasfaltirane. Kuće su stare, od blata i trske. Ima i nekih višespratnica, ali je Reni grad niskih kuća. Ima jedan hotel. Zove se "južni..." Ma videćete. Pa Prahovo je po luksuznim kućama za Reni velegrad.

Dugo prolazimo kroz Brailu. Ovo je do sada najveća luka koju smo videli na Dunavu.

- Galac je još veća - ispravlja nas Đole bocman.

I zaista. Galac je bez sumnje velegrad, sa više stotina hiljada stanovnika. Luka je slična Braili samo mnogo veća i duža. Puna dva sata nam je trebalo da prođemo pored te šume dizalica i solitera. Beli su kao u Novom Beogradu. A opet imaju mediteranski izgled. Iz centra izviruje kupola crkve. Slična je Hramu svetog Save na Vračaru, samo je manja i sa jedva vidljivim krstom. Na ulicama dosta automobila, nazivi brodogradilišta su jasno ispisani i na engleskom jeziku...

Na domaku delte

Da Crno more nije daleko, vidimo po galebovima koji nas od Galca prate očekujući da im se baci nešto. Nekoliko kilometara nizvodno na levoj strani je Prut.

- To je granična reka u Moldaviji koja razdvaja Rumuniju i Ukrajinu - objašnjava nam kapetan. - Jer Moldavija sada ima izlaz na Dunav samo u dužini od oko 400 metara na tom mestu. Preko onog mosta na reci prelazi se u Ukrajinu.

I najzad prvi prizori Renija. Konačno smo stigli. Sa vode je sličan Braili i Galcu, prema šumi dizalica koju opažamo. Ali, već je pala noć da bi se išta još videlo. Na brod stiže revizija. Carinici, graničari, bezbednost, ekolozi... Ovo je pogranična zona, pa je zato kontrola brojna.

Dočekujemo ih sa postavljenim stolom i pićem dobrodošlice. Sa broda ćemo na kopno tek sutradan.

- Dolazim ujutru po vas - obećava Miša Petrović zvani Čvrga, inače kapetan JRB-a i predstavnik našeg najvećeg prevoznika u Ukrajini.

Najzad prva noć u tišini bez kljucanja Zaltiborovih i Zlatkovih "pilića". Reni je izgleda stecište svih galebova Dunava i delte. Uspavljujemo se planovima: kako do Crnog mora koje je od Renija udaljeno više od sto pedeset kilometara. Ali, o tome ćemo misliti sutra. Povetarac nosi miris joda i morske soli. Toplo je. Valjda sada u delti nema komaraca?

Jovan ANTONIJEVIĆ