Dva brata, oba piloti

Blizanci na nebu

Kada lete, starešine znaju ko je Dejan, a ko Draško Popović. Ali, na zemlji ih teško razlikuju tako da često dolazi do komičnih situacija

U životu braće Dejana i Draška Popovića sve je bilo u istoj ravni. Rođeni su istog časa i dana, u razmaku od nekoliko minuta, iste su bolesti istovremeno odbolovali, išli u iste škole, iste su sklonosti imali i istu najveću želju - da postanu piloti na brzim borbenim avionima.

(Nastavak sa prve strane)

Što su želeli - to su i ostvarili! Danas Dejan i Draško, oficiri, predstavljaju prvi slučaj u istoriji našeg Ratnog vazduhoplovstva da braća blizanci, krilo uz krilo, krstare nebeskim plavetnilom.

Još od osnovačkih dana

Nisu Dejan i Draško slučajno postali piloti. Počelo je to još iz osnovačkih klupa. Bili su dečaci kada bi nedeljom odlazili na Ćemovsko polje i gledali kako piloti aero-kluba lete, kako skaču padobranci, ili kako modelari puštaju svoje malene avione i rakete prema nebu.

- I mi smo postali modelari - priča Dejan.- Obojica smo se opredelili za raketno modelarstvo. Bili smo tada đaci Osnovne škole "Vladimir Nazor". Ekipa našeg kluba je bila tri puta prvak Jugoslavije, a ja državni prvak. Takmičenja su održana u Beogradu na aerodromu "Lisičji jarak", zatim u Štipu i treći put u Sutomoru. Obojica smo se tako okitili zlatnim medaljama.

A posle, kao po nepisanom pravilu, sa modela raketa odlazi se u prave vazduhoplovce. Tako su uradili Draško i Dejan. U proleće 1988. godine su se upisali u podgoričku školu letenja Aero-kluba "Špiro Mugoša". Svoje prve letove napravili su na jedrilici dvosedu "blanik", pod budnom kontrolom nastavnika Džema Lekića.

Bili su opčinjeni lepotom prizora koji se pružao pod krilima jedrilice. Dole je ležala Podgorica, ulice rodnog grada, poljana i planinski vrhunci obasjani suncem. Kako rekoše, bili su potpuno zaneseni i odlučni da će ostati verni nebu i letenju. Obreli su se i u Beranama i leteli sa nastavnicima Nebojšom Došljakom i Vukom Zečevićem. I bilo je sasvim izvesno da ih je letenje potpuno osvojilo.

Prolazile su godine, a braća Popović se nisu odvajali od aerodroma i letenja. Imali su snažnu podršku svojih. Otac Mišo bez ikakvog ubeđivanja ili otpora potpisao je saglasnost za letačku obuku svojih sinova, tada još maloletnih. Majka Slobodanka se nije protivila, samo je često brižna zagledana u nebo u duši strahovala za svoje mezimce. A sestre Tanja i Dubravka su bile veoma ponosne što njihova braća krstare nad visovima okolnih planina.

- Mi smo išli dalje - seća se Draško. - Hteli smo da se obučimo i u padobranstvu. I našli smo se u Nišu. Završili smo teoretsku obuku i pripremu, položili ispite i ostalo je da sada i praktično obradimo taj najzanimljiviji i najizazovniji deo - skok padobranom. Pamtim dobro taj dan i čas. Ušli smo u transportni AN - 26 i seli na klupu jedan kraj drugog. Na visini od 1.000 metara avion je prešao u horizontalni let, svi smo ustali i postrojili se po redosledu. Bili smo jedan uz drugog. I na znak instruktora otisnuli smo se u ponor. Po rasporedu Dejan je odmah iza mene iskočio. Dozivali smo jedan drugog u vazduhu lagano se približavajući zemlji.

Sve je prošlo besprekorno u tom skoku. I svim ostalim. Samo, braća blizanci su hteli dalje i više. I u leto 1992. godine stupili su u svom aero- klubu u grupu za obuku pilota motornih aviona. To je već bilo mnogo ozbiljnije i složenije, ali su obojica sa neizmernom ljubavlju i zanosom prišli tom poslu. Prošli su teoretsku obuku, leteli na duploj komandi aviona "utva 75" i nastavnici Dragan Ivančević i Miloš Damnjanović bili su prezadovoljni. Ne zadugo, pa su i samostalno poleteli. Sada su već stasavali u pilote i činilo se da njihovoj sreći nema kraja.

Ostavili studije mašinstva

U letenju je to inače tako. Sve bi hteo nešto bolje i više. Hteo bi sve brže. Pa je i sa braćom Popović bilo tako. Često su se njihovi putevi ukrštali sa linijama leta vojnih aviona. Naravno, po planu, uz sve mere bezbednosti i pod nadzorom aerodromske kontrole letenja. Posmatrajući kako snažni motori tutnje na borbenim avionima, poželeli su da i oni sednu jednom za komande tih moćnih letelica.

- Bili smo tada već studenti druge godine mašinskog fakulteta - kaže Dejan. - I jedne večeri smo spontano tu želju izneli jedan drugom. Ispostavilo se da isto mislimo, isto želimo, ka istom cilju stremimo: da postanemo vojni piloti. I odlučili smo da stupimo u Vazduhoplovnu vojnu akademiju. I tada, kao i pri našim prvim koracima u vazduhoplovstvu, roditelji nam nisu ništa osporili. Rekli su nam da smo punoletni, odrasli ljudi i da činimo ono što smo naumili.

U proleće 1993. godine Dejan i Draško Popović su postali pitomci Vazduhoplovne vojne akademije. Prve dve godine su pohađali u Beogradu, druge dve u Podgorici. Učili su marljivo i savesno, prošli letačku selekciju sa odličnim ocenama. Nastavnici su bili veoma zadovoljni.

A onda je došlo ono što su dugo priželjkivali. Poleteli su na mlaznim avionima. Bilo je to, kako rekoše, nešto neopisivo lepo i veliko. Moćni motori, brzi avioni, neizmerne mogućnosti da se pilot iskaže i dokaže.

Obuku na mlaznom borbenom avionu "galeb 2" uspešno su završili i istog dana, jedan za drugim, 27. oktobra 1995. godine, na Petkovdan, samostalno su poleteli. Sada su već bili pravi piloti Ratnog vazduhoplovstva.

Sumnja iskusnog nastavnika

Dejan i Draško se teško razlikuju. Toliko teško da ih ni drugovi, ni nastavnici, ni kolege iz akademije ne mogu raspoznati. Niko, sem majke, sestara i devojaka. Kod žena, vele, to nije prolazilo.

Bilo je, sećaju se braća, čak komičnih i neverovatnih događaja zbog te njihove sličnosti.

- Dogodilo se to na sportskom aerodromu u Podgorici - priča Dejan. - Tog dana je trebalo da napravim prvi samostalni let i nastavnik Ajro Ljuca mi je to i rekao. Ali, i Draško je došao na aerodrom. I tu je nastao nesporazum. Naš nastavnik nije bio siguran ko je od nas dvojice Dejan, pa je mene stavio najpre u jedrilicu, napravio probni let i tek tada me je pustio da poletim samostalno.

Teško su braću blizance raspoznavali i tokom osnovačkog školovanja i u gimnaziji, pa i na akademiji. Nisu se odvajali, zajedno su spavali u istoj sobi, sedeli u istoj klupi, istog dana započinjali letenje na avionima, istog dana poletali samostalno. I istog dana promovisani u oficire.

Bilo je oko toga raznih zgoda. Pa tako, seća se Dejan, kako je jednog dana leteo na mlaznom avionu sa nastavnikom majorom Damirom Marktom. Po izlasku iz aviona krenuli su ka stajanki i major je uzgred iznosio svoje viđenje leta mladog akademca. Zastao je na trenutak da porazgovara sa jednim kolegom, a u tom času je naišao i Draško. Misleći da je to Dejan, nastavnik je produžio da iznosi analizu leta. Draško je, izvinjavajući se, rekao da je on Dejanov brat i onda je cela grupa prsla u nesuzdržani smeh.

U srednjoj školi su profesori bili prinuđeni da ih obojicu prozovu da istovremeno odgovaraju, ali ni tada, kako braća kažu, nisu bili baš načisto ko je Draško, a ko Dejan.

Najveća zajednička želja

Neobičan je bio razvojni put ovih mladića. U svemu. Ako bi se jedan razboleo, i drugog bi to snašlo. A kod obojice je to prolazilo - istovremeno.

Ove godine, inače strasni fudbaleri koji su nastupali i za neke ligaške klubove, imali su gotovo istovremeno teške povrede. Draško je povredio ligamente, a ubrzo na fudbalu Dejan je slomio nogu i nekoliko meseci je proveo u gipsu.

Inače, zajedno su svuda. Pa i u vazduhu. Krilo uz krilo. Jedno srce kuca u njima. U vežbama na poligonu jedan osmatra drugog kako ispaljuje rakete, kako se obrušava i kako se "vadi" i ponovo ustremljuju put neba.

Svoj matični aero-klub nisu zaboravili. I često su na letenju i u Ćemovskom polju. Letos su učestvovali i na republičkom aero-reliju sportskih pilota Crne Gore. Dejan u posadi sa Milošem Trebješaninom, Draško sa Slavkom Ilićem. Reli je održan u Tivtu. Pobedila je posada Draško Popović - Slavko Ilić i osvojila "zlato". Drugi i "srebrni" bili su Dejan Popović-Miloš Trebješanin.

I tako žive i lete blizanci Popovići. Uz jednu želju, obostranu i najveću. Da jednog dana, kako rekoše, zaparaju nebom i na moćnom "migu-29". A dotle ima dana. Potporučnici Dejan i Draško tek nastupaju. Još će se o njima čuti.

Voja BLAGOJEVIĆ