Muke doktora Petka iz Instituta za očne bolesti

Jedini na Balkanu leči od suza

Profesor Radosavljević interveniše na suznim kanalima, a do sada je obavio više od dvanaest hiljada operacija

Dimče Baleski nije mogao da ne zavapi:

- Ljudi, ima li načina da mu se pomogne. Dokle ovako, ima li kraja? Četrdesetšest puta je intervenisano...

Nije mogao da se pomiri s tim da lekari u Đevđeliji njegovom trogodišnjem sinu Goranu toliko puta bezuspešno "sondiraju" suzne kanale očiju. Dečaku su ti kanali bili začepljeni i zbog toga je stalno suzio, bio crven oko očiju. Mučio se i izgledao kao da je uvek uplakan.

- Pokušaj u Skoplju - rekli su mu ljudi u belom, s puno razumevanja za roditeljsku brigu i očaj.

Iz rodnog Valandova Dimče se uputio u glavni grad Makedonije. Tražio, raspitivao se i sreo doktora Zlatka Arnautovskog. I on mu je rekao istinu:

- Ne gubi vreme. Idi pravo u Beograd, kod profesora Radosavljevića, u Institut za očne bolesti u Višegradskoj ulici. On jedini u celoj bivšoj Jugoslaviji operativno otklanja začepljenje suznih kanala. Drugi to ne znaju i ne umeju.

Dimče je doveo sina Gorana u Beograd i profesor Radosavljević ga je odmah sutradan operisao. Povezao je suzni kanal koji od levog oka vodi do sluznice nosa. Do tada začepljen, sada radi. Ako se bude moralo, operisaće mu i desni kanal.

Suze same teku

Operativni zahvat koji profesor dr Petko Radosavljević izvodi stručno se naziva dakriocistorinostomija. Uzrok začepljenju mogu da budu razne infekcije, zapaljenja, povrede, nehigijena, atmosferske prilike, nasledni faktor... Ovaj oftalmolog sa svojim timom jedini se bavi malo atraktivnim (u medicinskom smislu) poremećajima odvoda suza, orbitom oka i kapcima. Ovim poslednjim ne samo usled povreda mehaničkim putem nego i zahvaćenim kancerogenim oboljenjima.

Na "D" odeljenju Instituta za bolesti očiju zatekli smo i Miliju Rašković iz Loznice, koja je, kao i mali Goran, patila od začepljenja suznih kanala:

- Plačem a nemam razloga. Suze teku, obnevidim ako vetar duva. Uzdam se u ove ovde doktore - kaže nam ova žena.

Šesnaestogodišnja Anita Anđelković iz Prokuplja od letos je postala "plačljiva". Da li od prašine, vetra, dima u kafićima prilikom večernjih izlazaka, uglavnom suze su joj navirale na oči bez ikakvog povoda. Prokupački lekari su joj ispirali kanale nekoliko puta, u početku uspešno a onda više ne. I jedino rešenje je bilo da je operiše dr Radosavljević.

- Plašila sam se, priznajem. Naročito kako će izgledati rezovi. Ispalo je super... - govori s olakšanjem ova gimnazijalka, odlična učenica.

Bicikl i rat

Brane Sikima, 33-godišnji elektromehaničar iz Srpskog Sarajeva, pre dve godine je pao s bicikla i povredio lice. Dugo se lečio, ali je najviše muka imao s očima. Došao je u Beograd da mu profesor rekonstruiše pokidane očne kapke:

- Svi bi ispričali da je to od granate, rata, a Brane je iskren. Priznao je da je pao s bicikla - šali se s njim profesor Petko. I pokazuje nam šta je sve uradio s njegovim kapcima. Presađivao kožu, krpio, radio "plastiku", a sada obojica čekaju da splasne otok pa da Brane bude "kao nov". U oftalmologiji se ovaj zahvat naziva plastika donjeg unutrašnjeg kapka a kod nas je to uveo profesor Radosavljević.

Mnogi njegovi bivši pacijenti ga, iz zahvalnosti ali i u šali, zovu "doktor koji leči plač".

Maruf Rebronja iz Novog Pazara imao je tešku saobraćajnu nesreću a u Institutu su mu izvadili parčiće stakla iz takozvane orbite očiju. Korektivnom hirurgijom su mu pomogli da ponovo progleda.

I tako redom, primer do primera, za četvrt veka otkad doktor Petko radi ove zahvate. Više od dvanaest hiljada pacijenata je operisao, a statistika, ona gruba, to kazuje. Jer, on nema vremena da precizno sabira i vodi evidenciju. Jedna mlada doktorka je izračunala da je procenat uspešnosti izvedenih operacija na suznim putevima ovog tima između 93 i 97 odsto, što je čak iznad svetskog proseka.

Ovaj Užičanin poreklom, posle studija medicine u Sarajevu, specijalizirao je i oftalmologiju kod tada čuvenog profesora Vladimira Čavke.

- Kao mlad lekar, jednom prilikom sam imao sreće da sretnem tada čuvenog profesora Čavku kome sam poverio da bih voleo da se oprobam u oftalmologiji. Pogledao me je i rekao da sutra ujutru dođem kod njega na odeljenje. Došao sam i ostao sledećih osam godina. Taj grad mi je postao tesan i baš kada sam pripremio dokumenta da konkurišem za Fulbrajtovu stipendiju, pročitao sam u novinama konkurs kojim ova beogradska klinika na glasu traži očne lekare. Došao sam i iskreno priznao da bih voleo da pređem u Beograd. Primili su me, a kada je trebalo da odaberem oblast kojom ću da se bavim, ispalo je da su iskusniji i stariji već sve "pokrili", osim orbite oka, suznih kanala i kapaka. Očni hirurzi ne vole krv, rade većinom beskrvne operacije na bulbusu i rožnjači, a ova oblast je s puno krvi, na prelazu između očne hirurgije, maksiofacijalne, neurohirurgije, ORL i plastične hirurgije. To je objašnjenje što se, praktično, kod nas a i šire, niko ovim ne bavi.

Pomirio Istok i Zapad

Profesor Radosavljević se rado seća svog četvoromesečnog boravka u Londonu 1976. godine i učenja "zanata" od čuvenih specijalista, profesora Rajta i profesora Velhama. Tada je usavršio i plastičnu hirurgiju kod profesora Kejsija. Četiri godine kasnije je boravio u Moskvi, kod doktorke Brokine, tako da je, sa smeškom govori, time "pomirio" Zapad i Istok i pokupio sve šta ove dve škole u medicini nude i čine. Danas je on autoritet u ovoj oblasti i kod njega dolaze mladi lekari na praksu.

- I brzo uvide da je ova oblast nezahvalna. Već sam pred penzijom a nikako da pripremim naslednike. Jednog mladog lekara, da mu ne pominjem ime, spremao sam, ali je otišao. Sada nade ulažem u mladog doktora Miroslava Kneževića koji ima sve šanse da veoma uspešno radi ove vrste operacije. Prosto strahujem, da se i on ne predomisli i ode na neko atraktivnije mesto. Ali, ta jedna lasta ne čini proleće. Još bar jedan takav bi morao da se lati ovog posla. I ne bilo ko, nego onaj koji ima talenta, sklonosti i fizičku kondiciju. Godišnje mi uradimo više od pet stotina operacija.

Zgrada Instituta u Višegradskoj ulici, siva i oronula, mnogima ne budi nadu kad prvi put kroče u nju. "D" odeljenje je u dvorištu, stešnjeno i prepuno.

- Zgrade ne čine medicinu. U Beču, na primer, sve bolnice su u stogodišnjim zgradama, a to tamošnjim lekarima ništa ne smeta da budu u svetskom vrhu. Mnogo veća nam je briga nestašica materijala, konaca, igala... "Budite srećni što ima i toga što smo vam nabavili", kažu nam, a mi se onda snalazimo. Ovih dana smo se rastrčali da nađemo nastavak "borera" kojim zasecamo nosnu kost. I kada smo pomislili da nema vajde, našli smo taj rezervni deo. I tako često zapne, nema rezervnih delova, nema ovog, nema onog, pa se ipak, odnekud stvori. Zato ja otvoreno kažem pacijentima da moramo zajedničkim snagama da "isplivamo". Ako ovakva operacija u Nemačkoj, na primer, staje 5.000 maraka, onda stoti deo nije mnogo da odvoje i nabave neophodne igle i konce. Radimo mnogo šta snalazeći se, pa se ja prosto ponekad začudim otkud mom osoblju toliko entuzijazma i volje da u ovakvim uslovima ima čak i osmeh na licu. Moram da ih javno pohvalim a posebno glavnu sestru Biljanu Desnicu. Ona je glavna poluga i pokretačka snaga celog tima. Ja pregledam pacijenta, odredim dijagnozu i do ulaska u salu ništa ne brinem. Sve pripremi i odradi baš to srednjemedicinsko osoblje. Sve funkcioniše kao sat, moram to da kažem.

Ozren MILANOVIĆ