U metohu Kakovo blizu Hilandara

Tu staje i ženska noga

Zahvaljujući ocu Mitrofanu imanje je lepo uređeno, a gradi se konak koji će prihvatati hodočasnike

Na sto sedmom kilometru od Soluna, a devetom od Jerisosa, mesta iz čije luke muškarci trajektom kreću na Hilandar, a žene ostaju, nalazi se jedini živi manastirski metoh i to Hilandara.

Sa desne strane puta je šuma a s leve more.

Prošli smo pored pilana i došli do same zgrade metoha. Umesto laveža pasa, gakanje jata gusaka upozorilo je na posetioce.

I drugi manastiri imaju svoja imanja, ali Hilandar je jedini koji ima živi metoh. Za njegovo oživljavanje zaslužan je otac Mitrofan, koji je ovamo došao pre deset godina. Po svom dolasku iz Hilandara, u kojem je od 1963. godine, uvideo je da bratstvo manastira može da ima velike koristi od dve hiljade hektara imanja.

Nekada su tu bogatstvo šuma koristili seljani koji su drvo sekli, kako je ko hteo, što za svoje potrebe, što za prodaju. Manastir od toga nije imao nikakve koristi. Danas je sve drugačije. Šuma se planski seče, a drvo se obrađuje u pilanama. Od kestenovog drveta se prave prozori, vrata i sva neophodna stolarija za Hilandar. Nešto ostane i za prodaju. Ovde se ništa ne baca. Koru drveta otac Mitrofan daje fabrici papira.

Zadovoljstvo je boraviti u Kakovu, kako se zove metoh. Grci su ga nekada zvali Milo (vodenica, mlin) jer na mestu gde je podignuta crkva 1954. godine nalazila se vodenica.

Veliku površinu zauzima nekoliko hiljada stabala maslina, voćnjak, žitna polja. Deo maslina se ostavlja za jelo, a deo se daje na preradu za maslinovo ulje.

- Nije bilo lako u početku - veli otac Mitrofan. - Da bismo napravili danas ovo što vidite, moralo se doći do novca pa smo krenuli od obrade drveta i prodaje. Uvideo sam da za dobro bratstva treba iskoristiti ovo bogatstvo. Tako se manastir sa ovog imanja snabdeva žitom, maslinovim uljem, voćem i povrćem. Kaluđeri ne jedu meso, ali sir i mleko da, a mi i to imamo kao i ribu.

Pored maslinjaka prihvataju se gosti kojih svakog dana ima. Tu se posluži kafa sa ratlukom i voda, a onda se krene u obilazak imanja.

U izobilju zelenila i raznobojnog cveća, kamene stepenice vode do crkve odakle je moguće videti vrh Atosa. Tišinu manastirskog imanja remeti bućkanje vode u ribnjaku, gde šarani iskaču. Neki će završiti u zamrzivaču, a neki u sušari.

Iako ima sedamdeset pet godina, otac Mitrofan ne posustaje.

- Posla uvek ima - kaže on. - Trenutno na ostacima nekadašnjeg konaka iz turskog vremena, koji se srušio 1926. prilikom zemljotresa, gradimo novi. Tako će posetioci metoha moći da prenoće. A vidite i sami mesto je idealno. Na uzvišenju pored same crkve. Ujutru, kada ustanu, prvo što će videti biće Atos. Inače projekte radi profesor Mirko Kovačević.

Voćnjak je još mlad i ne daje plodove. Stabla jabuka, šljiva i kajsija doneta su iz Srbije.

Otac Mitrofan na kraju kaže:

- Nadam se da će posle mene doći neko jednako zainteresovan za unapređivanje metoha. Niko ko vidi ovo bogatstvo ne ostaje ravnodušan, ali, na žalost, malo ljudi zna za ovaj božji dar.

Nataša SAVIĆ