Povratak Peće Spalajkovića

Dušu leči samo zavičaj

Potiče iz pozante zaječarsko-beogradske porodice i svojevremeno se otisnuo u svet. Bio je Pjer i Piter, zavisi od toga gde se trenutno nalazio, a onda je jednog dana odlučio da se vrati u Beograd

Čovek u belom džipu, propisno prestrojen, čekao je da prođe još samo nekoliko vozila, pa da skrene levo. U kalifornijskoj pustinji Mohavi, tog 11. juna 1995, oko 11 sati, već je bilo pedeset stepeni u hladu.

I, odjednom, kao da je izronio iz peska, sevnuo je crveni minibus. Video ga je samo krajičkom oka. Pokušao je da umakne toj zahuktaloj nemani ali je bilo prekasno. Čuo je strahovitu eksploziju, osetio bol u nogama i stomaku. Njegov "rengler" je poleteo, a zatim tresnuo o asfalt. Nogama je prošao kroz vetrobran, načinio nekoliko koraka i - srušio se.

- Probudite se, gospodine, u bolnici ste - čuo je tihi glas devojke u belom. - Kako se zovete?

Trebalo mu je vremena da prikupi snagu.

- Spalajković - izgovorio je svoje prezime više šapatom nego glasom.

Već tada je bio siguran da će preživeti, iako je još tri puta padao u komu. I lekari su se uzdali u atletsku snagu tridesetdevetogodišnjeg dvometraša.

- Utekao sam - kaže uz širok osmeh - ali sam od tada drugi čovek.

Naše je gore list, a u svetu ga mnogi svojataju. Tamo je on Pjer ili Piter, što zavisi da li se našao u Nici, Parizu, Torontu, Njujorku, Los Anđelesu, Meksiku ili Tokiju.

"Njegova kreativnost zadivljuje, a senzibilitetom prevazilazi poznatih pet čula, najmanje sa dve dimenzje", napisao je o njemu Alen I. Redklif, američki kritičar i kolekcionar.

Za mnoge poznavaoce likovne umetnosti on je "slikar svetske klase i jedan od retkih majstora gravure u dubokoj štampi, kaligrafije i minijature". Dozvoljavao je da, povremeno, bude i Pjer i Piter, ali je insistirao da mu, ma gde bio, prezime izgovaraju što tečnije - Spalajković.

Pogotovu posle onog udesa u Kaliforniji.

Sav od duha predaka

Posle mnogo godina Peter Peća Spalajković je ponovo u Beogradu. U jednoj iznajmljenoj garsonjeri, u Baba-Višnjinoj ulici na Vračaru, upravo priprema izložbu svojih grafika. Izlagaće u galeriji "Glas" (Vlajkovićeva 8), počev od 8. decembra.

"On je sazdan od duha predaka, a njegov umetnički temperament je nastao na Balkanu", pisali su oni koji su pronikli u izvorište njegove kreativnosti i senzibiliteta.

Beograđanin je po rođenju, ali mu je zavičaj i Zaječar, a od jedanaeste godine Pariz, pa Bordo i ostrvo Oleron na francuskom delu Atlantika.

- U sećanju, kao i u snovima, najčešće sam se vraćao porodičnoj kući u Zaječaru - priča umetnik. - Pamtim taj grad pod snegom. Još čujem večernje zvuke praporaca na konjima koji su vukli saonice i veliku kaljavu peć u trpezariji na kojoj sam grejao promrzle ruke. A u proleće sve se pretvaralo u mirise.

Peća Spalajković nosi prezime svoje majke. Spalajkovići su u doba između dva svetska rata bili među najviđenijim ljudima u Beogradu. Deda Radmilo je sa šesnaest godina prešao Albaniju, da bi se, kao francuski đak, našao u Bordou. Tamo je završio medicinu, oženio se Francuskinjom Ženvijev i počeo uspešnu karijeru.

Dedin brat od strica Miroslav Spalajković bio je ministar finansija u vladi Nikole Pašića i ambasador Kraljevine Jugoslavije u Moskvi i Parizu. Priča se da mu je u Marseju kralj Aleksandar umro na rukama. Na njegov poziv da dođe "i služi svom narodu" dr Radmilo Spalajković se vratio u zemlju, da bi u zaječarskoj bolnici osnovao odeljenje za uho, grlo i nos, a bio je pozant i po jednom izumu - instrumentu kojim se i danas operišu krajnici.

Sklonost Srba međusobnim svađama i raskolima Peća Spalajković je prepoznao otkrivajući i istoriju sopstvene familije.

- Za dedinog brata od strica i njegove potomke nisam znao sve do svoje trideset druge godine - priča nam. - U mojoj porodici o njima se nije govorilo, kao da ih nije ni bilo. Kao kraljev ministar i ambasador, u isto vreme i neskriveni antikomunista, Miroslav Spalajković i njegovi potomci nisu smeli da u Beogradu dočekaju kraj Drugog svetskog rata i pobednike.

Pre tačno dvadeset godina, na otvaranju jedne velike izložbe u Nici, na kojoj je bilo i njegovih radova, Peći je prišao jedan tajanstveni čovek.

- Hoću da vidim gospodina Spalajkovića - obratio mu se nepoznati.

- Gledate ga, pred vama je - odgovorio je Peća.

- Uh, dobro je, dajte mi čašu vode - odahnuo je tajanstveni. - Neću morati da vas ubijem.

Peća je od stranca čuo neverovatnu priču. Unajmio ga je njegov nepozanti rođak, sin ministra i ambasadora Miroslava Spalajkovića, čiji je brat pred kraj rata bio ubijen u Berlinu.

- Taj moj rođak je mislio da sam ja, u stvari, neki Nemac koji je ubio njegovog brata - objašnjava Peća. - U to vreme, uoči pada Berlina i dolaska Rusa, ratni zločinci su ubijali strance, kako bi se dokopali njihovih pasoša i svog novog identiteta. Na taj način oni su izbegavali da se nađu pred savezničkim sudom za ratne zločine u Nirnbergu.

Tajanstveni je shvatio da je ovaj Spalajković mnogo mlad da bi mogao da bude ubica onog Spalajkovića u Berlinu, u proleće 1945. godine.

Dva rođenja u Nici

To je bilo "drugo rođenje" Peće Spalajkovića u Nici. A ono prvo, umetničko, dogodilo se šest godina ranije, njegovim dolaskom iz Beograda u ovaj prelepi grad na Azurnoj obali.

- Bio je originalno dete - kaže njegova majka profesor dr Mirjana Spalajković-Milenković.

Peća dodaje da je, u stvari, bio težak đak, možda i težak sin, ali sigurno oduvek i večiti buntovnik. Njegovi crteži, još u najranijem detinjstvu, znali su da šokiraju, baš kao i njegove vragolije.

- Posle položene mature u zaječarskoj gimnaziji 1964. prelazim sa majkom u Beograd - rado se seća tih godina. - To je vreme traganja za sopstvenim putem, neizbežno u životu svakog mladog čoveka, godine dubokih osećanja i istraživanja samog sebe. Nezaboravne lude noći od druženja i mudrosti, posmatranja okoline i upijanja saznanja o čovečanstvu.

Upisao je arhitekturu, pravi spoj stvaralaštva i umetnosti. Ne zaboravlja crtanje, jer ono je njegova potreba. Grafike u dubokoj štampi iz biblioteke njegovog dede duboko su mu se urezale u pamćenje. Ispunile su ga za ceo život ljubavlju prema crno-belom i prema čistoj liniji.

Na te gravure je mislio i trideset godina kasnije, kad je gravirao i neka od remek-dela Rembranta, Rafaela i Direra, da bi odao počast onima koje je toliko voleo. Jedan njegov opus gravura u bakru, nazvan "U čast starih majstora", zadivio je i Kloda Soata, direktora Saveza francuskih nacionalnih muzeja.

Nemirnog duha, napušta studije arhitekture.

- Kao da sam se uplašio da me ne zatrpaju tone betona - objašnjava tu svoju odluku.

Susreti s ljudima imali su veliki značaj u njegovom životu. Posebno jedna žena, jedan crtež i jedno mesto.

- Brižit je, naravno, Francuskinja. Naši putevi su se ukrstili da bismo zauvek ostali zajedno.

Otišli su u Nicu, gde mu se dogodilo ono prvo, ali definitivno rađanje - postaje umetnik. U tom mediteranskom gradu, stecištu majstora slikarstva sa raznih strana sveta, doživljava radost sticanja znanja. Crta, gravira, slika, često izlaže, stižu i priznanja, sve značajnija. U Parizu mu je štampana knjiga "Tehnika fresko slikarstva", osniva i školu gravure...

Nije imao nikakvog razloga da traži nešto bolje i više na ovom svetu, od onoga što su mu već pružili Francuska i Evropa.

Pustinja bila bolja

Ipak, jedan poziv iz Amerike s početka osamdesetih Peća Spalajković je "registrovao" kao priliku da se doživi nova avantura. Ponuda je bila primamljiva. Izdavačka kuća iz Los Anđelesa pružila mu je sve uslove da kroz zajednička izdanja otkrije svetu lepotu interpretativne gravure, tehniku bakropisa iz 16. i 17. veka.

Dugo je razmišljao da bi se 1984, ipak, našao u toj obećanoj zemlji. Priznaje da je u početku bio opčinjen.

- Tamo je sve drugačije nego u Evropi, nesporno materijalno izobilje blešti sa svih strana. Ta opijenost u početku prija. Hipnotisani ste kao miš kojeg je pogledala zvečarka.

I u "novom svetu" Peća ređa uspehe. Reklo bi se da je živeo "američki san", o kome mnogi samo maštaju. I tamo je upoznao mnoga čuvena imena. Družio se sa Tonijem Kertisem, Džekom Nikolsonom, Entoni Kvinom...

- S vremenom, kao da sam zagrebao tu američku farbu visokog sjaja, ispod koje je nimalo ružičasta suština. Čovek shvati da je u opasnoj klopci, u kojoj postepeno gubi dušu i postaje "zombi". Jer, Amerika je, zapravo, jedan veliki civilizacijski nesporazum, u kome se živi da bi se radilo i kupovalo do besmisla.

Dve godine posle dolaska supruga i on otkrivaju jedno mesto i kuću u pustinji Mohavi, na jugu Kalifornije, dovoljno daleko da se umetnik vrati sebi i izvorima svojih inspiracija. Njegova umetnička biografija postaje sve bogatija. Ali, od 1991. godine retko izlaže u Americi.

- Tada već gubim svaku iluziju o američkoj privrženosti ideji slobode i demokratije - dobro se seća. - Zatrpavaju svet lažima o mom narodu. U meni se budi nostalgija, na koju sam odavno zaboravio. Nisam mogao da im oprostim ono leto 1995. medijsku hajku protiv Srba i bombe bačene na prognane i bespomoćne. To je bilo i leto moje lične nesreće, ali i godina mog ponovnog rađanja.

Umetnik Peća Spalajković se dugo leči od povreda pretrpljenih u onoj saobraćajnoj nesreći. Odlučio je da se vrati u zemlju kada mnogima to nije padalo na pamet. Kaže da nije pogrešio. Poneo je ono što se moglo spakovati u jedan kontejner, a ostalo je rasprodao budzašto.

- Lek za dušu mogao sam da nađem samo u zavičaju - reče na kraju.

Aleksandar MIKAVICA