Šangajci postali Beograđani

Kiseli kupus umesto pirinča

Posle lutanja po Evropi prvi je stigao Jungjang, pa njegova žena Čin. Onda su doputovali sinovi i ćerka. Potom su došli stričevi, tetke i ujaci. Kad se rodila mala Ći Ći, zvezde su pokazale da je to dobar znak i da Čangovi najzad mogu da se skrase

Ći Ći ne trepće. Maleno lice s crvenom tačkom na čelu. Prelazi iz ruke u ruku. Čas je cupka na kolenu tek pristigli deda, čas stric, čas baka, čas tetka. Odnekud dotrči majka da je podoji.

(Nastavak sa prve strane)

Ta mala kineska lutka od šest i po meseci rođena je Beograđanka. Ime joj kaže da je došla na svet u slavu dobrih bogova, zaštitnika porodice Čang ili Ćin, kako se jedanaest izgovora na dijalektu provincije Sijang iz koje su poreklom. Inače, po srpskom je zovu Slavica.

San San je dotakao nebo

- Kad se Ći Ći rodila, moja baka je gledala u zvezde. Njihov sjaj joj je poručio da je to odličan znak. Porodično stablo je procvetalo daleko od zavičaja. Čangovi mogu da se ukorene tu gde su ih vetrovi naneli posle mnogo lutanja u potrazi za boljim životom.

Ove reči izgovara San San, stric male Ći Ći, dok oko njega ćućore na zagonetnom kineskom i oskudnom srpskom prodavci iza tezge i kupci koji se vrte u nekoliko kvadrata lokala, smeštenog u "Enjubovom" tržnom centru na obodu novobeogradskog bloka 70, zapravo ogromne gvozdeno-staklene hale ispregrađivane u ćepenke.

Napolju je led okovao sve prilaze. Unutra je kao u frižideru. Dah se smrzava, ali trgovina cveta. Bezmalo sve radnjice, kao i "Kineski šop" Čangovih, blešte.

Iza išaranih stakala su posvuda Kinezi. Osim nekoliko lokala koje drže domaći trgovci, sve ostalo su zaposeli kosooki.

- Eto - smeje se San San - hteli ste "Čajna taun", sad je imate. Dobro nama, dobro i vama.

San San se ne može požaliti da mu ide loše. Ovaj dvadesetjednogodišnji momak, odeven u moderni kožni blejzer s mobilnim telefonom za pasom, u Beogradu drži dve radnje.

U jednoj, spreda, s pogledom na tramvajske šine i beskrajno dugu Ulicu Jurija Gagarina, rade njegov stariji brat dvadesetčetvorogodišnji Jangđe i snaha Ajći, roditelji male Ći Ći. U drugoj su, onoj unutra, u kojoj i razgovaramo, njegova majka Ćin zvana Zlata, sestra S Cau i rođaka Šiumi. Ponekad im u pomoć priskoči i drugarica Cuia.

Otkad se rodila Ći Ći, otvorio je radnje i u Šapcu, Smedrevu i Kikindi. Naravno, planira da raširi posao još u nekoliko gradova.

- Lepo je rekla moja baka: "Zang Šeng, dotaći ćeš nebo!" Za mene je Beograd taj nebeski svod i nikud ne idem odavde - samopouzdano veli San San. Tako je nazvao sam sebe, jer je njegovim beogradskim prijateljima i brojnim drugaricama bilo teško da izgovore ono - Zang Šeng, kako su mu na rođenju dali ime.

A sve je započeo, u stvari, njegov otac Jungang. Ovaj bivši major kineske vojske, potom činovnik u opštini, otisnuo se u svet 1986. godine. Rođak koji je tada boravio u Italiji pozvao ga u posetu. Kineska roba je u to vreme naveliko putovala svetom i trebalo je stići i do Mediterana. Ali, Italija se brzo zasitila kineskih tepiha, porcelana i plastičnih igračaka. Krenuo je dalje, u osvajanje ostatka sveta, baš kao što je Marko Polo iz Italije krenuo u potragu za Azijom i južnim morima.

- Prvo sam, 1992, otišao u Rumuniju. Nije bilo dobro: glad, hladni stanovi, lopovluk. Kad vide stranca, odmah misle da će ih pokrasti - priča glava porodice Čang na lošem srpskom i očajnom engleskom, dok mu sin i naslednik San San priskače u pomoć, čas prevodeći naša pitanja, čas tumačeći očeve odgovore. Govori gotovo tečno i bez akcenta, kako su ga naučile njegove drugarice, učenice Filološke gimnazije i buduće studentkinje kineskog jezika.

Jungang Čang se potom otisnuo u Rusiju, pa u Bugarsku. Potom je uzduž i popreko prokrstario Ukrajinu i Moldaviju.

- Nigde nije bilo dobro, ni za život, ni za trgovinu - kratko kaže.

Kad Beograd širi ruke

U Beograd je prvi put kročio oktobra 1995. I namah se zaljubio u njegove ulice i u njegove žitelje. Mada ni slovca nije znao, na sva vrata je ulazio. Beograd ga je, kaže, dočekao raširenih ruku. Kao da mu je baš on nedostajao.

- Video sam poštene i drage ljude, uvek nasmejane i voljne da pomognu i kad ne znaju kako. Niko mi se nije rugao, niko nije pokazivao prstom na mene kao u Rumuniji, niko me nikad nije pokrao. Sve poslove sam sklapao legalno. I niko me nije prevario. Rekao sam sam sebi: ovde ću se skrasiti. Tu ima života i za mene i za moju porodicu.

Za njim je ubrzo došla i supruga Ćin. Našli su mali stan, skućili se i započeli da razvijaju posao. Nedugo potom došla su i deca: dva sina i kći. Zatim je počela da pristiže reka Čangovih.

Danas u Beogradu žive i dva brata Jungangova sa porodicama. Tu je i jedna tetka. Kad smo posetili lokal 158 u Tržnom centru "Enjub", doputovao je i San Sanov ujak. Vratiće se Jućing u svoj zavičaj, nedaleko od Šangaja, ali zakratko, samo da pokupi svoju familiju.

I svi će oni, i ovde u Beogradu, i tamo u dalekom Kitaju, raditi za Kompaniju Jungang Čanga, jer je ovaj gospodin i zvanično, kako stoji na njegovoj vizitkarti, direktor "Hua Ůu d.o.o. Beograd", odnosno Preduzeća za proizvodnju, promet i usluge.

- Tata je - objašnjava San San - pola godine u Beogradu, pola godine u Kini. Tako posao zahteva. U Šangaju i okolini nabavlja robu i prevozi je za Beograd. Teže stvari idu brodom, lakši paketi avionom iz Pekinga. Onda se sve to ovde deli, prema narudžbinama. Kad vidite Kineze kako vuku torbe po tramvajima, znajte da to uzimaju iz centralnog magacina Čangovih. Onda nose u svoje radnje ili na buvljak, kako ko.

Sad je u južnoj Kini, odakle su Čangovi, takođe zima, ali je temperatura oko desetog podeljka iznad nule. Narovi samo što nisu procvetali i sprema se još jedna setva pirinča. Najstarijem Čangu ne smeta što je za desetak sati, koliko traje let avionom od Pekinga do Beograda, promenio klimu. Elegantno odeven, u tamno dvoredo odelo, sa modernim prslukom od kože, besprekorno belom košuljom i diskretno toniranom kravatom, i na beogradskom ledu se oseća kao kod kuće. Uostalom, i ne vozi se gradskim prevozom, već "opel kadetom".

- Moja baka je mudra stara žena. Stalno ponavlja da moj otac od rođenja nosi znak uspešnosti. On je jedanaesti sin u porodici, što samo po sebi znači da je najjači duhom i telom. Rođen je pre 47 godina u godini Zeca, pa i to govori da mu je sreća naklonjena. I da će mu leto koje sada dolazi biti vrhunsko. Jer, 16. februara počinje opet godina Zeca - tumači simboliku kineskog predanja San San.

Onda će, nasmejan, ponoviti da su Kinezi i Srbi po gostoprimljivosti vrlo slični ljudi. Jeste, jedni su žuti, drugi beli, ali ima nešto i u njihovim običajima što ih čini posebnima: slave dve nove godine. Kinesku i srpsku, dok celi svet ima samo jedan ispraćaj i jedan doček starog i novog leta.

- Pisao sam čestitke, na srpskom. Za dve godine sam naučio latinicu, sa ćirilicom mi je teže. Pomaže mi moja drugarica Lana. Kaže: "Pusti biznis malo, 'ajde čitaj". Ja nemam mnogo škole, samo obavezno obrazovanje. Za osam godina u klupi uspeo sam da savladam oko tri hiljade kineskih znakova da bih mogao da čitam obične knjige i novine. Kinesko pismo ima, inače, oko 40.000 znakova. Pa kad sam to mogao da savladam, što ne bih vaših trideset slova - priča San San, ne bez gordosti.

Njegov otac kazuje kako se ni Kinezi u Kini ne razumeju jer govore raznim dijalektima, pogotovu na jugu. Kinesko pismo je trebalo da bude jednako za sve. Ali, da bi se savladalo potrebno je najmanje sedam godina. Zato je mnogo nepismenih. Stoga je pre nekoliko godina urađen projekat novog pisma sa 26 slova iz latinice, a za zajednički jezik je uzet pekinški dijalekt, na kome se već godinama pišu udžbenici i emituju radio-emisije. Smatra se, kaže, da će svi Kinezi govoriti istim jezikom i pisati fonetskim pismom od početka idućeg veka.

- Zato, San San, uči, ne čekaj. Evropa je pred nama. Probaj sve, vidi sve - savetuje otac sina.

A San San, šaljivdžija, odgovara:

- Naučio sam latinicu. I sarmu sam probao. Volim ćevape i pljeskavice. Za Novu godinu ću ti kupiti šljivovicu, a sakriću tvoju omiljenu pajtju (belu rakiju od pirinča). Umesto kokoške ili patke, spremićemo ti pečeno prase s jabukom u ustima. Nema seckano, nema na pari kuvanom. Nema pirinač, ima kiseli kupus. Eto ti Evropa. Biće i jelka. Sve ima da bude kao kod Beograđana.

I ne naljuti se otac na sina. S njim će na pijacu, po prase iz gepeka. Posle će u najbolje butike, po poklone za malu lutku Ći Ći. Slavica je, uostalom, jedina rođena Beograđanka. Treba da dobije što i ostale beogradske kućne princeze.

Ći Ći je i pored tolike priče blaženo zaspala u svojim kolicima. Mala kineska lutka iz lokala 158 u beogradskom "zimskom dvorcu" u Ulici Jurija Gagarina 89, ukras "Čajna tauna", ljubimica kupaca, svojim spokojstvom je još jednom potvrdila porodici Čang da joj je ovde lepo.

Radica MOMČILOVIĆ