Naši reporteri u delti Dunava (4)

Kozačka Venecija

Vilkovo je poslednje naselje pre nego što se velika reka utopi u Crnom moru. Tu se iz kuće uskače pravo u barke i kanue, a hoda akrobatski drvenim trotoarima

Konačno, evo, idemo u deltu Dunava. Posle gotovo osam stotina kilometara plovidbe JRB-ovim brodom "Orašac" sada menjamo prevozno sredstvo. Moćni tegljač za staru "ladu". Ona će nas odvesti u srce delte i do Crnog mora.

Jutro je sunčano, "lada" zelena, a Miša Petrović, predstavnik JRB-a u Reniju, bled i neispavan zbog poslova oko utovara u luci, ali raspoložen.

Miša je pojačao radio "do daske". Tresu narodnjaci kroz nepreglednu ravnicu Besarabije, dok Miša u nekom svom ritmu obilazi opake rupe na džombastom i carski pravom putu prema Izmailu i Kiliji.

Naš cilj je krajnji jug Ukrajine. Mesto gde Dunav poslednji put zapljusne kopno pre nego što se ulije u Crno more.

U krilu nam je geografska karta. Na njoj je kružićem sa minijaturnim sidrom označeno samo jedno naselje: Vilkovo.

- To je srce ukrajinskog dela delte - priča Miša, jedan od retkih koji je u Vilkovu bio. - Posle njega nema više ništa sem Crnog mora. Zovu ga još i ukrajinskom Venecijom jer naselje je podignuto na ostrvcima i ispresecano kanalima. Videćete. Tamo žive i Lipovljani koji su u svojim kanuima na vesla u stanju da stignu svaki brod. Ribe ima u izobilju, jer tamo su svi uglavnom ribari...

Sada, međutim, dok se vozimo ka tom ekskluzivnom mestu skrivenom ševarom i močvarama delte, ravnica kao da uspavljuje. Besarabija je slična Vojvodini. Polja, ptice, ušorena sela, sa glavnom ulicom kroz koju vodi put, nedeljni pecaroši koji su zauzeli svaki pedalj nekog mostića iznad kanala i malih jezera posejanih na svakom koraku. I labudovi koji dostojanstveno, samo nakratko, promole svoje duge vratove i odmah nečujno otplove u nepregledna polja trske.

Dunav nam je tu, stalno na oku, sa desne strane. Na nekim mestima ograđen je visokom žicom i napuštenim karaulama, kao spomenicima vremena koga više nema.

Prekoputa Izmaila na desnoj obali Dunava je Tulčea u Rumuniji. Tu, u stvari, Dunav počinje da gradi svoje carstvo delte na prostranstvu većem od 4.000 kvadratnih kilometara, granajući se u tri rukavca. Sulina i Sveti Đorđe pripadaju Rumuniji, a kilijski rukavac ka kome smo se uputili - Ukrajini.

- Sve je ovo već područje delte - objašnjava Miša. - Još malo i eto nas u Vilkovu.

U naselju ribara

I zaista, gotovo da nismo ni primetili kada smo vozeći stepom između peščanih i kukuruznih polja nabasali prvo na kaldrmu, a potom na drum od ispucalih betonskih ploča i tablu: Vilkovo.

Vozimo glavnom ulicom. Zove se Lenjinova. Sa leve i desne strane čiste bele kuće sa baštama i metalnim kapijama. I drvored. Mali most i kanal. Pa još jedan. Tesan je, jedva dva čamca da se mimoiđu. I tako duž cele ulice. Mostići i kanali. Na kraju poslednjeg dvorišta u ulici neobična slika. Tik uz kapiju razlio se Dunav. Stigli smo, dakle, u ukrajinsku Veneciju. Razlika je, zaključujemo, prvo u tome što su u Veneciji kameni trotoari, dok ovde čovek, kada izađe iz kuće, ili hoda kao akrobata po daskama ili odmah seda u čamac.

Upoznajemo se sa Serjožom Galokinom. On je ribar. Živi u kanalu Kutuzova. Poziva nas u kuću. Iz dvorišta preteći laju dva mala crna psa.

- Slobodno, ne bojte se - osmehuje se Serjoža. - Samo vas plaše. Naročito onaj krupniji. Zovem ga Bocman. Sa mnom stalno ide u ribolov. Ne voli jedino miliciju i uniformu. A vaše jakne malo na to podsećaju.

Dok smo prošli kroz kapiju, njegova žena Ljubov, što smo mi odmah preveli sa Ljubica, već je postavila sto za goste. I odmah zdravica. Prvo domaćin, pa gosti. Jedna čaša, jedan zalogaj bele slanine ili pečuraka.

Komšije su, kao i kod nas u malom mestu, već uočile neobične goste kod Galokinovih. Neke žene su izašle da operu sudove u kanalu dok su jedino deca, koja su se igrala na uskom prostoru između dvorišta i vode, otvoreno zurila u pridošlice.

- Vilkovo je malo mesto - objašnjava domaćin nudeći nas neprestano da se okrepimo. - Ovde živi oko petnaest hiljada stanovnika. Imamo školu, tri crkve, prodavnice, robnu kuću, pijacu u centru, a sve je to smešteno na ostrvcima između četrdesetak kanala. Najveći su kanali Kutuzova, Gorkog... Imamo i fabriku za preradu ribe, ali je gotovo zamrla.

Galokini su starosedeoci. Imaju ćerku i sina. Žive od ribarenja. Skromno, ali se ne žale. Oni su Lipovljani. I to pravi, s ponosom nam je ispričao Serjoža.

- U ove teško pristupačne krajeve delte mnogi su dolazili i odavde odlazili. Tu u stepama između Dnjestra i Dunava vrzmala su se razna plemena. Bili su tu i Rimljani, pa su otišli. I Sarmati su ovde pojili svoje konje. Turci su boravili više od trista godina. Ali, niko se nije usudio da stalno naseli ovo bogato, ali plavno područje. To su učinili samo Rusi.

Potomci donskih Kozaka

Serjoža nam pokazuje knjige o Vilkovu i njegovoj istoriji. I objašnjava otkud naziv Vilkovo.

- Dunav se ovde grana u obliku vila, gde kiljski rukavac predstavlja držač, dok zupce vila čine rečni rukavci Prorva, Stamboski, Kubanjec, Solomonov rukavac i drugi.

Ko je ovde prvi došao, ne sa oružjem već sa lopatama i sekirama, da na ovim plavnim obalama sagradi kuću i naseli se, ne zna se. Zna se samo da su početkom osamnaestog veka u ova mesta stigli donski Kozaci, sledbenici atamana Ignjatija Njekrasova. Oni su prvi stalni meštani.

- Mi Lipovljani smo, u stvari, potomci tih donskih Kozaka, objašnjava Galokin. - Jer su ti prvi naseljenici bili pristalice jednog staroverskog pokreta čiji je osnivač bio vojnik, Kozak Fotij Vasiljev. On i njegove pristalice su odbijale da se mole za cara, odbacivali su crkveni brak i druge rituale pravoslavne religije. Taj Vasiljev se zamonašio i dobio ime Filip. Na ukrajinskom to je Pilip. Pa su ih ljudi nazivali "pilipovcima". Vreme je izobličilo tu reč i počeli su da ih zovu "lipovini". I po predanju, baš oni su krajem osamnaestog veka stvorili naselje u kome danas živimo. Jer na nekim ruskim vojnim kartama iz 1775. godine, ucrtana je jedna tačka pod nazivom "selo Lipovansko". Posle su tu došli i zaporoški Kozaci i drugi i Vilkovo je postalo poznato mesto u delti Dunava.

Serjoža nas je kao neki ukrajinski gondolijer provozao kanalima svoga grada. I mada malo šta ovde podseća na Veneciju, vožnja je bila čuesno lepa i prijatna. Guske su nam se uz gakanje sklanjale s puta, psi bi povremeno zalajali. Galokina su pozdravljali prijatelji i komšije.

Gradić je zaista sav smešten na malim ostrvima između kojih struje kanali Dunava. Tako da za razliku od Venecije Vilkovo ima vodu koja za tili čas odnese svu prljavštinu što se uglavnom i istresa u kanale.

Plan vodenih puteva grada omogućava da se sa bilo kojeg kraja dođe u centar smešten na najvećoj suvoj površini. Centralni trg ne postoji, ali je na gradskom skveru postavljen spomenik Lenjinu.

Veština hodanja ulicom

Ipak, najveća posebnost ovog neobičnog mesta na kraju sveta, zaturenog u delti Dunava su ulični trotoari. Na tom uskom prostoru između vode i plota, samo meštani mogu da gaze sigurno, u taktu vibracija. Mi smo se nesigurno ljuljali kao da smo na brodu, stalno održavajući ravnotežu kako ne bismo pali u kanal.

Trotoari su napravljeni od dve, a ponegde i od samo jedne grubo tesane daske, pa je zaista potrebno umeće da se njima hoda.

Glavno prevozno sredstvo je čamac, iako se u centar grada može stići i automobilom. A Serjoža nam u šali kaže da "Vilkovac, pre nego što prohoda, nauči da vesla".

Ovde i bukvalno čamac voze svi. Od dece do žena i staraca.

Sa Serjožom smo otišli do Dunava. Tu na platou, odmah pored reke, stoji spomenik ribaru i čamcu. Stižu i ribari iz lova. Umorni su, mokri, ali se osmehuju.

- Nema više ribe kao nekada - kaže Saša Korpusov, takođe Lipovljanin, koji je sa Slavenom Baženovim, Ukrajincem ili Haholom, kako je sam za sebe rekao, imao po nama uspešan dan.

Čamac je bio pun smuđeva, deverika, šarana... Kilogram ribe je dve grivne, objasnili su nam. To je jedna marka. Kupili smo petnaest kilograma i unapred se radovali izrazu našeg kuvara Daje Srbulovića, sa broda "Orašac", kada se budemo vratili u Reni.

Iako Miša Petrović dobro govori ruski, neke stvari nije razumeo.

- Naš jezik je poseban - smeje se Serjoža... Ni Rusi nas ponekad ne razumeju.

Pokazuje nam rukom prema neobičnom drvetu.

- To je vodeni orah. Zove se pilim. On je u teškim godinama spasavao ljude gladi zamenjujući im hleb. Pogledajte kako se svojim listovima hvata za drugo rastinje da ga voda ne bi odnela u more ili izbacila na obalu.

Poslednja velika poplava koja se pamti bila je, pričaju ribari, u zimu 1969. godine. Zamrzao se Dunav, pa je led zatvorio ušće reke u Crno more. Pet dana su Vilkovci, vojska, rumunski ribari i svi koji su mogli spasavali grad od uništenja. Tada su mnogi mostići porušeni i mnoge kuće poplavljene.

Na obali Crnog mora

Dok smo bili sa Lipovljanima, srdačim i gostoljubivim ljudima, potomcima donskih i zaporoških Kozaka, postalo nam je jasno da su priče o njima kao gusarima sa crnim bradama i namrštenim licima ne samo preterane nego i izmišljene. Njihovi čamci zista liče na indijanske kanue. Serjoža, Saša i ostali ribari su se od srca smejali kad smo im izneli šta se sve priča o Lipovljanima na srednjem i gornjem Dunavu i o njihovim čamcima koji su, prema tim pričama, poslužili američkim Indijancima kao model.

- Iako se naš tip čamca potpuno razlikuje od indijanskog kanua - kaže Serjoža - uveren sam da bi ga i američki Indijanci sa zadovoljstvom koristili da im je kojim slučajem neki takav dopao šaka. Brz je dobro leži na vodi, bez obzira da li je prazan ili nakrcan teretom.

Serjoža i njegove komšije ribari vodili su nas u rukavce, objašnjavali koja su dobra mesta za ribolov, pokazivali svoje terene i žalili za vremenima kada je ribe bilo na tone.

Nama su se, pak, svi ti rukavci činili isti. Kao na našim kanalima u Vojvodini. Delta Dunava jednostavno izgleda tako, mada smo je sasvim drukčije zamišljali. Voda, trska, pa jezerce. Onda opet neki rukavac. Pa utabano blato gde ribari izvlače čamce. Gomila mreža koje se suše na nekim izukrštanim gredama. Ptice koje u tišini lepršaju iznad močvare. Da nema galebova i prepoznatljivog mirisa mora, pre bismo verovali da smo u Obedskoj bari ili Zasavici, a ne na moćnom ušću, skoro tri hiljade kilometara dugačkog Dunava.

Uzalud nas je Ljubov zadržavala da ostanemo. Morali smo do mora koje je nekoliko minuta vožnje udaljeno od Vilkova.

Da pokvasimo noge u Crnom moru, bila je ideja još iz Beograda od koje ni po koju cenu nismo želeli da odustanemo.

I zaista, pred nama se raširio horizont, sa brodovima kao sitnim tačkicama u daljini. Delovalo je sve pomalo hladno, usamljeno i tamno. Možda zbog Dunava koji je nekako umorno nestajao u ogromnom prostranstvu.

Na pustoj plaži mesta zvanog Primorsko, bili smo samo mi i galebovi. Dunav ovde više ne postoji. On tamo negde ispod penušavih talasa plime živi svoj drugi život.

U tišini se vraćamo za Reni. Miša ne pušta muziku. Kao da nas pritiska nešto lepo i tužno. Možda zato što smo videli kako sa lica zemlje nestaje jedna od najlepših reka koje poznajemo. Teši nas jedino što je plavi Dunav učinio da nam Crno more izgleda manje crno.

Jovan ANTONIJEVIĆ