Šta se to čudno zbiva u Mošorinu

Veštice iz boce ili sa brda

Čamotinja dugih jesenjih i zimskih večeri može se prekraćivati i pričama, ali kad se ponoćni doživljaji završe slomljenih ruku i razbijenih glava, odgovor da li je sve bilo izistinski ili kobajagi traži se na sudu

Više od dve godine se pred Opštinskim sudom u Titelu vodi gotovo neverovatan spor. Sedamdesetdvogodišnja Vera Đurđević iz Mošorina tužila je pedeset i koju godinu mlađeg Svetozara Etinskog Cvetu iz istog sela, koji bi, kako nam, reče, po godinama i unuk mogao da joj bude. Razlog - što je nju i supruga joj Savu tukao u njihovom dvorištu, i to još zadana, negde oko devetnaest časova, u junu, odmah posle Duhova, seoske slave, koju su svi, onako po bačvanski, baš lepo proslavili.

Sudije gotovo da nisu ni bile iznenađene onim što je u tužbi Vere Đurđević bilo napisano - da Svetozara tuži zbog toga što po selu priča da je veštica, da ga je jahala do groblja i da ga je tamo terala da kopa grobove, već zbog završnice cele priče: polomljene ruke i potresa mozga, kako su utvrdili i lekari Novosadske bolnice, koje je Vera zadobila posle upada Svetozara u njeno dvorište.

"Sto kila imam, a njega da jašem!"

Mošorincima ovo nije prvi slučaj da se tuže zbog veštica. Uostalom, u južnoj Bačkoj se poodavno priča da su Mošorinci poznati po bajkovitim doživljajima veštica "u šta po sela veruje, a po ne veruje..." Sudije je, međutim, iznenadilo da se neko zbog toga tukao i završio u bolnici.

Ruku na srce, Mošorin, ugnezden ispod Mošorinskog brda, najvećeg uzvišenja u Bačkoj najvišeg brega posle Fruške gore u Vojvodini, ovih kasnojesenjih novembarskih večeri, kad smo ga i mi obišli, i deluje bajkovito, nekako onovremski i vanzemaljski, ali da iz ovdašnjih vododerina povremeno izlaze veštice i da na vrh brega i kolo igraju, mameći i same meštane tamo, u to se nikako ne može verovati.

- Ja veštica, ja nekoga davila i jahala! E, bože mi oprosti, svašta će u ovom Mošorinu moći da se čuje - priča nam 72-godišnja Vera Đurđević dok sedimo u dobro zagrejanoj kuhinji kuće na izlazu iz sela, u kojoj živi sa suprugom Savom. - Zbog Svete, onog derišta koje me je tuklo, već treći put pred sud izlazim. A on tamo neće ništa da kaže od onoga što po selu priča. Samo nešto mumla, ništa ne priznaje i kaže da me nije tukao. Pa ko me je tukao? A i kako sam mogla da ga jašem. Pa ja sto kila imam, a on je sitan, kako da me nosi?!

Suprug Sava potvrđuje njene reči, i potanko nam o svemu kazuje "sve kako je i bilo...", stalno nas upozoravajući da će Vera sve lepše da nam ispriča. A on je sudiji sve do sitnica kazao kad su ga prvi i jedini put zvali.

"Izmišlja baba da sam je tuk’o..."

Događaj se, rekosmo, zbio trećeg dana Duhova, 10. juna. Svetozar je iznenada banuo u dvorište Save i Vere Đurđević.

- Up’o je k’o dželat neki, rastavio nam ulaznu kapiju, i zove nas. Ja i muž mi Steva izašli, a on me zgrabio za ruku, pa udri po glavi. Udara, ruku kida i na zemlju me baca - kazuje Vera. - I Stevu je bacio, al’ tamo između štale i čardaka. A mene je sve o beton lup’o... Ruku mi je ovde slomio, a glavu su mi doktori dva puta otvarali u Novom Sadu.

Ispričala nam je Vera i zašto je sve to Svetozar uradio:

- Iš’o kod nekih vračara, pa mu one rekle da će mene sresti, i to prvu. Rekle mu još da sam ja ta veštica, koja sam ga jahala do groblja. Bekrijaju, ožderu se od pića, pa im onda đavo kriv.

Svetozarev otac Miroslav Etinski Tasa nerado govori o događaju, ali kaže:

- Jeste, nastradao je od Vere. Izašao bos iz kreveta, nosi ašov u rukama, i kaže ide na groblje... Tek se posle povratio i došo sebi, kad sam ga ja zgrabio. Ko zna gde ga je vodala.

- Ja sam te večeri legao rano, oko devet sati. Negde iza ponoći sam se probudio, sav u znoju, izlomljen, u dvorištu, a ašov mi u rukama. Laže baba da sam je tukao. Otišao sam da im kažem da mi vrate neke sanduke za pivo i sokove koje mi duguju, jer imamo svoju prodavnicu, a ona smislila da sam joj glavu razbio i ruku slomio. Svašta. Ko je to video? Ko će da joj potvrdi? - pričao je nevoljno Svetozar.

U konja ga pretvorili?!

Svakojake priče Mošorinci prepričavaju, sve se oko veštice vrti, pa jednog od njih Gigu Đuragića pitamo ima li ko kakvu priču o vilama i vilenjacima.

- A ne. Mošorinci se samo sa vešticama sreću - kaže kroz osmeh. - Ne znam, treba da odete s druge strane Mošorinskog brega, tamo ima selo po imenu Vilovo, valjda je ime dobilo po vilama. Moji sa tim nemaju ništa, oni se jašu i nađahuju sa vešticama i vešcima. Valjda im tako više odgovara.

Mošorinom se još prenosi priča o svojevremenom suđenju Rada Miloševa sa bračnim parom Gavrom, pokojnim i Jelicom Miletin. Dugo se pred sudom u Titelu raspravljalo da li su oni

Rada, pretvorivši ga u konja, preveli preko Tise, jašući na njemu ili ne. Vodili su ga, pričao je on, tamo, s druge strane, pretvorenog u konja. Sav mokar se te kobne noći vratio s puškom u ruci. Kazivao je da su ga presreli kad se vraćao iz lova.

Miletini su se opet branili, i pred sudom odbranili, da se Rada negde, idući dockan iz lova, "ožderao od pića" i da je sve nakitio. Po selu se još pričalo da je Rada prodao lanac i po zemlje da bi isplatio troškove advokata, jer je spor na sudu izgubio.

"Pitam je šta ’oćeš"

Ne možete iz Mošorina otići, a da ne čujete kako se Ankici Krunić javila nečastiva, kako joj je u kuću došla.

- Bio je topao julski dan. Ja sam sedela ovde, u vratima, i gledala u baštu, nije mi se spavalo. Vidim listovi, bilo ih je nekoliko, na betonu se pomeraju. Vetra niotkud. Malo sam se stresla, al’ mislim ništa. Legnem, al’ ne spavam - priča Ankica. - Moj ti Lazo spava, k’o oduzet.

- Ja u to ne verujem - veli Laza. - Imao sam i ja jedan doživljaj davno, pre pedeset godina...

- Ma, pusti to pre pedeset godina, ja sam to skoro imala. Pusti me da ispričam - kaže Ankica, i nastavlja: - Čujem ja kako brava na vratima zvecka. Neko pokušava da uđe. Pogledam tamo i vidim je. Nju! Prepoznam je, onako raščupanu, kako stoji, po glavi i telu sam je poznala. Oborila šiške na oči ili je neku maramu imala vezanu. Pitam je šta’ oće, zašto je došla u kuću. A ona samo ćuti. Misli da je ne poznam.

Pitamo za ime, očigledno ne poznajući dovoljno Mošorince.

- Ma šta će vam ime govoriti. Zna ona koja je, zna i selo.

Sutradan je Ankica Krunić krenula kod lekara po neke lekove, i ne lezi vraže, prvog koga je srela bila je komšinica iz sna.

- Eto da je veštica. Čim sam je prvu srela ujutro! Zgrabila sam je za bluzu i počela da je drmusam. Je l’, što si ti noćas dolazila u moju kuću, šta si tražila? Sagla glavu, usta ne otvara. Što mi nije rekla da izmišljam, nego samo ćuti. Zna šta je. Veštica, to je.

Na red dolazi suprug Laza, da i on ispriča svoj susret sa vešticama, dok je bio bećar, odavno, kad su bile borbe s Nemcima...

- Idem ja ulicom u po bela dana, a u susret mi dolazi konj bez vozača, a za sobom vuče četir’ točka koji se sami od sebe vrte. Između njih nema ni rude, ni kardana, ni arnjeva, ni kola, ni čeze, ama baš ničega. Vidim i ko ih vozi. Znam ga. On gleda mene, ja njega. Oduzeh se od straha... Potrčim kući što me noge više nose, dođem pred kapiju, uđem nekako, zatvorim je za sobom, i taman da danem dušom, a nešto mi skoči na leđa. Kad nisam umro. Pogledam, a ono moj šarov Gadža. Skače, radostan što me vidi. "Idi, Gadžo, u očin, mal’ nisam umro od stra, a ja mislio da si onaj veštac što sam ga sreo."

Kada smo napuštali Mošorin, gotovo pred ponoć, učinilo nam se da je nebo crvenije no bilo gde u ravnici. Mislili smo... Ali ne. Bilo je to zbog vetra. Sutradan, pred zoru, počelo je jako da duva.

Trpe NIKOLOVSKI