Samo sto srpskih reči za razgovor

Rečnike nema ko da čita

Ako se bogatstvo jednog jezika meri po leksičkom fondu, onda je naš jezik među najbogatijima na svetu. Ako se procenjuje njegovo siromaštvo, tada treba slušati kako narod svakodnevno govori

Vajka se pre neki dan pesnik Aca Sekulić:

- Kad god osetim nešto jako u grudima, pa mi se peva i plače ujedno, nemam reč za to. Nisam ni znao da nam je jezik tako siromašan.

- Čitaj rečnike umesto novina - reče mu na to Moma Dimić. - Sve ćeš u njima naći...

Zaista, ako se bogatstvo jednog jezika meri po leksičkom fondu, onda je srpski jezik među najbogatijima na svetu. Ako se procenjuje njegovo siromaštvo, tad treba slušati kako narod svakodnevno govori.

- Raskorak između govornog i pisanog jezika je veliki koliko i najdublji ponori - kaže dr Milorad Dešić, profesor beogradskog Filološkog fakulteta. - Razlika između pisane reči i rečničkog sloga jednaka je širini najvećih pučina. Naš govorni jezik je toliko zapušten, pun izanđalih fraza, banalnih obrta, uzrečica, poštapalica i psovki da vam je muka slušati ga. Udžbenici su pisani trapavo, a pravilnog književnog izgovora se ne drže ni mediji. Zato nije čudo što će nam mnogi sužitelji život završiti ne naučivši više od sto reči maternjeg jezika.

Ni drugi nisu bolji

Ali nismo mi, što se jezika tiče, jedine bele vrane na svetu. I engleski istraživači su bili zapanjeni: kupci i prodavci u jednoj robnoj kući upotrebili su u međusobnom obraćanju jedva osamdesetak različitih reči za celi dan. Snimajući višečasovne razgovore među intelektualcima, zaključili su da ovi visokoobrazovani Ostrvljani koriste između petsto i hiljadu termina.

Njihov zemljak Šekspir je obojio sudbine nesrećnog Lira, tužnog Hamleta, prevrtljivog Jaga ili ljubomornog Otela pomoću trideset hiljada pojmova. Engleski rečnici novijeg doba broje 600.000 leksema. Istovremeno, savremeni lingvisti ovog govornog područja procenjuju da engleski jezik ima čak između tri i dvadeset miliona odrednica!

- Reči se ne mogu izbrojiti, a bogatstvo jednog jezika se ne može meriti na osnovu svakodnevne komunikacije ili brojanjem reči u beletristici - slaže se i dr Miroslav Nikolić, naučni saradnik u Institutu za srpski jezik SANU. - Sporenje engleskih lingvista oko težine rečničkog tezaurusa otuda je sasvim logično i primereno ovoj nauci. Uostalom, ništa nije bolje ni kod nas.

Preslušavajući četrdesetpetominutni telefonski razgovor dveju prijateljica, naši su lingvisti uspeli da izbroje tek dvadeset reči koje su sagovornice obrtale u različitim nijansama: "Ma šta mi reče, ma nemoj, nije dobar film, loš je film, a ha, je li tako, važi, super, ćao, ćao..."

Prosečni novinski izveštač, prema istoj analizi, iskoristi u najboljem slučaju sto pedeset odrednica, što je širi pojam od reči. Vrstan reporter obrće tek dvostruko više leksema na pozamašnom broju strana. Jedan je Laza Lazarević, vrstan stilista, koji se trudio da na stotinak redova ne ponovi jednu te istu reč. Naš nobelovac Ivo Andrić je ispisao sva svoja dela upotrebivši oko deset hiljada pojmova.

Savremeni, jednotomni rečnik Matice srpske sastavljen je od oko 120.000 reči, a "Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika" SANU, kad bude završen, nabrojaće u svojih tridesetak tomova bezmalo 500.000 leksema. Već sada je iz njegovih šest knjiga izvučeno dva miliona trista hiljada odrednica...

- Bogatstvo bilo kojeg jezika ponajviše se ogleda u leksici, to jest u njegovom rečničkom fondu - saglasan je i dr Drago Ćupić, dugogodišnji direktor Instituta za srpski jezik SANU, sada u penziji. - Ako je suditi po tome, srpski jezik je i te kako bogat, bez obzira što nije "svetski" i što literatura pisana njime nije mnogo poznata u svetu.

Od Vuka pa do danas

Naravno, nemoguće je nabrojati sva dela iz ove oblasti kako bi se dokazala takva tvrdnja, baš kao što nije svrsishodno ponavljati koliko je jezik živ i koliko se menja, zajedno sa promenom i razvojem kulturnih, ekonomskih i ukupnih društvenih odnosa.

Pojedine reči se gube, menjaju značenje, rađaju se nove. Ko se još danas kostira u kafani, a ko igra fuzbal? Kad ste poslednji put čuli reč: aufinger, šluftika, blagodejanije? Sve brže iz svesti nestaju i: lični dohodak, samoupravljanje, our i zur.

Ipak, ako čitate tekst Stojana Novakovića, pisan pre stotinu i više godina kao pogovor za prvu knjigu Srpske književne zadruge, učiniće vam se da je danas pisan. Dositej Obradović se iz "Priključenija", u trećem delu, oglašava razgovornim jezikom svog vremena, koji se gotovo ne razlikuje od našeg sadašnjeg.

- To je ta stabilnost jezika koja kao kičma drži jezik da se ne raspe - pojasniće prof. dr Dešić. - Zato je "Srpski rječnik" Vuka Karadžića iz 1818, makar imao samo 27.000 reči, stub naše leksikografije.

I krunski dokaz da je broj reči nemoguće snimiti u kratkom vremenskom roku. Jer, već njegovo sledeće izdanje, iz 1852, nabrojaće oko 46.000 termina. Iza njega se pojavio u tri toma "Rječnik iz književnih starina srpskih" Đure Daničića, kojim je obuhvaćen rečnički fond srednjovekovnih srpskih spomenika. Daničić je, kao tajnik JAZU u Zagrebu, pokrenuo i otpočeo izradu velikog "Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika", čija se prva sveska pojavila 1880. godine. Taj projekat je konačno završen 1976. obuhvativši pisanu leksiku Srba i Hrvata od 12. veka do današnjih dana - u 23 toma.

- Tu je i sva silesija drugih rečnika, kao neumitnih svedoka o trajanju jednog naroda. Rečnik SANU, s kojim se stiglo do slova O, zamišljen je kao kruna sveg dosadašnjeg inventarisanja reči. Nažalost, ma koliko se trudili da popišemo sve iz narodnog govora, svestan sam neuspeha. Taj posao je prosto nezaustaviv - kaže dr Nikolić. - I u tom grmu leži odgovor na pitanje je li naš jezik bogat ili siromašan, hoćemo li uspeti da zabeležimo sve pokrajinske idiome i nećemo li neku leksičku oblast jednostavno prevideti.

Tuđice postaju domaćice

Njegov kolega mr Vlado Đukanović, međutim, tvrdi da je srpski jezik u nekim segmentima bogatiji od engleskog, španskog i francuskog.

- Što su za arheologe nalazišta, za istoričare dokumenta, to su za lingviste reči - kaže. - Eskimi, recimo, imaju stotinu reči za sneg: kad je mokar, kad je suv, kad je paperjast, kad je krupan. Mi imamo desetak. Sneg je njihov pečat, kao što je kod nas socijalni milje. Zato mi imamo vrlo složenu i bogatu leksiku rodbinskih odnosa, iz stočarstva i ratarstva odakle se može zaključiti da je plemenska zajednica, to jest porodica bila primarna u nekim vremenima, a da smo se vekovima uglavnom bavili marvom i plugom.

Kod nas se, za razliku od engleskog, tačno zna ko je kome ujak, teča, stric, sinovac, sestrić, pa se ne može desiti da svi budu "onkl" ili "kuzen". Ili da se snaha, kojim slučajem, obrati svekru sa "dragi taste", kako neki naši prevodioci umeju da kažu titlujući strane filmove.

- Imamo, dakle, reči, koje su nam bile potrebne. Leksika savremenog života, međutim, kaska pa smo prinuđeni da je preuzimamo iz stranih jezika zajedno sa materijalnom kulturom - kaže mr Đukanović. I sam sam pokušavao da posrbim neke reči, ali je to posve neuspešno i čak smešno.

Kako recimo prevesti reč kompjuter? Može se reći - računar. Ali kako reći: Institut se računarizovao? Onda su došli desk-top, lap-top i palm-top računari. U bukvalnom prevodu to bi bio: nastolnik, nakrilnik i nadlanik računar. Hoćete li i u prodavnici tražiti tu vrstu aparata?

- Neke reči su neprevodive i moramo se s njima pomiriti, jer jednostavno nemamo leksičko jezgro koje bi služilo kao osnova za srpsku izvedenicu. Informatičari to najbolje znaju. Reč softver je u njihovom jeziku bazična. U prevodu glasi: koji se dobija besplatno, ali kad se upotrebi mora da se plati. Hardver je gvožđurija ili tvrdokorni. Biće kao sa turcizmima, germanizmima, grecizmima - smeje se mr Đukanović. - S vremenom će svi zaboraviti odakle su i postaće srpske reči.

Kao što su u francuskom jeziku anglizmi postali sastavni deo rečnika, uprkos čitavom pokretu protiv "frangli", tako se, recimo, ni u engleskom niko više ne buni protiv romanskih termina. A njih je, ocenili su lingvisti, više od šezdeset odsto. U prvom Vukovom "Rječniku" ima preko šest hiljada turskih reči, koje je Vuk sakupio iz različitih štokavskih govora.

Tako mi sad pijemo rakiju, jedemo sarmu, gostimo se ćevapima, spavamo na dušeku, glavu držimo na jastuku, pokrivamo se jorganom ili ćebetom i ne pada nam na pamet da te reči zamenimo uzglavljem, pokrivačem ili već nekako drugačije, po srpski.

Da li bi, recimo, iko ko to inače ne zna, pomislio da su reči: hleb, plug, trg, lekar, vino, jabuka, knez, crkva, krst, vitez preuzete iz jezika Skandinavaca i Gota još u davna praslovenska vremena?

I tuđe reči nas obogaćuju

Mada se uporno bunio protiv tuđica, akademik Aleksandar Belić je još pedesetih godina zapisao: "Jedina prava stalnost u jeziku jeste promena." Svestan da narod, pa ni pisci sami, nikada neće prihvatiti u potpunosti prevode stranih termina koje je i sam predlagao, vrlo brzo je zaključio kako se "ponašanje jezika u tom smislu nikako ne da predvideti."

Danas je potpuno svejedno reći dijapazon ili obim, forsirati ili pojačavati, teatrolog ili poznavalac pozorišta, bizaran ili ćudljiv, raritet ili retkost, informativnost ili obaveštajnost, afirmisati ili potvrditi, manuelni ili ručni, integralno ili potpuno...

- Ova grupa reči trebalo bi da pokaže kako su neke lekseme onda izgledale nepotrebne čak i takvom jezikoznalcu kakav je bio Belić. Potom se desilo ono što se inače dešava u jeziku i što je potpuno nepredvidivo. Četrdeset godina kasnije ove reči ne deluju ni približno tako strašno. Očigledno je da se pomerio prag purističke osetljivosti i da su tuđice lako postajale domaćice - govori mr Vlado Đukanović.

Kao radar, frižider, sputnjik, kosmonaut, kao frizer, administrator, anatomija, antipatija, apoteka, aparat, arhitektura, asistent, atentat, autonomija, balkon, balet, banka, biografija, kalendar, kao kancelarija, kandidat, karakter, kombinacija, kao sistem, direktor, rektor, kao deputacija, fond, cenzor, faktor, sekretar, arhivar, replika, komisija, kontrola ili u poslednje vreme - verifikator.

- Kako ćete zameniti reč kaput, čaj, sako, pantalone, košulja? Laiku, naravno, ni na pamet neće pasti da sve te termine nije s majčinim mlekom posisao, kad jeste, iako su sve to tuđice. Tuđice koje su postale domaćice - kaže mr Đukanović.

Sve ove i bezbroj drugih reči pa i izraza, kao fer-plej, rentakar, hepiend, o kej, postale su deo i našeg svakodnevnog jezičkog izražavanja, bez kojih bi savremeni govor bio osiromašen ili čak i nemoguć.

Zato mr Vlado Đukanović i zaključuje:

- Mnogi misle da narod koji pozajmljuje reči iz stranih jezika gubi time. Nije tačno, on samo obogaćuje svoj jezik. Iako među hiljadama tuđica koje su postale domaćice nema reči slovenskog porekla, one su danas srpske reči. I sve druge reči koje su se uklopile u naš jezik, bez obzira kojeg su porekla, predstavljaju leksičko bogatstvo našeg jezika.

Radica MOMČILOVIĆ