|
Tri veka tradicije Badnjak na Cetinju Iz sela Bajica bratstvenici Martinovića i Borilovića donose 6. januara najveće i najvažnije badnjake. To im je kao izuzetnu počast zaveštao i vladika Danilo Odavno se na Badnje veče pred Cetinjskim manastirom nije okupilo više naroda, vernika i pobornika Srpske pravoslavna crkve i lepe duhovne tradicije loženja badnjaka pred ovim znamenitim svetilištem u kojem već više od pet vekova stoluju crnogorske vladike. Ni toliko badnjaka nikada nije stiglo iz gotovo cele Crne Gore, od Krivošija, Grblja i Paštrovića do sve četiri stare nahije crnogorske, od Kuča, Pipera i Bjelopavlića do Rovčana, Moračana, Drobnjaka i Vasojevića. Stigle delegacije sa svetim drvetom na ramenu iz Lijeve Rijeke, Andrijevice, Berana, Bijelog Polja, Mojkovca, Nikšića, Podgorice... Ipak, prvi, najveći i najvažniji badnjak, i ove godine kao bezmalo i svih minulih trista, stigao je sa periferije Cetinja, iz sela Bajica. Po velikoj trovekovnoj, nikada neprekinutoj tradiciji, ove godine ga je pred svojim bratstvenicima doneo i naložio Pero Martinović, kažu jedan od najmlađih kome je ta sveta dužnost i počast ikada pripala. Počast za večnost Badnjak uvek kreće ispred bajičke crkve, pred kojom se već vekovima sahranjuju samo Martinovići i Borilovići iz ovoga sela, mada se ovamo u novije vreme doseljavaju i drugi, ali ne mogu dobiti mesto za večni počinak uz temelje hrama. Tu je i spomenik onima koji su za svoje potomke zaslužili ovu veliku počast, ako im iko može podići lepši od onoga koji im je podigao Njegoš "u Gorskom vijencu". "Sokolovi, pet Martinovićah... i viteže, Borilović Vuče, koji prvi udriste na Turke - Spomenik je vašega junaštva, Gora Crna i njena sloboda." A pored glavnog, lepo ukrašenog badnjaka, koji nosi na posebnom zboru odabrani predstavnik bratstva, odnosno sela, u pratnji njegovoj se nosi i još nekoliko manjih. Nekada su nošeni pešice ili u pratnji konjanika, a sada za badnjacima ide kolona luksuznih automobila. I polazak iz Bajica, baš kao i dolazak pred Manastir cetinjski tačno u tri sata po podne, oglašavaju crkvena zvona. Muštulukdžije, odnosno nosioce badnjaka koji su mu čestitali Badnje veče i Božić, pred Manastirom, gde je već bila podjarena velika vatra, sačekao je, po običaju, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. On je blagoslovio badnjake i njihove nosioce i prekrstio ih "vinom rumenim", a Pero Martinović se potom, opet po običaju, oglasio pucanjem iz pištolja (ovog puta, istina, nije samo on nego su se tokom celog ceremonijala, koji je, sem uobičajene vladičanske božićne besede, obavezno začinjen pesmom i zvucima struna gusala, uz podlovćenske glavice razlegali pravi plotuni). A ovu veliku počast Bajičanima dao je i za večnost, početkom osamnaestog veka, ostavio i zaveštao vladika Danilo, inicijator i tvorac istrage poturica u Crnoj Gori, događaja koji će tri veka potom, sve do današnjih dana, predstavljati vitešku duhovnu i slobodarsku vertikalu crnogorskog naroda, ovenčanu i na pijedestal slave naročito uzdignutu glasovitim Njegoševim spevom. Tri godine čekao zavladičenje Kada je tri godine pre kraja sedamnaestog veka na vladičansku stolicu pod Orlovim kršem seo dvadesetpetogodišnji cetinjski kaluđer Danilo, sin njeguškog trgovca Šćepana Kaluđerovića, on nije pristao da mu vladičansku mitru na glavu stavi današnji patrijarh pećki Grk Kalinik, koji je na prestonu stolicu Srpske pravoslavne crkve seo uz pomoć Turaka, već je tri godine čekao do velikog crkvenog sabora u Pečuju, 1700, gde je taj svečani čin obavio Arsenije Treći Čarnojević, patrijarh pećki, koji je izbegao sa Kosova. U "sinđeliji" koju je tom prilikom dobio vladika Danilo precizno je utvrđena njegova nadležnost nad Crnom Gorom (u tadašnjim granicama), Grbljom, Paštrovićima, Krtolima, Luštici, Baru, Skadru, Ulcinju, Podgorici, Žabljaku (na Skadarskom jezeru, prim. B.S.), Zeti, Kučima, Bratonožićima, Bjelopavlićima i Piperima. Samim tim činom, mladi crnogorski vladika se ljuto zamerio Turcima koji su se ozbiljno pripremali da rasele nepokorna crnogorska plemena, sve ono što se ne bude htelo poturčiti. Zato su vrebali priliku da mu dođu glave. Zgoda im se ubrzo ukazala. Selo Srpska u zetskoj ravnici je, uz dozvolu skadarskog paše, podiglo crkvu i zamolilo vladiku Danila da je osvešta. Uz tursko obećanje da mu se ništa rđavo neće desiti, vladika je došao u Zetu, ali su ga Turci istog časa uhvatili, okovali i poveli u Podgoricu s namerom da na kolac nabiju neposlušnog "kaurskog popa". Crnogorski glavari su, međutim, na brzu ruku skupili silne pare za otkup, zahvaljujući pre svega nekom kaluđeru iz Savine, i spasli Danila stravične smrti. Turci su od tada vladici Danilu u glavu "pamet ućerali" i on je počeo da se priprema i smišlja kako da istrebi tu "gubu iz torine", odnosno kako da zaustavi proces islamizacije koji je naročito uzeo maha od velikog pohoda Sulejman-paše na Crnu Goru 1692. godine. U početku očigledno nije imao naklonost glavara za svoj plan vraćanja poturica u "vjeru prađedovsku", odnosno likvidaciju svih koji to odbiju, pa je u jednom trenutku zapretio da će od svega dići ruke i pobeći iz Crne Gore. Konačno, mada istorijski nije sasvim precizno utvrđeno da li je to bilo na Badnje veče 1707. ili 1709. godine, istraga je počela, a učinili su to prvi Bajice, "sokolovi pet Martinovićah i viteže Borilović Vuče". Neprekinuta tradicija Po genealogiji Vuka Karadžića - koju je nesumnjivo zapisao od Sava Matova Martinovića, poznatog epskog pesnika i jednog od najpoznatijih i najplodnijih Vukovih pevača i kazivača - Martinovići vode poreklo iz užičkog kraja. Njihov prapredak Šćepan je izgleda pobegao od turskog zuluma i skrasio se u Čarađi kod Gacka. Dva sina su mu se tu, međutim, poturčila (od jednog su, navodno, Čengići, preci znamenitog Smail-age Čengića, a od drugog Osmanagići u Podgorici), a dva, Bajko i Bjeloje, pobegli su i iz Čarađe i nastanili se u selu Grab u Cucama. Ubrzo su napustili i Cuce i preselili se u Bajice na periferiju Cetinja. Martinovići i Borilovići vode poreklo od dva Bajkova sina, Nenoja, odnosno Boroja. Tačnije, rodonačelnik Martinovića, jednog od najglasovitijih crnogorskih bratstava, jeste Nenojev praunuk Martin. On se, po predanju, ženio dva puta. Sa prvom ženom, ćerkom bajičkog starosedeoca Ivana Godeča, imao je dva sina - Jovana i Raiča (od kojeg su Raičevići), a sa drugom ženom, kojom se, izgleda, oženio u dubokoj starosti, imao je pet sinova: Batrića (vojvodu), Tomaša (kneza), Marka, Ivana i Miloša. Upravo tih pet Martinovića su oni vitezovi koje pominje Njegoš u "Gorskom vijencu", a koji će biti rodonačelnici i pet poznatih crnogorskih bratstava - Batrićevića, Tomaševića, Markovića, Ivanovića i Miloševića. Oni i Vuk Borilović su prvi krenuli u obračun sa poturicama, odnosno zapalili taj dugotrajni i mučni proces. Za te zasluge vladika Danilo im je ukazao počast da vo vjeki vjekov prvi donose i lože badnjak pred Cetinjskim manastirom. Tu tradiciju Martinovići nikada do sada nisu prekinuli. - Bilo je ratova i nevolja, bilo i zabrana svakojakih, ali se još ne pamti da Martinovići 6. januara uveče nijesu bili pred Manastirom i nijesu naložili badnjak - kaže dr Dušan Martinović, jedan od onih koji se ponajviše bavio proučavanjem istorije i tradicije ovoga bratstva. - Jovan Perov Martinović, tu s Vignja, od jedne poznate popovske kuće, koji je dugo, još od prije Drugog svjetskog rata, nosio i nalagao badnjak, nije, recimo, preskočio nijednu godinu, čak ni u vrijeme okupacije ili poslije rata kada su komunisti zabranjivali ovakve svetkovine. A kad smo 1984. godine podigli onaj fini simbolični spomenik vitezovima iz Njegoševog spjeva, odnosno bratskoj slozi Martinovića i Borilovića, i kad je meni pripala čast da govorim na otvaranju tog spomenika, sa visokog mjesta u ondašnjoj vlasti i partiji mi je savjetovano da to ne činim. Odgovorio sam: između partijske obaveze i plemenske časti opredjeljujem se za ovo drugo... Gnezdo slobode i slobodara Ipak, jedan od najsvetlijih trenutaka u bogatoj slobodarskoj istoriji i tradiciji Martinovića i Borilovića, odnosno Bajica, dogodio se 13. marta 1942. godine. U vreme velike okupatorske kontraofanzive i oseke u Narodnooslobodilačkom pokretu, na Cetinju je formiran "Crnogorski nacionalni front", nacionalistički pokret uperen protivu ciljeva NOB-a, a u službi, prije svega, italijanskog okupatora. Kao reakciju na to, Bajice su se okupile i sročile čuvenu Bajičku rezoluciju koju je potpisalo više od 190 odraslih učesnika zbora. Ključni stav u tom aktu glasi "da će svaki oružani pokret Crnogoraca u saradnji sa okupatorom prouzrokovati još jači nemir i bratoubilačko krvoproliće, pa bi prema tome takav pokret bio najveći zločin i izdajstvo prema svom narodu i prema našim slavnim precima koji su se borili i dali svoje živote za slobodu. Radi toga odlučujemo i svojim ličnim potpisom dajemo obavezu da po cijenu života naših, naših porodica i našeg imetka nećemo uzimati oružje i boriti se protivu ustanika"... Delegacija u sastavu Marko Jošov, Radovan Popov, Vaso Božov, Petar Ilin, Jovan Krstov i Božo Simov - svi Martinovići - odnela je ovu rezoluciju i predala je lično zloglasnom generalu Pirciju Biroliju, komandantu italijanskih okupacionih trupa i guverneru Crne Gore. Naravno, delegacija je istog trenutka pohapšena, a koji dan kasnije okupatorska kaznena ekspedicija je tragom potpisnika Rezolucije banula i u Bajice i pohapsila još 87 stanovnika ovog sela i internirala ih u logore u Albaniji, odakle su mnogi kasnije dospeli i u zloglasne "logore smrti" širom Evrope. |
Budo SIMONOVIĆ