Vera Pavić, majka slavnog književnika, objavila knjigu u 90. godini

Živela sam u senci

"U detinjstvu i mladosti sam bila Micikina sestra, kad sam se udala - samo Zdenkova Vera, a u starosti samo majka Milorada Pavića", napisala je u autobiografiji "Uspomene"

Interfon je na kapiji. Nedugo pošto se oglasio, na prozoru lepe stare kuće ispred zavese se pojavilo ozareno lice Vere Pavić. Rukom daje znak da sačekamo. Za to vreme pažljivo posmatramo zdanje pred kojim smo. Pre šezdesetak godina supružnici Vera i Zdenko Pavić, tada nastavnici gimnastike u Trećoj ženskoj gimnaziji, odnosno Učiteljskoj školi, kupili su plac na otplatu u novoosnovanoj Činovničkoj koloniji "na blagoj padini levo od Avalskog puta", u neposrednoj blizini Auto-komande. Građevinsko preduzeće "Šićanski", s kojim je Činovnička zadruga sklopila ugovor o gradnji, ubrzo je bankrotiralo a njihova kuća nije bila podignuta. Šta su drugo mogli, nego da se zaduže i da nastave gradnju. Mešali su beton, dovlačili kofe s peskom, cigle i zidali. Godine 1934. uselili su se u nedovršenu kuću, tu u Milorada Jovanovića 10.

(Nastavak sa prve strane)

Sve ove muke je Vera Pavić detaljno opisala u nedavno objavljenoj knjizi "Uspomene".

I, evo nas, ulazimo u to Pavića ruku delo. Gospođa Vera se izvinjava što ćemo sedeti u maloj sobi odmah pored ulaznih vrata, jer u zimsko vreme jedino nju greje. Penzija je mala, a struja preskupa.

Sećanje na mladost

Govori polako i čini se, s velikim naprezanjem. Kaže da joj je i to ružna uspomena iz Bugarske. Teško oštećene glasne žice posle jednog ozbiljnog laringitisa. Naime, posle Drugog svetskog rata osnivane su naše privremene škole za izgladnelu jugoslovensku decu u Bugarskoj, pa su se ona i njen suprug dobrovoljno bili prijavili da idu tamo kao nastavnici.

Ispričala je, potom, kako su se Zdenko i ona po povratku u Beograd "sudarili sa apsurdima u svojoj struci":

- Sokolsko društvo je bilo uništeno, a telesno vaspitanje su vodili nestručnjaci, neobrazovani, ali partijski podobni ljudi. Rešili smo oboje da napustimo gimnastiku i završimo pre rata započete studije. Ja sam se vratila na filozofiju, a Zdenko upisao likovni odsek na Pedagoškoj akademiji. Godine 1948. diplomirali smo oboje i počeli svako u svojoj školi da predaje svoju novu struku.

Ali, vratimo se svojevrsnoj sagi o porodici Pavić koju je ova krepka starica ispričala na tristotinak strana. Knjigom naročito dominiraju sledeće dve rečenice:

"Uvek sam bila samo nečija senka", piše Vera Pavić. "U detinjstvu i mladosti samo Micikina sestra, kad sam se udala samo Zdenkova Vera, a u starosti samo majka Milorada Pavića."

- Nisam izuzetak - dodaje ona. - Mi, žene, uvek smo u senci nekog od svojih muškaraca. Meni se dogodilo i da sam imala sestru Emiliju, zvanu Micika, izuzetnu lepoticu. Svi su samo o njoj govorili... U knjizi je zabeležila mnogo detalja o porodicama njene majke Mare Kojić i oca Stevana Mihajlovića, svekra Nikole Pavića i svekrve Ivane Pfister udate Pavić, zatim o suprugu Zdenku, svojoj deci, sinu Miloradu i ćerki Jasmini, unucima i praunucima. Prosto neverovatno da nečija sećanja zadiru toliko u prošlost.

- Poznato je da se stari ljudi veoma dobro sećaju prošlosti, a ne znaju, na primer, gde su spustili naočari - na to će Vera Pavić.

Priznaje i kako joj je sećanje zapravo učvrstila njena majka. Kao detetu, umesto bajki, uveče joj je u krevetu pričala po neki detalj iz života.

- Zato su to više njena sećanja nego moja. Iz tog razloga sam knjigu i posvetila učiteljici Mari Mihajlović, mojoj majci.

Albumi ili knjiga?

Nikad ništa ranije nije zapisivala, ali je godinama majčine priče nosila u sebi. Naročito uveče kad legne, prošlost joj je dolazila u glavu. Potreba da sve to, ipak, stavi na papir javila se iznenada.

- Želela sam da moja deca znaju ko su i šta su, ko su im roditelji, preci - priča. - Nažalost, nisam daleko otišla u prošlost. Izvezla sam čak bila dva goblena za korice knjige koju sam, kako sam zamislila, htela kao neki album da napravim u dva primerka: za ćerku i sina. Međutim, doživela sam da mi se unuci požene i imaju svoje porodice, pa je i njima trebalo dati po knjigu. Zato sam došla na ideju da je štampam.

Prijateljica Višeslava Marković joj je pomogla oko kucanja. Kad je sve bilo gotovo, rukopis je odnela sinu književniku Miloradu Paviću.

- On ništa nije znao - kaže gospođa Vera. - Rekla sam mu: "Hajde, pročitaj i kaži mi da li to da štampam ili da napravim albume kao što sam prvobitno zamislila." Uopšte nije menjao tekst. "Ništa neću da se mešam", rekao mi je. "Tako kako si napisala neka ostane!"

Onda su tek nastale muke. Kako nasloviti knjigu?

- Prvo sam htela da se knjiga zove "Porodične priče", onda "Moja prošlost" od čega sam odmah odustala jer to nije samo moja, već prošlost svih nas. Posle sam rekla "Sećanja". I to sam odbacila jer je Meša Selimović napisao "Sjećanja". I tako sam ja napisala "Uspomene".

Kad se pročitaju "Uspomene" iz pera Vere Pavić, čitaocu se neminovno nameće pitanje zašto je tako malo prostora posvetila ćerki i sinu?

- Moj sin je slavan čovek i majka o sinu ne bi smela da govori kao o nekom velikanu - veli autorka. - Njegovo ime će ostati zapisano potomcima i bez moje knjige. E, sad, ako sinu nisam posvetila veći prostor, smatrala sam da ravnopravno isti prostor treba da posvetim i ćerki. Naša ćerka Jasmina Pavić, udata Mićić je već u penziji. Neverovatno je vešta i sposobna. Radila je u Institutu za virusologiju na Torlaku. Još je stalno traže. Bez nje, na primer, ne mogu da naprave interferon.

Kad je o sinu Miloradu reč, majka Vera priznaje da joj se ne sviđaju podjednako sve njegove knjige. Zaljubljena je u "Hazarski rečnik". Kod kuće ima izdanja ne samo na našem, nego i na stranim jezicima koje uopšte ne razume. Poput onih na grčkom ili turskom jeziku. Seća se i da je ova Miloradova knjiga promovisana u beogradskom Narodnom pozorištu istog onog dana kad je na Novom groblju sahranjen njen suprug i njegov otac Zdenko.

"Nisam imala vremena"

Pavići i njihovi potomci su obično svi na okupu kod gospođe Vere, tu u kući, u Milorada Jovanovića 10, na Svetog Stefana, porodičnoj slavi, i na Badnje veče. Ovako, naročito se sa sinom retko viđa.

- On prosto nema vremena - s puno razumevanja kaže Vera Pavić. - Njemu, što iz naše zemlje, što iz inostranstva, dođe na stotine pisama. Sve to treba pregledati jer se možda u nekom nalazi nešto izuzetno važno. Pored korespondencije i novinari ga stalno zivkaju. Tu su onda društvene obaveze. Ako je bio kod nekoga, onda i on njega mora da primi. Eto, zato on nema dovoljno vremena da dođe kod mene.

A da li se ipak ponekad oseća zapostavljenom?

- Ne pada mi na pamet da se ljutim! - izričita je. - Retko sina i telefonom zovem, jer njemu telefon stalno zvoni. Ponekad odem kod njega na ceo dan. I dok sam ja tamo, telefon neprestano zvoni.

I najzad pitanje: zašto knjiga tek u 90. godini? Zašto ne ranije?

- Znate - veli ona - žene kad se penzionišu, obično pletu džempere, čuvaju unuke, mese kolače. Muškarci, opet, čitaju časopise, idu u kafanu, šetaju Kalemegdanom, igraju šah. Moj muž i ja, kad smo se penzionisali, mi smo, da tako kažem, raširili krila. Sem Australije i Južne Amerike, obišli smo ceo svet. Zdenko je slikao i vajao i otvarao izložbe. Za pisanje ranije, kao što vidite, nisam imala vremena!

Snežana MILOŠEVIĆ