Drama izbegle porodice Ristić iz Podujeva

Noći su bile strašne

I stara Ljubica i njen dever Miroljub morali su da napuste selo Veliku Reku, kao poslednji pravoslavni žitelji od nekada osamdeset srpskih domaćinstava. Spasavajući glavu, ostavili su sve što su s porodicama sticali pedeset godina

Još se nije bilo razdanilo tog trećeg decembarskog ponedeljka u Podujevu, kada su se oko sedam sati u centru grada razlegli pucnji.

- Teroristi su ubili Milića Jovića, inspektora MUP-a, Milijanu Pantić su ranili u nogu - brzo se pročulo među Srbima.

Milić i Milijana, radnica Opštinske uprave prihoda, stanovali su u istoj zgradi i upravo su zajedno krenuli na posao. Jović je četvrti inspektor MUP-a koji je za godinu dana ubijen u Podujevu. Na njega su jednom već pucali, a tog kobnog jutra u njegov automobil je ispaljeno osamnaest metaka.

Od tada su se zločini u Podujevu i okolini ređali jedan za drugim.

Na kućnom pragu ubijen je i Milovan Radović, ugledni domaćin iz sela Obrandže. Na seoskom groblju nije mogao da bude sahranjen, a teroristi su pucali i u pogrebnu povorku koja se u pratnji policije kretala ka groblju u Podujevu.

Otet je i Dragoslav Zdravković iz istog sela. Posle intervencije posmatrača OEBS-a pušten je iz zatočeništva u terorističkoj bazi u Lapaštici. Tamo su ga zlostavljali i tukli.

Samo puki posmatrači

Podujevčani nisu više mogli da čekaju na verifikatore OEBS-a da zaustave pomahnitale teroriste. Srbi im ni do tada nisu verovali, a posle pomenutih zločina bili su ubeđeni da "zapadnjaci", zapravo, separatistima drže stranu. Oni su bili samo puki posmatrači i evidentičari njihovih zlodela. Zato su rešili da spasavaju svoju decu. Kolona vozila je ubrzo, kao po dogovoru, krenula ka Kuršumliji.

Uskoro je sa područja ove opštine otišlo i poslednje srpsko dete.

Sveža su i potresna sećanja izbeglih u Kuršumliju na teške dane, ali nerado govore o tome. Pogotovu pred decom. Prošlog ponedeljka u ovom gradu i okolini sa najmlađima su bile uglavnom njihove bake. Muške glave, ali i žene, već su u Podujevu na svojim radnim mestima. U okolnim selima Srba bar za sada - nema. U terorističkom okruženju još od septembra oni su tamo preživljavali pravi pakao.

Drama Ristića iz sela Velika Reka samo je jedna od mnogih koje su se mogle čuti iz kolone Podujevčana stiglih u Kuršumliju. Radunku Ristić, ekonomistu u opštini u Podujevu, zatičemo u kući muževljevog strica. Tu je sa sinovima, osmogodišnjim Radomirom i godinu dana mlađim Zdravkom, a sa njima je i njena svekrva Ljubica. Radunkin muž Milenko je na poslu u Podujevu. On je vozač u sudu.

Prošle su tri nedelje od početka učestalih zločina u Podujevu i okolini. Dok se sećaju preživljenog, Radunki i staroj Ljubici drhti glas, a suze im često vlaže oči.

- Kada je inspektor Jović ubijen, muž i ja smo upravo krenuli na posao. Ja u opštinu, a on u sud - priča Radunka. - Čuli smo pucnjeve, ali nas to nije iznenadilo, već smo navikli. U opštini sam zatekla tajac i zaprepašćenje. Čuli su da je pucano na inspektora Jovića i našu Milijanu iz Uprave prihoda. Svašta nam je prolazilo kroz glavu. Zabrinuti za decu, svi smo iz opštine pošli kućama. Ubrzo je stigao i moj muž iz suda sa bratom i sestrom. U jednu torbu strpala sam ono što mi je bilo pri ruci, ušli smo sa decom u kola i krenuli ka Kuršumliji. Na putu se već stvorila dugačka izbeglička kolona.

Nisu hteli da se sele

U Velikoj Reci, šest kilometara od Podujeva, imanje Ristića se prostire na oko devetnaest hektara. U velikom ograđenom dvorištu su četiri kuće i mnogo pomoćnih zgrada. Imaju kombajn, traktor i sve priključne mašine, zatim mlin i strugaru.

Stamena Ljubica Ristić je ušla u šezdeset devetu godinu. Sa svojim pokojnim domaćinom se kućila i sticala od 1948. Počeli su na zgarištu. S njim je izrodila i podigla tri sina i dve ćerke. Ponosna je na svoju decu i trinaestoro unučadi. Međutim, pritisci šiptarskih secesionista i kasniji teror počeli su da gase srpska ognjišta.

- Kad sam pre pedeset godina došla u kuću Ristića, u Velikoj Reci je bilo oko osamdeset srpskih i samo šest šiptarskih kuća - kaže baka Ljubica. - Sada su ostale samo četiri srpske porodice: dve Rakića, jedna Ristića i jedna Jovića. Sećam se kad nam je i moj muž govorio da i mi prodamo, pa da kupimo nešto u Srbiji, ali ja i deca nismo hteli. Govorila sam mu: "Ako misliš tako, odma’ nađi konopče pa me obesi na onu jabuku u bašti".

Seća se Ljubica, veli neće da greši dušu, njen muž i svekar, dobro su živeli sa komšijama Šiptarima. Poštovali su se i pomagali. Zlo je počelo da klija od pre tri decenije, pa je sve više bujalo do prošlog proleća, kad počeše da pale i ubijaju. Inače, pre dve godine ubili su im komšiju Dragana Rakića.

- Neki i sad ostadoše ljudi, ali neću da im pominjem imena, mogli bi da stradaju od svojih - kaže.

Milenko i Radunka su sa sinovima živeli na selu, u zajednici sa bakom Ljubicom i Milenkovim stricem Miroljubom. Tako je bilo sve do prvih dana septembra. Onda su morali da dođu u Podujevo, kod Milenkovog brata Milovana, jer školska "niva" nije više mogla da u školu dovozi sedmoro đaka iz Velike Reke i da ih posle časova vraća kući. Komšije iz Lapaštice su se ukopale u rovove, pa su sa oružjem presretale automobile i plašile decu.

- Sve do 21. decembra moj muž i dever su svakog petka odlazili na imanje u Veliku Reku da namiruju stoku i naseku drva starcima - seća se Radunka. - Usput su ih pretresali naoružani i uniformisani Šiptari, ali mogli su da prođu. Kad je inspektor Jović ubijen, policija je krenula u poteru za zločincima, pa do Velike Reke nije više moglo da se dođe.

Dvoje staraca je od tada ostalo prepušteno samoći i milosti terorista.

- Dever Miroljub i ja smo znali sve šta se događa u Podujevu, slušali smo radio - priča baka Ljubica. - Čuli smo i kad su oteli našeg kuma Dragoslava Zdravkovića. Saznali smo i kad su ga pustili. Čuli smo ga kako je pričao da su ga tukli. Ja sam brinula za svoju decu. Molila sam Boga samo da je njima dobro i da su na sigurnom, a meni i deveru kako bude. Dve nedelje nismo znali jedni za druge.

Rus je plakao sa mnom

U Velikoj Reci je tada nastala opšta pometnja. Pucalo se, letele su i mine.

- Noći su bile mnogo strašne - opet zasuziše oči baki Ljubici. - Nas dvoje zatvorenih, sa pogašenim svetlima, a po sokacima samo jure automobili. Mislila sam: samo da mi sinovi ne krenu da nas izvlače. Bolje i da umrem tu na kućnom pragu nego da oni stradaju.

Jednog dana banuše šestorica uniformisanih Šiptara sa puškama. Tražili su oružje.

- Badava sam se klela da nemamo, osim stare lovačke puške koja je visila na zidu - seća se Ljubica. - Podizaše kauče, otvaraše ormane i vitrine, sve rasturiše. Na kraju odnesoše onu lovačku tandžaru. Tražila sam da mi izdaju potvrdu.

- Dođi u štab, obrecnu se jedan u šarenoj uniformi.

Baka Ljubica i njen dever nisu oskudevali u hrani tih petnaestak dana blokade. U kući je bilo svega. Ostalo je deset vagona pšenice, oko 20 košnica i kanta meda, sto kilograma sira, pa pedeset kilograma kajmaka. Ali, bilo im je teško da po snegu i mrazu namiruju stoku: dve krave, dva teleta, devet ovaca, šest svinja, konja, mnogo živine.

- Niko od nas ne zna šta je sada sa tim jadnim životinjama - kaže Radunka. - Bar da ih uzmu, samo da ne pocrkaju.

Jednog od poslednjih ledenih decembarskih dana na kapiji Ristića u Velikoj Reci pojavio se nepoznat mlađi čovek. Videlo se da je stranac.

- Majko, ti jedna? - pitao je. Baka Ljubici se učinilo da je Rus. - Čula sam za te strance, taj Unprofor.

Sinovi su i njoj i svom stricu slali poruke da dođu u Podujevo, ali su oni rešili da ostanu u svojoj kući makar ih tu ubili. Sada im je Rus doneo pismo. Ljubičin zet piše da joj je ćerka teško bolesna, pa hoće da vidi majku i strica. Samo da ih privole da dođu.

- Rešili smo da pođemo. Ja trpam nešto od stvari u najlonske vreće i usput kukam na sav glas. Za mnom ide onaj Rus, pa i on plače - seća se baka Ljubica. - Nosi mi jedan ćilim i pridržava me na putu do njegovog auta.

Kad su stigli u Podujevo, Milenko ih je dovezao do Kuršumlije. Posle tri dana njegov stric je otišao kod ćerke u Veliku Planu. Nije ni tamo mogao da se skrasi. Stalno mu je na pameti bilo Ristića imanje, ostavljena stoka... Na drugi dan Božića opet se našao u Podujevu. Hteo je po svaku cenu u Veliku Reku. Milovan i Milenko su ga jedva sprečili.

Dok nam baka Ljubica priča, njen ljubimac unuk Radomir privija joj se uz skute. Zdravko neće da uđe ni da se slika. Da li se boji stranaca ili se samo stidi?

- Pozajmila sam bršno da im umesim česnicu za Božić - tiho će kroz suze. - Samo da se vratim na svoj prag, makar do Uskrsa, pa da odmah sklopim oči - reče nam na kraju dok smo se opraštali.

Aleksandar MIKAVICA