Jugoslovenska ekspedicija u Amazoniji

Mrak rano pada na prašumu

Dramatična i uzbudljiva avantura u džungli: bliski susreti sa piranama, kajmanima, tarantulom... Ali, i lepa: jutra u kojima šuma oživi, jata šarenih papagaja, poznanstvo sa domorocima...

Jedini prevoz kroz prašumu peruanske Amazonije, prostrane kao Španija, Nemačka i Francuska zajedno, jesu uzani drveni čamci. U jedan takav se ukrcavamo u Puerto Maldonado, rečnoj luci na ušću Tambopate i moćne reke Madre de Dios (Majke božje), jedne od najvećih desnih pritoka Amazona. Naši vodiči biolozi Rudolf fon Ajh (majka mu je iz Plava, od Božovića) i Karlos Kanjas-Kato upozoravaju nas na odevanje i vodu za piće. ("Ovde se pije samo flaširana.")

Iako je Tambopata većim delom čista reka, u luci je zamućena, žuto- crvenkaste boje. Duž obale je otpad i veliki insekti. Mažemo se zaštitnim sredstvima koje nam je pripremio naš biolog mr Zoran Dunđerski.

Sa flašom domaće rakije proslavljamo polazak dva čamca u avanturu. Petru Laloviću nije do veselja. Povredio je članak noge pri ulasku u čamac. Uz pomoć lekara ipak je nastavio put.

Na vlastiti rizik

Boža Milinković, stručnjak za ptice, sa ushićenjem pokazuje na stanište prelepih zelenokrilih papagaja u šupljini stenovite obale, a zatim i na bele čaplje i orlove lešinare. Oronule visoke obale Tambopate sa oborenim stablima palmi i tejve (drvo sa plitkim korenom visoko i pedeset metara) nalik su na naše dunavske rukavce. Ispred drvenih sojenica, pokrivenih trskom, deca domorodaca mašu nam sa litice.

- Raskrče šumu pored reke i gaje voće i povrće na plodnom humusu, dve do pet godina. A onda se sele jer zemlja promenom klimatskih uslova izgubi plodna svojstva - objašnjava nam vodič.

Impresionira, uopšte, život Indijanaca u džungli u surovim tropskim uslovima. Čudimo se i prizorima kupanja u zagađenoj reci sa opasnim kajmanima. Kažu nam, postali su "prirodno imuni". A nama je Rudolf ponudio da potpišemo dokument da prihvatamo sve "rizike i zakone džungle", a da naše porodice, ukoliko nam se bilo šta desi, "nemaju pravo na obeštećenje".

Bivak u kampu na obali. Dva i po sata do sumraka iskoristili smo za ribolov na obližnjem jezeru Penčibara. Nesnosna vlaga, teško disanje i insekti učinili su da uz velike napore prevalimo put do jezera. To je bio i prvi kondicioni test ekipe u prašumskoj "sauni".

Uzbudljiva prva noć

Na jezeru smo doživeli i neobično brz zalazak sunca. Tačno u 18.45 kao da je neko u džungli "ugasio svetlo". Vodiči nas u mraku panično upozoravaju da moramo brzo na obalu. Znamo i zašto, pa smo snopom baterijskih lampi tražili na obali "žuto-crvene oči kajmana", o kojima je Rudolf pričao. On je jedini imao oružje, i to mačetu.

Vozač čamca Fernando i navigator sa motkom Salvador bezbedno su nas vratili u kamp, gde nas je sačekalo novo iznenađenje - eko-večera. Na trpezi supa od nepoznatih biljaka, pirinač, žute bobice sa Anda (kinua), juka (kuvano drvo), piletina, pečene banane, sokovi od papaje, marahuje... Bilo je ukusno. Domaćini su nas čudno gledali kad smo tražili hleb. Saznajemo da ga Peruanci malo troše. Zamena je krompir.

Prva noć i spavanje u džungli, na otvorenom, bilo je uzbudljivo. Sojenice kampa se nalaze u središtu prašume, pokrivene trskom. Tanki, pregradni zidovi, takođe od trske, ne dopiru do svoda krova. Suvo lišće od palme su "ulazna vrata" na sobi i kupatilu koja nemaju četvrti "zid". Direktno iz sobe gledate u banane i palme, sa kojih dopire kreštanje ptica. Insekti su i u krevetima s mrežom: pauci, skakavci, bubaruse, papadači...

Zamalo vlasnici džungle

Šest sati putovali smo čamcima do Istraživačkog centra, po brzacima Tambopate. Veštom cikcak vožnjom vozač i navigator su uspevali da izbegnu oštre stene i stabla u reci. Pomagali smo im duž puta da preguraju čamce preko plićaka. Usput smo sreli i "lude Amere" koji se spuštaju niz reku sa pojasevima oko struka.

Posle pređenih sto četrdeset kilometara stižemo do Istraživačkog centra.

Aldo Bijanueva je glavni menadžer i vodič Istraživačkog centra Tambopata, koji ovde proučava gmizavce, posebno otrovne zmije.

- Naš centar je sa kampom u sastavu ekološke organizacije "Rejnforest". Bavi se zaštitom tropskih šuma i njenih stanovnika. Osnivač je Eduardo Nikander, poznat u svetu po projektu zaštite papagaja. Suvlasnik je Kurt Holi i oni su ovde izgradili centar kako bi u blizini zaštitili najveće prirodno stanište i mineralno hranilište papagaja na svetu kolpu - kaže Aldo, dodajući da je izvoz ptica iz Južne Amerike veoma unosan posao.

Jedan od efikasnih načina zaštite prašume koji su upravo smislili ekolozi, domaći i stranci, jeste povoljna kupovina koncesija i tapije na deo džungle. To, po ugovoru, podrazumeva poštovanje strogih ekoloških standarda (nije dozvoljena seča, izgradnja velikih objekata ili otuđenje trećim licima). Ova ideja se dopala i organizatoru naše ekspedicije Dragi Novakoviću iz "Eko-fiša". Predložio je da svaki član ekipe kupi "nekoliko kvadrata" džungle (cena je od 50 do 70 dolara). To bi bio skroman "jugoslovenski doprinos zaštiti pluća planete".

- Upravo je u toku izmena propisa o ekologiji. Nisam siguran da ovog trenutka možete da obavite kupovinu. Da ste došli mesec dana ranije, sve bi bilo u redu. To su neki stranci već učinili - sleže ramenima Aldo.

Proverili smo u Limi. Zamalo smo zakasnili da postanemo "veleposednici" dela džungle.

Are na ramenima

Nizvodno od našeg kampa, u ranu zoru, bili smo na kolpi. Sa prvim sunčevim zracima, nekoliko stotina metara dugačka žuto-crvenkasta litica sa mineralima, u odsjaju bistre reke delovala je božanstveno. I odjednom, kao po komandi, počeo je spektakl ptica... Iz svih pravaca egzotični raznobojni papagaji, u parovima, preleću iznad nas. Najpre na stotine, a kasnije i hiljade prelepih ptica kružilo je oprezno pored litice. Njihovo kreštanje nadjačalo je sve zvukove životinja u ovom delu džungle. Divili smo se dugorepim šarenim papagajima. Posebno Boža.

- Pogledajte ovu lepotu... Tu su i crvene skerletne are makao. Plavo-žute su brojnije. Tamo su i žutočeli amazonci, are severa - sa ushićenjem objašnjava Boža, koji je, na kraju, u velikom jatu i na steni prepoznao četrnaest vrsta papagaja. Toliko ih ukupno i ima u rodu are. I dok smo bili opsednuti čudesnim prizorom, četiri dugorepe skerletne are pikirale su na nas. Prvi papagaj je sleteo, gle slučajnosti, na Božino rame! "Neke pametne ptice", prokomentarisao je Petar Lalović. Ubrzo su i ostali iz ekipe imali na leđima šarene ptice.

Dve are su se "posvađale" na Draginom ramenu oko keksa a jedna od njih, slučajno, oštrim kandžama mu je zaparala vrat. Drugi papagaji su "gricnuli" za uvo Veru Borozan i Sašu Antohina.

A na kolpi, pripijene kandžama čvrsto uz stenu, kao grozdovi ptice su dva časa uživale u gozbi minerala. Biolog Zoran Dunđerski kaže da papagaji mineralima podstiču varenje i neutrališu otrovne supstance iz plodova koje su prethodno kljucali u prašumi.

Iza leđa smo ugledali ogromnog tapira kako izranja iz reke što je oduševilo i vodiče koji taj prizor retko viđaju.

Zubate "ale" na udici

Sportski ribolovci ekspedicije bili su nestrpljivi da okušaju pecarošku sreću na plahovitoj reci. Ihtiolog Kato priča da u rečnom bazenu Amazonije ima 855 vrsta riba. A samo u oblasti Madre de Diosa i Tambopate 245 vrsta i to, uglavnom, grabljivica. Drago, Saša, Peca i naša "amazonka Vera" kažu da ih ovaj ambijent podseća na Sibir i Daleki istok sa čuvenih ekspedicija ribolovaca. Ali, nizak vodostaj na Tambopati nije obećavao bogat ulov. Indijanci i ihtiolog su se čudili našim šarenim varalicama, koje prvi put vide u životu. Domoroci, inače, love ribu na "živi" mamac (parče mesa) i udicom "iz ruke".

- Ovo nisu "normalne" ribe, kidaju najlone i sajle sa udicom kao od šale - jadikuje pecaroš Peca, kome su se tri "ale" otkačile u plićaku. Ipak, on i Kiza uspevaju da upecaju crnu ribu pako, od oko četiri kilograma, sa velikim i oštrim zubima kao žileti. Oprezno, kleštima, skinuta je sa udice i slatkovodna raža sa otrovnom bodljom u repu, koju je upecao Saša.

Drugi dan ribolova bio je uspešniji. Najviše se radovao Indijanac Fernando, kome je doktor poklonio ribu. Njegova petočlana porodica, kako je rekao, imaće hrane za pet dana.

Opasne šetnje

Drugi deo ekipe istraživao je floru i faunu prašume. Ogromna paprat, uvijeno drvo oko drugog drveta, dugačke lijane, opojni miris vanile, drveće banana, mangoa, kakaovca, visoke tejve... tipični su živopisni ambijent tropske i vlažne prašume, upotpunjen rojevima opasnih insekata i životinjama. Mravi sekači nose iseckano sočno lišće u gnezda kojima se hrane gljive. Snimljen je i "vatromet" raznobojnih leptira u letu. A kad slete na list, zbog sličnosti, ne mogu da se uoče. Na sličan način štite se od neprijatelja i bogomoljka u obliku "grančice" i gusenica sa šiljkom kao antena. Zrikavac cikada nije veliki, ali ispušta prodorne zvuke.

Svaka noćna šetnja članova ekspedicije kroz džunglu zaista je bio podvig. Vodič Aldo je često sa mačetom sekao debeo bambus praveći prolaz. U želji da snimimo otrovne žabe iz porodice dendropata, koje žive u krošnji drveća, umalo nismo nagazili na tarantulu, veličine šake deteta. Uspeli smo da je slikamo pre nego što je pobegla u rupu. Ne znamo ko se više uplašio. Neobičan je bio i "bliski susret" biologa Zorana sa stablom sekropije.

- Dodirnuo sam list na drvetu, nalik smokvinom. Istog trenutka, na desetine velikih žutih mrava sa lista izujedalo mi je prste i članak ruke. Nije bilo prijatno. Posebno kad su snimatelji zahtevali da ponovimo scenu "drveta koje ujeda" - priča Zoran.

Boža Milinković je proučavao ptice oko meandra blizu kampa.

- Čekali smo da snimimo retke haocine, prapticu, čija se mladunčad rađaju sa kandžama na krilima. Videli smo i prelepog kardinala i koloniju oropendula, crne ptice sa žutim kljunom, koje liče na našu zlatnu vugu. Našli smo i veliku lobanju tapira koga je, po rečima vodiča, rastrgao jaguar - kaže Boža, pokazujući nam "ulov".

U plemenu Eseha

Posetili smo i jednu porodicu domorodaca plenema Eseha. Salvador i Fernando na kečua jeziku (jezik Indijanaca) objašnjavaju ženi sa troje dece razloge naše posete. Malo su ih uplašile kamere. Tamnoputa domaćica iznosi na sto razne vrste banana, pa i crvene, zatim papaju, mango i krompir. U brvnari, pokrivenoj trskom, veličine dva sa tri, živi petočlana porodica. Unutra je samo jedan krevet, tri posude i zemljano ognjište. U dvorištu sedam-osam kokošaka. U uglu doma primećujemo i kljun ptice tukani. Bila je nedelja, pa su, eto, imali i "poslasticu" za ručak.

U delu plantaže s voćem i povrćem domaćin gaji koku. Vodič Rudolv kaže da služi za ličnu upotrbu domaćina, kao lek za glavobolju i velike napore. Domoroci od davnina gaje i žvaću ovu biljku, koja je bila poznata i pre Inka.

Drugi deo amazonske avanture započeli smo u gradu Ikitos na severoistoku Perua, udaljenom od Lime hiljadu kilometara. Smešten između reke Nanaj i leve obale Amazona, Ikitos predstavlja i najznačajniju rečnu luku i glavni grad oblasti Loreto. Ima 250000 stanovnika, klima je topla i vlažna.

Moćnim gliserom putujemo Amazonom, uzvodno. Krajnji cilj je 180 kilometara udaljen Jurapa kamp, u srcu džungle, na istoimenoj reci, desnoj pritoci Amazona.

Naš gliser je delovao kao ljuska oraha na grandioznom Amazonu. Iako je vodostaj bio niži za 25 metara, desnu obalu smo jedva nazirali. Na pojedinim mestima Amazon je širok između dva i po do osam kilometara. Po dužini vodotoka (6.480 kilometara) druga je reka u svetu, iza Nila. Izvire na peruanskim Andima, formiraju je Ukajali i Maranjano, i teče kroz više država. Najduže kroz Brazil.

Usput srećemo neobične stare brodove, čamce. I ratni brod peruanske rečne mornarice.

Posle nekoliko sati putovanja vodiči Kleber i Adrijano nas obaveštavaju da moramo da stanemo zbog kvara motora. U mestu Tamšijaku je "živo" na obali. Deca Indijanaca kupaju se u prljavoj reci. Kanui puni banana uplovljavali su pored splavova, koji su, u stvari, i prodavnice. Tamnoputa žena pere sudove u žuto- crvenkastoj vodi, a pored nje ribari čiste ribu. Uz zvuke bubnjeva pristiže i čamac, na čijem pramcu visi glava divlje svinje.

Kakav ulov!

Pecaroši Saša, Verka, Drago i dr Žugić zabacuju udice sa jednog pontona, što je izazvalo radoznalost bosonoge dece. U jednom trenutku deca vrište i pokazuju nam na ogroman vir nedaleko od nas. Iako smo ranije za njih samo čuli, pojava tri ružičasta slatkovodna delfina ipak je predstavljala poseban doživljaj.

Vlaga i insekti stvaraju nervozu. Mrak je pao u 19 sati. Tada su nam javili da je kvar otklonjen, ali se vodiči plaše noćne vožnje pa smo putovanje nastavili sutradan.

Jurapa kamp se ne razlikuje mnogo od onog u Tambopati. Jedino ima više zaštitnih mreža na sojenicama. I hrana je slična.

Na obližnjem jezeru Moringo pecaroši su iz nestabilnih indijanskih kanua lovili pirane. Poslušali smo savet vodiča i pecali smo ih na parčiće mesa. Ne postoji član ekipe koji nije ulovio piranu. Nije veća od dlana, ni teža od pola kilograma, njeni široki zubi oštriji su od žileta. Ipak, dr Žugić je uspeo da ulovi desetak "kapitalaca", pirane od 800 grama, koje smo u slast pojeli za večeru. Jedna od ovih opasnih riba odgrizla mu je delić nokta i palca dok ju je neoprezno skidao sa udice.

Nešto manje uspešniji ribolov bio je na samom Amazonu, zbog nevremena koje je vladalo tog dana. Tragali smo za najboljim mestima blizu obale, pored oborenih stabala. I umalo se nismo prevrnuli čamcem. Dr Žugić je okušao sreću i sa bućkom na sredini reke. Ipak, bili smo zadovoljni sa nekoliko primeraka južnoameričkih somova. A neke vrste riba neobičnog oblika koje smo ulovili na Jurapa reci ni Indijanci nisu znali da prepoznaju.

Na jezeru Morango, gde smo lovili pirane, primetili smo na obali tragove kajmana. Iste večeri biolog Zoran, snimatelj Savo i vodič Adrijano Delgato krenuli su u "lov". U plićaku baterijskom lampom su osvetlili dva žuto-crvena oka. Pažljivo su kanuom prišli iza leđa kajmana. Adriano ga je obema rukama naglo ščepao za vrat i vešto ubacio u kanu. Bio je dugačak oko metar. Vezali su mu čeljust i doneli ga u kamp. Posle proučavanja pušten je u vodu.

U traganju za egzotičnim pticama u krošnjama drveća snimatelj Savo Ilić umalo nije stradao. Pao je sa palme i upao u živi pesak, do pojasa. Vodič i Boža su mu pomogli štapom da se izvuče iz gliba.

Kroz gustu prašumu sa ogromnim drvećem, paprati i divljim korovom pronašli smo i čuvenu biljku-puzavicu mačji nokti, čija su lekovita svojstva protiv raka dokazali i medicinski stručnjaci. U Limi se prodaje kao preparat u kapsulama za pedeset dolara, a u kesicama čaja pet puta jevtinije.

Ko su Amazonci?

Ekološko-filmsku ekspediciju "Amazonija ’98" sačinjavali su Vera Borozan iz "Bravo travela", Drago Novaković, organizator ekspedicije iz "Eko-fiša", Petar Lalović, filmski režiser, Peca Nikolić, režiser iz "Re vižna", mr Zoran Dunđerski, biolog iz "Eko-sana", Božidar Milinković, stručnjak za ptice, Milan Hrecak, direktor fotografije, Savo Ilić, snimatelj, Mića Ilić, tonski snimatelj (sva trojoica iz TV BK), Vladan Obradović, snimatelj iz "Re vižna", Aleksandar Antohin, Petar Jovančević, Zoran Prlainović (sportski ribolovci), dr Miodrag Žugić, kardiolog sa VMA i Branko Preljić, novinar "Politike Ekspres".

Na trakama 60 sati

Jugoslovenska petnaestočlana Eko-fiš ekspedicija "Amazonija ’98" istraživala je pretprošlog meseca delove peruanske tropske prašume Amazonije, na Andima i obali Pacifika.

Filmski deo ekipe sa ekolozima, biologom, stručnjakom za ptice i sportskim ribolovcima snimio je više od šezdeset sati dokumentarnog zapisa o ostacima Inka civilizacije kao i o flori i fauni prašume koje hrane Zemlju kiseonikom.

Pohod kroz "pluća planete" u prašumi Tambopata Kandamo na jugoistoku Perua i u džungli na Amazonu, blizu brazilske granice na severoistoku, pratili su uzbudljivi i opasni događaji.

Branko PRELjIĆ