Dr Nele Karajlić, vođa grupe "Zabranjeno pušenje"

Muzikalne Kusturičine mačke

Prošle su gotovo dve decenije od početka u podrumu "Zaborav". Za to vreme je sarajevski roker prešao put od novog primitivizma, "Top liste nadrealista", statiste sa zadatkom do autora muzike za film "Crna mačka, beli mačor"

O privatnom životu i ličnim podacima samo šturo i kratko. Jer, on ne voli da se na taj način predstavlja. Dakle, Nenad Janković, jugoslovenskoj javnosti poznat kao dr Nele Karajlić, rođen je 11. decembra 1962. godine na Koševu, u Sarajevu, oženjen, otac dvoje male dece, ćerke i sina, po stručnoj spremi nesvršeni student Filozofskog fakulteta, odsek orijentalistika.

- Dao sam diplomski, ostao mi je samo jedan usmeni ispit. Nijednog trenutka mi nije žao što i to nisam položio pa stavio diplomu u džep. Zamisli da sam završio fakultet, ne bih imao od čega da živim - smeje se Nele i ozbiljnije dodaje: - Potičem iz profesorske porodice, pa znam da je to najsiromašniji sloj društva.

Sa petnaest godina već je svirao na klaviru ispred scene u jednoj predstavi Kamernog teatra. Honorar za takvo, početničko muziciranje, naravno, nije bio dovoljan za samostalan život, ali je roditelje oslobodio obaveze da konkretno odgovore na onaj normalni zahtev tek stasalog mladića: "Daj mi sto dinara, idem u grad".

- Novac mi, nažalost, nije bio motiv da se bavim muzikom. Jer, da je bilo tako, ovaj razgovor bi se vodio na nekom lepšem mjestu, na primer, na Havajima - priča roker dok sedimo u prostorijama "Komune" na Dedinju. - Roditelji su imali razumevanja za moje opredjeljenje. Znajući moju narav, verovatno su mislili da je svaki pokušaj otpora besmislen, jer bih ja to radio i sa njihovom podrškom i bez nje.

Primitivno, a ozbiljno

U jednom podrumu vrlo poetskog imena "Zaborav", svirali su, ni dečaci ni momci, Zenit, Mitke, Drale, Sejo i Nele. Bend su nazvali "Zabranjeno pušenje", a svoj imidž, kako bi se to danas reklo, označili kao novi primitivizam, a sve to zajedno upakovali u radio-emisiju koju je njen autor dr Nele Karajlić nazvao "Top lista nadrealista".

- Novi primitivizam je iznedren u geografskom potezu između Gavrilovih stopa i olimpijske vatre na stadionu "Koševo" - priča Nele. - To je bilo vrlo dobro zezanje, konstruktivno, koje je mnogima od nas promenilo život. Nismo, između ostalog, završili fakultet. Mi smo svoj način druženja i komunikacije sa okolinom pokušali da izrazimo kroz muziku i "Top listu nadrealista" i za nas je to imalo značaj svetski ozbiljne stvari.

"Zabranjeno pušenje" je sviralo, po rečima njegovog pevača, da bi menjalo svet i nateralao publiku da razmišlja. I u tome su uspeli.

- Da ne lažem, govore tekstovi koji se i dan-danas pjevaju - kaže Nele. - Recimo, pjesma "Zenica bluz" sa našeg prvog albuma "Das ist Ýalter" iz 1984. godine. Ona je bila prvi veći jugoslovenski hit koji nije govorio o tome kako neko nekog voli, ostavlja ili žudi za drugim, već kako je neko nekog ubio. Uostalom, da smo htjeli da budemo slatki, verovatno bismo se zvali "Plavi orkestar".

S obzirom da je pored pomenute ploče "Zabranjeno pušenje" izdalo još samo četiri, "Dok čekam sabah sa šejtanom" (1985), "Pozdrav iz zemlje safari" (1987), "Male priče o velikoj ljubavi" (1989) i "Ja nisam odavle" (1997), nameće se zaključak da Nele i drugari teško stvaraju.

- Inspiracija uvek postoji, ali sve naše, uslovno rečeno, ozbiljnije pjesme preživljavale su devet meseci dok se nisu rodile, odnosno dobile formu koju mi želimo. Tačno je da je Sejo "Zenicu" napisao za jedan dan, ali je i istina da smo poslednju ploču pravili pune četiri godine s tim što smo poslednjih šest meseci svakodnevno radili na njoj - objašnjava roker. - Za mene tekstovi nisu roba već duhovno vlasništvo i zato ne mogu i ne umem da ih štancujem. Sa druge strane, nemam dar kao Bora Čorba koji može da napiše pjesmu dok razgovara ili Džoni Štulić kojem to isto lako ide. Kod mene je pisanje tekstova kao da pravim kuću.

Kad je "Zabranjeno pušenje" počinjalo da svira pre osamnaest godina, Nele je mislio da će njihove pesme umreti za dve-tri godine i da će se on u ovim godinama baviti nekim drugim stvarima. Publika je odlučila drugačije i odredila njegovu sudbinu i promenila ideale.

- Sa drugarima sam 1986. godine otišao u Beč da bih bio na koncertu "Rolingstounsa". Nismo znali gdje je stadion pa smo pitali jednu ženu koja je vozila ćerku u "bubi". Rekla nam je da je pratimo. Odvezla se do kuće, sa njom je izašla njena majka, sela u kola i njih tri zajedno, baba, ćerka i unuka, otišle su na koncert "Rolingstounsa". To bi bio moj ideal sada: da tri generacije dolaze na koncerte "Zabranjenog pušenja" - kaže Nele.

Na opasku da su baš njega svojevremeno novinari nazivali jugoslovenskim Mikom Džegerom, Nele se slatko smeje i kaže da je to, verovatno, zbog izražene donje vilice.

- Volio bih da držim koncerte u njegovim godinama - veli. - Jedina nevolja je što Džeger ima tržište od tri milijarde ljudi, a mi od osam miliona. Sve ostalo se da stići.

Ali, odnedavno i tržište "Zabranjenog pušnja" je dobilo šire razmere. Jer, "Poligram" je, prvo u Francuskoj, izdao kompakt disk sa muzikom za Kusturičin film "Crna mačka, beli mačor".

Od narodnjaka do tanga

Nele i Emir se poznaju dvadesetak godina. Prvo je roker režiseru bio šef kada je ovaj svirao na bas gitari u "Pušenju" (sada Emirov sin Stribor svira na bubnjevima u istom bendu), a onda su se uloge promenile. Kusta je dr Karajliću prvi put postao gazda u "Podzemlju" gde je Nele, kako sam kaže, imao ulogu statiste sa zadatkom. Drugo Kusturičino gazdovanje u vezi je sa njegovim poslednjim filmom "Crna mačka, beli mačor" kada je režiser odlučio da pitanje muzike, umesto dosadašnjem saradniku Goranu Bregoviću, prepusti lideru "Zabranjenog pušenja". O tome kakav je Kusturica kao šef Nele kaže:

- Strog, ali pravičan. On je čovjek koji ima istu muku kao i "Zabranjeno pušenje" - teško stvara. Snimio je filmova koliko i mi ploča. I njegov princip rada je vrlo sličan našem.

Kako je njihova saradnja izgledala, roker ilustruje primerima. Za scenu u kojoj Panis Dena, u ulozi Crnog obeliska, na fascinantan način vadi ekser iz daske, Kusturica je prvo naručio "narodnjak" tipa "Otišla si jednog dana". Kada su Nele i članovi "Zabranjenog pušenja" počeli da prave "narodnjak", Emir je pozvao sa snimanja i rekao: "Ne, ne ,narodnjak’, to mora biti nešto drugo". Onda je Nele telefonom pokušao da nađe neku žicu, tačnije ritam, kako bi režiseru pomogao da skonta šta želi. Rezultat je bio tango i pesma "Ja volim te još". "Pit bul" je nastao za jedan dan: režiser ga je naručio po podne za iduće jutro. "Bubamara" je obrada "Vukote" koja se u loncu "Zabranjenog pušenja" kuvala godinu dana.

- Napravili smo, recimo, fantastičnu muziku za scenu prevare na železničkoj stanici u kojoj se krade cela kompozicija sa benzinom. Stribor i Voja Aralica su svirali na velikim limenim kantama. Kusturica je to odbio. Bilo mu je prejako, imaju filmadžije izraz za takvu muziku: "buši sliku". Desilo se nekoliko puta da muzika "buši sliku" i da smo morali da je mijenjamo. Jer, bez obzira šta mi, muzičari, mislili, Kusturica je bio taj koji se posljednji pita i čija je reč posljednja - nastavlja Nele. - Emir je režiser koji neke scene voli da pravi po principu spota. Kod njega muzika prati bogatstvo slike. U "Mački" koja traje 125 minuta ima punih 110 minuta muzike. U proseku, kod drugih reditelja, samo četvrtina filma je pokrivena muzikom.

Roker ne želi da ulazi u Kusturičine razloge zašto Karajlić, a ne Bregović, ali o svom kolegi govori bez ustezanja:

- Dok smo još snimali u Sarajevu, Brega je znao da utrči u studio i odsvira nešto na brzaka. Tako je na albumu "Male priče o velikoj ljubavi" svirao na gitari u pjesmi "Zvezda nad Balkanom" i pjevao bek vokale "Na straži pored Prizrena". Poslednji put sam ga vidio pre dvije godine, otprilike, prije ploče "Ja nisam odavle". Ja volim da čujem njegove savjete kada je u pitanju aranžiranje, produciranje, pakovanje ploče, jer je on tu veliki majstor - kaže dr Nele Karajlić. - Da se razumemo, ja nisam čovjek koji je rezao vene slušajući "Bijelo dugme". Draža mi je, na primer, bila "Azra". Pre neki dan sam pročitao da je Brega u nekom intervjuu rekao da je "Bijelo dugme" bilo bez veze, da su dobre samo dve-tri pjesme. Ja se slažem sa njegovom konstatacijom. Ali, šalu na stranu, "Bijelo dugme" je najznačajnija grupa koja se pojavila u istoriji jugoslovenske rok muzike. Bregović je uspeo da neke narodne motive, kao "Đurđevdan" i "Mesečina", tako spakuje da te melodije dobiju nov život i zvuče kao da su njegove. Taj deo njegovog rada najviše cenim. Nije tako dobar kao autor, kao čovek koji piše muziku.

Milica STAMATOVIĆ