Zlatiborac na čelu Vojske Jugoslavije

Odlučni general meka srca

Sticajem okolnosti sa Dragoljubom Ojdanićem bili smo 1981. na Kosmetu za vreme nemira i deset godina kasnije u ratom zahvaćenoj Bosni. Sada smo ga posetili u stanu u Beogradu i obišli njegovu roditeljsku kuću u selu Ravni

Novoizabrani načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general-pukovnik Dragoljub Ojdanić je vojnik i srcem i dušom. A kako i ne bi kad je rođen (1. juna 1941. godine) u selu Ravni, na Zlatiboru, u vojničkom kraju, gde se uniforma neobično ceni i voli i gde generale još oslovljavaju sa - đenerale.

U Ravnima živi i čuvena porodica Smiljanić (kumovi familije Ojdanić), koja je srpskom narodu dvesta godina davala sveštenike i vojnike. Na primer, đeneral Krsta Smiljanić, u ratovima od 1912. do 1918. godine, komandovao je slavnom Drinskom divizijom.

U Ravnima je rođen i general Dušan Žunić koji je do penzionisanja bio na visokim dužnostima u JNA i Vojsci Jugoslavije. Zatim braća Milomir i Slobodan Todorić. Prvi je sanitetski pukovnik i poznati kardiohirurg, načelnik na VMA, a drugi takođe pukovnik, profesor i doktor društvenih nauka i zamenik načelnika Vojne akademije u Beogradu.

Dragoljub Ojdanić je nastavio tradiciju svojih slavnih seljana. Posle sa odličnim uspehom završene osnovne škole u rodnom selu, uz blagoslov roditelja, upisao se i sa odličnim uspehom završio Pešadijsku podoficirsku školu u Sarajevu. A onda, radeći i učeći, nastavio je blistavu vojničku karijeru. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske, Komandno-štabnu akademiju, Školu nacionalne odbrane i magistrirao vojne nauke. Prvu službu je dobio u Đakovici. Potom je službovao u Sarajevu, Prizrenu i Prištini, gde smo ga i mi upoznali.

Opasni separatizam

Bilo je to one burne 1981. godine, za vreme velikih nereda šiptarskih nacionalista i separatista na Kosovu i Metohiji. Tada pukovnik, Dragoljub Ojdanić je bio, rečeno partizanskim rečnikom, politički komesar Prištinskog korpusa i predsednik Saveza komunista u ovoj jedinici. Beogradski novinari koji su pratili nemila zbivanja na Kosmetu stanovali su u hotelu "Grand", a hranili se u restoranu Doma Armije, u blizini. U Domu smo mogli da ostanemo i posle policijskog časa koji je bio zaveden i da se bezbedno domognemo svojih soba u hotelu.

Pukovnik Ojdanić, poznat kao društven čovek, naklonjen novinarima, često je ostajao sa nama u razgovoru do duboko u noć. Bio je zabrinut zbog situacije na Kosmetu ali, što bi političari rekli, i šire. U poverenju nam je pričao i o jednoj delegaciji Slovenije koja je tih dana bila u zvaničnoj poseti Prištini. Slovenci su se, rekao nam je, blagonaklono odnosili prema zahtevima demonstranata za otcepljenje ove pokrajine od Jugoslavije i prisajedinjenje Albaniji. Ojdanić je u tome video i želju Slovenaca da se otcepe, što se deceniju kasnije i dogodilo.

Fadilj Hodža, tada savezni funkcioner i general u penziji, na jednom ručku sa rezervnim vojnim starešinama, kojem je prisustvovao i Ojdanić, sasvim ozbiljno je rekao da po kafanama na Kosmetu ne treba zapošljavati Albanke, već samo Srpkinje, koje, za razliku od njihovih žena, vole da vode ljubav za pare. Mi smo dosta od toga što nam je Ojdanić rekao ekskluzivno objavili u "Ilustrovanoj Politici", naravno ne navodeći izvor. Fadilj Hodža se kasnije zbog toga našao i na sudu.

Zaštita ugroženih

Kada je 1992. godine izbio rat u Bosni i Hercegovini, pukovnik Ojdanić se našao u zavičaju, na dužnosti komandanta elitnog Užičkog korpusa. U to vreme Murat Šabanović i njeova naoružana bratija iz SDA, otpočeli su s druge strane Drine, u Višegradu i okolini, neviđen teror ne samo nad srpskim nego i muslimanskim življem, koje im nije bilo lojalno. Murat je u Višegradu srušio i bacio u Drinu spomenik nobelovcu Ivi Andriću. Pohvatao je tridesetak mladića iz uglednih srpskih kuća, odveo ih i zatvorio u jednu prostoriju u utrobi brane hidrocentrale na Drini, šest kilometara uzvodno od grada i držao kao taoce. I sam se, sa svojim telohraniteljima, zabarikadirao u jednoj prostoriji i otuda slao zastrašujuće poruke da će minirati branu ili otvoriti njene ustave. To bi bila katastrofa. Ne samo Višegrad nego i sva, mahom muslimanska sela nizvodno, na levoj i desnoj obali Drine, sve do Bajine Bašte, bila bi potopljena, pa čak i Bajina Bašta. Taj vodeni talas bi ugrozio i branu hidrocentrale u Perućcu i onda bi došlo do neviđene tragedije. Seljaci su molili i kumili za pomoć iz Srbije.

Nije bilo druge, naređeno je Užičkom korpusu da krene za Višegrad i zaštiti tamošnji živalj i dobra. Korpus, pojačan rezervistima užičkog kraja, sa komandantom pukovnikom Dragoljubom Ojdanićem pošao je za Višegrad. Pridružili smo im se i mi, novinari, u Mokroj Gori, na granici Srbije i Bosne.

Komandant Ojdanić je izdao naređenje vojnicima da niko ništa ne sme uzeti iz kuća, inače će strogo biti kažnjen. U jednom selu smo naišli na kravu koja se teli. Ojdanić je odmah naredio da se među vojnicima nađe neko ko je iz veterinarske stanice. Došao je jedan tehničar i otelio kravu. Vojnici su hranili i pojili napuštenu stoku. Kad su krenuli dalje, pustili su je iz staja da pase po okolnim livadama i pašnjacima i ne skapa od gladi.

U jednom selu kod Dobruna naišli smo na napuštenu farmu sa nekoliko hiljada koka nosilja. Vojnicima je naređeno da ostanu i da se staraju o farmi dok se vlasnici ne vrate. A u selu, nadomak srpske Jagodine, ostao je samo jedan starac, Musliman. Vojnici su mu sve vreme donosili hranu.

Komandant Ojdanić je zaustavio vojsku iznad Višegrada. Pobunjenicima u gradu je poslao poruku da ne daju otpor i ne ginu uzalud već da dozvole vojsci da mirno uđe u grad i uspostavi red. Dok je čekao odgovor, poslao je jednu grupu specijalaca da zaobilaznim putem preko Rudog ode i zaposedne hidrocentralu iznad grada.

Kad je čuo da dolazi vojska, Murat Šabanović je sa svojom bratijom pobegao za Sarajevo glavom bez obzira, ostavivši taoce u onoj utrobi brane, gde su ih vojnici našli iznemogle od gladi i zlostavljanja.

Ne čakajući odgovor na ultimatum, komandant Ojdanić je poslao još jednu grupu specijalaca koja je helikopterom doturila retardiranoj deci hranu i lekove, a onda su ih vazdušnim putem evakuisali iz grada.

Zahvaljujući svojoj umešnosti i taktici, bez ijednog opaljenog metka, ušao je u Višegrad i Rudo i uspostavio red i mir. Ovim svojim pohodom je zaštitio tamošnji živalj i društvena i privatna dobra od razaranja i uništavanja i presekao "zelenu transverzalu" kojom su se iz arapskih zemalja, preko Kosova i Novog Pazara, snabdevali oružjem Alijini bojovnici. Pukovnik Ojdanić je zbog ovog uspešno obavljenog posla vanredno unapređen u čin general-majora.

Posle Užica general Ojdanić je došao u Beograd za načelnika Odeljenja uprave u Generalštabu, zatim za načelnika štaba, a onda za komandanta Prve armije 1993. godine. Ta jedinica je nastavljala slavnu tradiciju Prve armije kojom je u Prvom svetskom ratu komandovao đeneral, a zatim vojvoda Živojin Mišić.

Porodični čovek

General Ojdanić je, inače, veoma društven čovek i veseljak. Viđali smo ga i na Saboru trubača u Guči. Jedne godine je bio u društvu sa svojim drugarom i prijateljem pokojnim generalom policije Radovanom Stojičićem Badžom i svojim i njegovim oficirima. Tada smo napisali da narod može da bude spokojan i da u zemlji vladaju mir i red jer se, eto, gotovo "ceo vojni i policijski generalštab, celu noć veselio u Guči. I da je bolje da nam generali sede pod kafanskom šatrom nego vojničkom, na bojištu". I ovu šalu je primio na njemu svojstven, erski način.

Dragoljub Ojdanić je svojevremeno postavljen za zamenika, a nedavno za načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije. U vojnim krugovima nije mali broj onih koji o Ojdaniću govore kao o izrazitom profesionalcu, bez mrlje u karijeri. Otvarajući seminar o međunarodnom ratnom pravu za visoke starešine Generalštaba vojske Jugoslavije, nakon izbora na novu dužnost, Dragoljub Ojdanić je, između ostalog, rekao: "Vojska Jugoslavije ispunjava svoje međunarodne obaveze i u njenoj tradiciji je da poštuje pravila humanosti i čovečnosti i odredbe međunarodnog ratnog prava."

Ojdanić je porodičan čovek. Sa suprugom Ljubinom, ekonomskim tehničarem, živi u malom i veoma skromnom stanu na Ceraku, koji smo onomad, po onoj mećavi i košavi, jedva našli. U gostima mu je bila ćerka Milojka koja sa suprugom Nebojšom Glišićem živi i radi u Čajetini. Imaju dvoje dece. Stariji nosi dedino ime Dragoljub, i kaže da će, kad poraste, biti "isto što i deda - đeneral". Drugi se zove Milan. Deda i baba mnogo vole unuke, često su kod njih i svake zime ih vode na skijanje u planine.

General je, sa suprugom i ćerkom, žurio na svečanost povodom osamdesetogodišnjice stvaranja Jugoslavije u Centru "Sava".

- Moram prethodno - objašnjava Ojdanić svoju žurbu - da svratim na koncert plesne škole "Ivica i Natalija". Tamo večeras igra Srđan, četrnaestogodišnji sin moga ađutanta Ivana Banovića. To mi je dobar drugar. Ako ne dođem, naljutiće se.

U rodnom selu

Selo Ravni je dobilo ime po tome što se nalazi na jednoj zaravni. Ali, kuće Ojdanića su u brdu do kojeg vodi uzan put. Još odmah na ulazu u selo vidi se da je to "vojnički kraj". U dvorištu osnovne škole je "parkiran" jedan vojni avion.

- To nam je general - objašnjavaju nam seljaci jer je subota pa škola ne radi - izdejstvovao da dobijemo sa vojnog otpada. Deca su presrećna. Igraju se avijatičara. Ulaze u avion, "pale ga", prpću ustima kao motor, zavijaju kao da pikiraju. Verujemo da će neko od njih otići u pilote, pa ćemo pored pešadinca možda imati i đenerala vazduhoplovstva. A i ukras je sela. Ko god dođe razgleda ga, raspituje se otkuda se tu prizemljio.

Kad smo počeli da se penjemo kolima ka zaseoku Ojdanića, sneg je provejavao. Stigli smo bez teškoća. Pored rodne kuće generala Ojdanića napravljena je nova, na sprat. Dočekuje nas generalov brat Sreten. Niko mu ne bi dao šezdeset godina. Visok, plav, naočit, nalik na brata. Oca Dragoslava, koji je zašao u devedesetu, pritisla je starost, ali više bolest pa vreme provodi uglavnom u kući. Inače, u mladosti je, kažu, bio "ala od čoveka". I on je vojevao. Godine 1944, bio je komandir milicije u Čajetini. A 1945. otišao je u Oblasni komitet Partije Užica, a potom za potpredsednika Sreza užičkog. Još i danas se priča, a onda je sva štampa pisala, kako je na Dvanaestom kongresu KPJ sa govornice, kao delegat iz užičkog kraja, oštro kritikovao ondašnju vlast.

- Bio sam ljut - kaže starina - što se ne radi onako kako se govori. Zemlja bogata, a narod i država siromašni. I onda sam rekao: "Miloš Obrenović je trgovao svinjama po svetu i zemlja nam je bila dobra i stabilna. A sad prosimo pare po svetu, i zadužujemo se. Hvatamo za gušu i kritikujemo male političare i funkcionere, a veliki prolaze." Dobio sam veliki aplauz, a od vas novinara i fotoreportera nisam mogao da ostanem živ. Stajali su sa svih strana. Samo škljocaju. Sutradan su sve novine o tome pisale i donele moju sliku. Mislio sam da će me uhapsiti.

Povede se razgovor o deci.

- Ne znam šta je ovo sad, rađaju samo po jedno dete. Ja i moja pokojna Milijana izrodili smo petoro: tri sina i dve ćerke. I sve smo zbrinuli. Ćerke smo lepo udali. Najstarijeg sina, ovog ovde Sretena, ostavili smo kod kuće jer imamo dobro imanje. Dragoljuba smo školovali za oficira, a trećeg sina Antonija za mašinskog inženjera. Ali, veselnik umre pre nekoliko godina, u najboljem dobu života. Ali, šta ćeš. Život je takav, satkan od radosti, ali i žalosti.

Pitamo ga za generala.

- Dragoljub je bio odličan đak i mi smo odlučili da bude profesionalni vojnik. Imali smo jednog rođaka u Sarajevu i on ga je upisao u podoficirsku školu. Majka mu je spremila u torbu sira, kajmaka, suvog mesa, pogaču i nešto preobuke. Ja sam ga ispratio na voz u Užice. Bio je vredan i ambiciozan. Stalno je grabio napred. I, eto, dogurao je do generala i prvog čoveka naše vojske. Ponosan sam, kako da ne. Kad sam onog jutra čuo tu vest i video ga na televiziji, zaplakao sam od sreće. A onda sam mu telefonirao i čestitao. Rekao sam: "Sine, čestitam i neka ti je Bog u pomoći!" Došao je na to mesto u najteže vreme. Vi sigurno znate onu staru priču o sedam prutova. Dok su bili povezani u snop niko nije mogao da ih slomije. A kad su ih rasturili, lako su ih lomili, jedan po jedan. Tako je bilo i sa našom državom. Treba to sprečiti. Uloga i odgovornost vojske u svemu tome nije mala, ali se nadam da će se moj Dragoljub snaći i na ovom položaju.

Kad smo se vraćali, sneg je već bio zavejao puteve. Na jednom mestu smo se zaglavili. Ni makac. Nigde žive duše, a sneg sve više veje. Srećom, putem naiđe grupa od tridesetak Ravanjaca, kao od brega odvaljeni. Vraćaju se sa parastosa jednom svom seljaku koji je umro pre četrdeset dana. Dohvatiše i prosto na rukama iznesoše kola iz smeta. Kad su čuli ko smo i zbog čega smo se ovamo zaputili, povikaše: "Sve za đenerala, za našeg Dragoljuba. Ljudina je to! Pozdravite ga i preko tih vaših novina, i čestitamo mu. Neće on obrukati Smiljanića i Mišića".

Bogosav MARJANOVIĆ