U Maljeviću pod Maljenom

Nova kuća u epicentru

Prvo je, posle zemljotresa, zbrinuto domaćinstvo s osmoro mališana. Posetili smo ih ovih dana

Nekakav je vašar u Mionici, petkom je valjda uvek tako. Rasprostrle su se po glavnoj ulici farmerke, majice, duksevi... Promakne i poneko tele vezano za povodac, svinjče u žičanom kavezu na traktorskoj prikolici. Dan je običan, decembarski, promenljiv kao i svi ovog meseca, malo snega, dosta kiše, previše vetra i povremeno, kao fil na tamnoj torti, blesne sunce.

Varošica je mirna, a ono što joj se desilo pre dva meseca može samo da se vidi na većim zgradama, spolja i iznutra su zidovi dobro popucali, malter se opasno odvojio od cigle, na tavanicama zjape rupe, a trska se čudno izuvijala. Malo ko haje za to, život teče dalje, ljudi još nisu načisto gde treba samo mistrija da radi, a gde će svom silinom da se obruše viljuške buldožera.

Na tri i po kilometra odatle (mera je tačna, svakog dana je proveravaju đaci pešaci) opasnim asfaltom sa mnogo rupa, koji kao da je projektovao i gradio zemljotres, živi se nešto drugačije. Selo Maljević, kraj samog epicentra, na brdašcima Maljena, kao dete, deminutiv moćne i zlokobne planine, popravlja se punom parom, ili se ponovo rađa. Šta li od ta dva?

Potoci otopljenog snega i kiše jure nizbrdo jarugama, opasno je skrenuti s asfalta i nogom i automobilskim točkom, jer se i jedno i drugo posle teško čupa iz blata, po livadama spokojno pasu ovce, kokoške nakostrešenog perja su se zavukle pod streje, samo su se ljudi unervozili, rastrčali. Zuje mešalice, odzvanjaju keseri, zida se, gradi se, popravlja se što se može, zima je rano zakoračila, kao i uvek u nesreći, pre kalendara. Najloni su vrlo tražena roba, od njih su se u ambarima krojile spavaće i dnevne sobe, u njima su se, kao u ormanima, čuvale sve spasene stvari, a nezamenjivi su i sad kad treba da se prekriju tek izlivene ploče.

Svuda je tako, samo je u jednom domaćinstvu neki čudan mir, a mi smo se baš tamo uputili. Nema čoveka ovde koji ih ne poznaje, ne zna za njihovu muku. Godinama žive teško, sve radosne dane bi mogli na prste da izbroje, možda su to bili samo oni kad su im se rađala deca. A takvih je u porodici Lazara i Ljubice Tufegdžić bilo osam. On ima 38, ona 31 godinu, a deca su odmah posle njihovog braka išla ubrzanim tempom: Leposava ima četrnaest, Radivoje trinaest, Suzana jedanaest, Aleksandar devet, Slađana osam, onda su malo zastali tako da je Marku sad pet, Mileni dve, a najmlađa Živka je napunila petnaesti mesec.

To je dom s najviše dece u selu, ima ih i sa po pet i šest, ali ovde ih je svih osam. Nekako u tom prebrojavanju zaboravismo da pitamo da li je i deveto na putu. A imalo bi i ono gde. Upravo im je podignuta nova kuća, prva koja je završena u Maljeviću.

Prag nove kuće

Napolju je opet udarila kiša, nošena silovitim vetrom. Oni su se svi skupili u jednoj sobici. Veća deca su prilepila lice za prozorska stakla. Iza i iznad njih, iz dvorišta, naziremo roditelje. Čunak sa strane izbacuje dim. Osećamo da je unutra toplo, ali tek kad smo ušli, videli smo koliko je teskobno. Prostorija je to dva sa tri metra, dole je nabijena zemlja po kojoj ne može da se ide od gomile dečjih gumenih čizama.

- Bila je to naša štala - objašnjava domaćin Lazar. - Imali smo kobilu, ali mi nismo imali gde, a bile su nam potrebne i pare. Prodao sam je za sedamsto maraka. Vredela je bar hiljadu, šta se može, morao sam. Ode kobila, ostadoše kola. Šta ću s njima, videću.

Njihova stara kuća je nešto niže. Toliko je oštećena da su s velikim strahom izvlačili stvari. Onda su se preselili u ovu štalicu. Živinče napolje, oni unutra. Lazar je odmah podigao zid s prednje strane, gde ga nije bilo. Stavio je vrata sa staklima. Unutra je jedan krevet, dupli, šporet koji se loži drvima, sto i jedna stolica. Nema mesta za više. Kad su svi tu, ne može ni da se diše, kamoli da se čovek kreće.

A to im je za dva meseca bilo jedino pribežište. Gleda domaćica Ljubica nekakvu nevericu u našim očima, pa i bez pitanja odgovara.

- Preko dana smo svi tu. Uveče četvoro starije dece odlaze kod komšije da prespavaju. Ovde noćivamo muž i ja i četvoro najmlađih, oni neće bez nas. Pa, nekako uspevamo da se smestimo, da dočekamo zoru. Čovek se navikne na sve, brzo nauči.

Desetak metara od njihovih staklenih vrata i prozora blista nova kuća. Ni tamni oblak koji je prekrio celo nebo ne može da joj uzme ništa od sjaja i lepote. Upravo je dovršena, ne ulaze još u nju. Malter se nije dovoljno prosušio, valja sačekati da se deca sad ne razbole.

Lazar odnekud vadi ključ i poziva nas da vidimo kako je unutra. Sve što može da ide uskočilo je u čizme i sunulo za nama. Majka je uzela najmlađe u naručje i krenula na začelju kolone.

Kuća ima 115 kvadrata, dnevnu sobu i još dve, kuhinju, dva predsoblja i kupatilo. Pred ulazom je velika, pločicama prekrivena veranda.

- Kuću nam je podario i podigao Rudarski basen "Kolubara" iz Lazarevca - kaže Lazar. - Napravili su je za dva meseca, fantastično. Divna je. Taman za nas.

Zidovi su unutra beli, dole je žućkasti brodski pod. Pločice u kupatilu i kuhinji su posebna priča. Zasad se u tom novom stanu kočoperi samo nekoliko rukom napravljenih klupa.

Deca su izula čizme i jure kroz veliki dnevni boravak. Bila je to prava prilika da im za "naselje" uručimo "slatki paket" koji im je s posebnom pažnjom pripremio "Štark" iz Beograda. Omot na paketu je raskidan i svi su se klinci bacili na čokolade, biskvite i napolitanke. Začas je pod bio prekriven bogatom ponudom iz koje je svako smatrao da treba da uzme ponajviše. Morala je, onda, majka da preuzme stvar u svoje ruke, kako bi preostalo nešto i za sutra.

Da ekran zasvetli

U novoj kući je uvedena voda, nisu je imali u staroj. Čeka se da uskoro zasvetle i sijalice, jer su majstori iz Distribucije upravo spajali vodove u trafo-stanici stotinak metara dalje.

Neće biti ove sobe prazne. Obećano im je, a oni, posle svega ovoga što su dobili, čvrsto veruju da će im uneti kompletan nameštaj, aparate za domaćinstvo... U jednoj sobi je ostavljena antena, podići će je, a doći će i televizor.

- Jedva čekamo - iskreno veli Ljubica. - Imali smo jedan stari crno-beli televizor. Bio se pokvario, nije radio dve godine, nismo imali para da ga popravimo. Direktor Zemljoradničke zadruge u Lajkovcu i poslanik Dragan Marković rekao nam je: "Tufegdžići, dobićete tuto kompleto". A svi ga znaju kao čoveka koji drži obećanja.

Zaista je bio sevap da prvo u ovom dvorištu nikne kuća i da bude potpuno opremljena. Tufegdžići su svakako najsiromašnija porodica u Maljeviću. Ljubica nije nikad radila, a i kud će od silne dečurlije. Lazar je seoski nadničar, uspeva da zaradi pare na njivama ili građevinama kod komšija samo u proleće, leti i u jesen. Dnevnica je dvadeset do trideset maraka. Ako tako uspe da sastavi dan za danom, ostane neka para i da se živi kad okuju hladnoća, kiša i sneg.

Hoće da naglasi da su od "Elektrosrbije" dobili i kravu, tele i osam ovaca. Poklonili su im i odeću za decu. I drva i ugalj.

Ne priča on baš mnogo, ali hoće i da se požali:

- Dečji dodaci nam slabo dolaze, kasne i po godinu dana. Za najmanju Živku treba da primamo materinski dodatak. To je 170 dinara. Ima petnaest meseci, a mi smo dobili samo tri takva dodatka.

Ljubica, valjda, vidi kako baš nije dan da se mnogo tuže, pa ubacuje:

- Teška su bila ova dva meseca, ali smo izdržali. Nijedno dete mi se nije razbolelo, nijedno nije zakašljalo. Inače, sva su mi uvek bila zdrava. Samo je dvogodišnja Milena malo nežnija. Sa petnaest meseci je imala zapaljenje pluća. Provela je 21 dan u bolnici. Dobri su svi, samo su pomalo živahni.

Trese pre petlova

Rekli su im da je epicentar zemljotresa od 30. septembra bio na 200 do 300 metara od njihove kuće, u šumi, na mestu koje ljudi zovu Maljevačke jaruge. Strahovito je tad bilo zaljuljalo. Upalila su se bila sva svetla u kući. A oni se čude: ko sad pali sijalice. Kao i mnogi, pomislili su na bombardovanje. Istrčali su iz kuće i naleteli na komšiju koji je pre toga izašao da pije vodu. On im je rekao da je nešto zasvetlelo iz zemlje, kao da su bili reflektori. Sve se bilo usijalo.

Ne prođe otad nijedna noć da se zemlja ne zatrese. Kao da zemljotres hoće da ih plaši samo noću. Isprva su uvek istrčavali iz štale. Onda su prestali.

- Ne izlazimo više - objašnjava Ljubica - nema potrebe, znamo šta je i kako je, a i da deca ne nazebu. A tamo gde je epicentar nismo bili. Išli ljudi, kažu da se pojavila topla voda, žuta i crvena.

Njeni su iz Leskovca, živela je u Valjevu, završila je osam razreda škole.

Lazar ima dvostruko manje razreda. Nije nikad uspeo da se zaposli.

- A bih! Radio bih kad bi mi neko ponudio stalan posao. Nije lako ići od kuće do kuće i pitati ima li šta tog dana da se radi. Sve znam, i na njivi i na građevini. Ali, kako je sad, dobro je. Bolje i ovako, nego da smo posle onoga ostali unakaženi, vrljavi, ćoravi.

Imaju jedan svoj hektar i seju sve što niče iz zemlje - kukuruz, pšenicu, povrće.

- Eh, muka je ovde - kao za sebe kaže Ljubica. - Zemlja je to, ceo dan perem, oblačim decu, izuvam ih. Ali, kad je lepo vreme, ovo naše ni sa čim ne može da se poredi. Dođite i tad, da se uverite.

Sto pet kuća je u Maljeviću. Nijednu nije poštedeo zemljotres. Mnogo je sad zidara došlo u selo. Možda ih je više nego meštana. Dobro su zavrnuli rukave, ali vreme im ne ide naruku, a i dani su kratki za sve ono što žele da urade. Neće biti baš sve gotovo do zime. Zakucaće ona još na vrata neke štale, ambara ili će dunuti u najlon iza kojeg ima živih duša. Šta se tu može? Trpeljivi su to ljudi. I pomažu se. Snaći će se nekako. Zasad je važno da su skućeni oni gde ima najviše čeljadi. Svima je zbog toga pao kamen sa srca.

Ognjen JANEVSKI