Čemu se nadaju bivši ratni zarobljenici u Nemačkoj

Kako naplatiti prinudni rad

Više od pola veka traju nade onih koji su bili u nacističkim konclogorima ili u fabrikama i na imanjima da dobiju naknadu za to. Vreme ne radi za ostarele logoraše, a Nemci su se najzad oglasili

Jedan poveliki oglas u nekoliko naših dnevnih listova uoči Nove godine uzbrukao je duhove i probudio nade. Nemački gigant "Folksvagen" pozvao je sve preživele radnike iz naše zemlje koji su u toku Drugog svetskog rata prinudno radili u njegovim fabrikama širom Nemačke da podnesu zahtev kako bi im bila isplaćena odšteta. Istovremeno, pročulo se da će nemačka vlada svakom logorašu iz naše zemlje isplatiti određenu sumu u vidu humanitarne pomoći. I krenula su nagađanja: koliko, ko ima a ko nema prava, kad će to biti. Naročito je mnoge bivše zatočenike nemačkih konclogora ohrabrila vest da je Poljakinja Rajka Merin pred nemačkim sudom uspela da dobije presudu kojom se nalaže da joj nemačka država plati 15.000 maraka za četiri godine provedene u zloglasnom Aušvicu. Ova bivša logorašica nikada ranije nije dobila nikakvu naknadu iz nemačkog državnog fonda za žrtve nacističkog progona.

Sudija Hajnc Zonenberger je u obrazloženju presude tada izjavio:

- Prinudni rad i naknada tim napaćenim ljudima i dalje ostaju ultimativno pitanje za nemačke zvaničnike.

U decembru je kod nas opet objavljeno da je "Folksvagen" već počeo sa isplatama i da su sedamnaestoro prinudnih radnika iz Poljske i trideset jedan Holanđanin primili po 10.000 maraka odštete za vreme provedeno u postrojenjima ovog koncerna. Za ovom automobilskom firmom krenuo je i "Simens", pa "Dajmler- Benc", "Krup" i MAN. Predstavnici ovih kompanija najavili su osnivanje fondova i spremnost da na prikupljene zahteve pozitivno odgovore. Prema procenama Svetskog jevrejskog kongresa, tokom onog rata bilo je oko sedam i po miliona prinudnih radnika, a procenjuje da ih je danas u životu oko pola miliona. Računa se da su nemački privrednici spremni da odvoje i isplate oko pet milijardi maraka ljudima čijim je danonoćnim radom tadašnja nemačka privreda profitirala. Dolaskom na čelo države novog kancelara Gerharda Šredera izgleda da će se ostvriti i njegovih planova iz predizborne kampanje kada je obećao da će obeštetiti žrtve nemačke nacističke politike. Njegov bliski saradnik Bodo Hombah je postavljen za šefa budućeg fonda koji će se puniti donacijama velikih firmi, a deliti prema podnetim zahtevima.

Voz polako odlazi

Za nas je posebno interesantno to obećanje jer većina prinudnih radnika u Trećem rajhu regrutovana je iz jugoistočne Evrope i Rusije, među kojima je veliki broj ljudi iz Jugoslavije.

Predsednik Zajednice udruženja ratnih zarobljenika i žrtava Drugog svetskog rata Božidar Lazić kaže nam da je poslednji trenutak da se "uhvati voz":

- Zna se već da je Jugoslavija tada podnela velike materijalne štete, ljudske žrtve i razaranja. Prema našoj evidenciji, a na osnovu proverenih istorijskih dokumenata, odavde je odveden 234.721 ratni vojni zarobljenik i 2.653 oficira. Internirano je, deportovano ili odvedeno na prinudni rad 1.370.000 ljudi. Srušeno je ili teško oštećeno 504.160 kuća, uništeno 289.000 seoskih gazdinstava, zatim 1.150 pilana a 36,5 odsto svih industrijskih postrojenja je ili razoreno ili odneto u Nemačku. Prosek starosti odvedenih na prinudni rad bio je između 22 i 25 godina. Prema nemačkim izvorima, više od 30.000 naših ljudi pomrlo je u njihovim logorima i fabrikama. Mnogi od naših nisu radili u fabrikama, već na poljoprivrednim gazdinstvima ili u malim radionicama koje danas i ne postoje. Šta će biti s njima. Mi smo rešili da pokrenemo sva ta pitanja i da, uz pomoć stručnjaka iz svih oblasti, dođemo do pravednog rešenja.

Advokat Slaviša Mrdaković iz Kragujevca je vođa ekspertske grupe ove zajedice. Kaže da nijedna nemačka firma do sada nije kontaktirala sa ljudima iz ove zajednice.

- Mi smo već stupili u pregovore sa nemačkom Advokatskom komorom koja bi trebalo da preuzme zastupanje naših članova pred nemačkim redovnim sudovima. Dogovoreno je da se ništa unapred ne plaća već da rade na procenat koji ne bi smeo da bude veći od 2,5 odsto od isplaćene sume. Mi prikupljamo zahteve i postojeće dokaze koje ćemo podneti na uvid mada znamo da nemačka država ima sve potrebne dokaze i evidenciju. Ne mogu da prihvatim da, recimo, ne znaju koliko je ljudi radilo na poljoprivrednim imanjima kada je veoma poznato da su gazde za prinudne radnike uredno plaćale porez svojoj državi, o čemu sigurno postoji evidencija. A mi imamo podatke da je 85 odsto naših ljudi radilo na poljima, a samo 15 odsto u industrijskim postrojenjima.

Da skinu breme...

Dragan Novović, advokat iz Novog Pazara, predsednik je upravnog odbora ove zajednice. Kaže nam da vreme radi za Nemce jer su od rata prošle pune 54 godine:

- Oni žele da s malo para, i malom broju ljudi, isplate odštetu i tako sa sebe skinu breme odgovornosti za počinjene zločine. Šta znači, na primer, da nasledici umrlih logoraša nemaju pravo na odštetu? Ništa drugo nego bacanje prašine u oči ljudima koji su preživeli strahote. Ni njihovo pozivanje da su za nas, tajnim sporazumom Tito - Brant i njihovom "brionskom formulom", rešili sva davanja našoj zemlji. Zar misle da su rešili to pitanje dajući nepunu milijardu tadašnjih maraka kredita.

Božidar Lazić podseća da je naša državna komisija za ratnu štetu popisala i procenila da je šteta iznosila 35,8 milijardi dolara i to po kursu iz 1938. godine, a da je na međusavezničkoj reparacionoj konferenciji u Parizu 1945. ta suma usvojena i priznata. Još jedanaest milijardi dolara treba dodati na ovu sumu od šteta koje su nam pričinili drugi agresori - Bugari, Mađari i Italijani.

- Njima je oprošteno, a nema razloga sada, posle svega, da i to pitanje ne pokrenemo jer se zna da je Srbija u odnosu na sve ostale republike stradala najviše i u ljudstvu i u materijalnoj šteti - oko 80 odsto a svi ostali 20 procenata. A kredite koje je Tito sporazumom dobio od Brantove Nemačke utrošili su Hrvatska i Slovenija na elektrifikaciju, a u mnogo manjem obimu Srbija i Crna Gora. Jedna od klauzula tog sporazuma je bila da nam se kroz tesnu privrednu saradnju Nemačka povoljnim kreditima oduži za sledeći period. Špta je onda sa sankcijama koje još traju? Sada se firme odužuju onima koji su prinudno i u nečovečnim uslovima radili, a nisu naše mladiće i devojke odavde odvodile te firme na rad nego vojnici nemačke države! Logorašima koji su tretirani kao životinje sada se nemačka vlada humanitarno odužuje, čujem, sa po hiljadu maraka i to u dve rate. Pa te pare ni ovde nisu nešto a kamoli tamo - kaže Božidar Lazić čiji je otac imao u Valjevu nekoliko trgovačkih radnji pre rata, a odvođenjem u Nemačku sve bogatstvo mu je propalo.

Samo mala pažnja

Advokat Mrdaković nam kaže da je od našeg saveznog Ministarstva za spoljne poslove ova zajednica dobila svu dokumentaciju na uvid iz koje se vidi da i ono što je dogovoreno između dve države nije naplaćeno:

- Naša aktivnost i nije usmerena da mi preuzimamo ulogu države već samo da ostvarimo prava građana, u ovom slučaju naših prema nemačkoj državi. Reč je o pojedinačnim tužbama kojima ćemo mi, za svakog ponaosob, tražiti naknadu štete.

Jedino konkretno i na vidiku je za sada isplata humanitarne pomoći od po hiljadu maraka onoj kategoriji ljudi koji su iz "razloga protivljenja ideologiji nacional-socijalizma, rase, vere, pogleda na svet, progonjena i zatvarana u konclogore i geta, ili bila zlostavljana ispod ljudskog dostojanstva (vivo eksperimenti). Za takve kategorije ljudi nemačka vlada je oformila fond od osamdeset miliona maraka a po sporazumu sa jugoslovenskim Crvenim krstom obeštetiće i naše građane koji spadaju u tu grupu. Branko Popović, šef službe traženja ove humanitarne organizacije, kaže da su oni već počeli da primaju prijave. Ceo posao oko prikupljanja i obrade je besplatan po tražioce, ali Popović moli da oni koji nemaju pravo zalud ne gube vreme i ne troše papir. Službenici Crvenog krsta će svakome razjasniti da li mu pripada ili ne ova devizna pomoć.

- Do 15. aprila u svim našim opštinskim odborima i organizacijama biće obezbeđeni odštampani formulari i uputstva sa kriterijumima koje, po našoj proceni, treba da uzme i popuni oko 1.200 onih logoraša koji ispunjavaju uslove. Naslednici nemaju pravo na pomoć, a do kraja juna mi ćemo obraditi sve zahteve i proslediti ih nemačkoj ambasadi. Novac bi trebalo da stigne već krajem leta, barem su nam tako rekli.

Gospodin Popović nam skreće pažnju da ova pomoć nema nikakve veze sa ratnom odštetom ili bilo kakvim drugim pravima naših građana u odnosu na nemačku državu. Jednostavno, to je samo jedan gest dobre volje koji ne znači odustajanje od zalaganja da ostale žrtve rata dobiju odštetu. Preračunato, ako je hiljadu i dve stotine onih na čiji će račun stići po hiljadu maraka, ta suma ukupno iznosi oko milion i dvesta hiljada maraka. A radnici koji su prisilno radili i gradili u Nemačkoj, u zavisnosti gde, mogu da se za bliže informacije obrate "svojim" firmama koje su iskazale spremnost da plate dug iz prošlosti.

Kome i kako

"Folksvagen" je već pripremio fond od dvadeset miliona maraka a svakom preživelom radniku spreman je da isplati po 10.000 maraka, kako tvrdi Tomas Rorbah iz fondacije "KPMG Dojč-Gezelšaft", koja u ime ove firme vodi taj posao. broj telefaksa na koji može da se zatraži svako dodatno objašnjenje je 9949-69-95-8733-33. Na ovaj broj oni koji su radili u ovoj firmi, uz dokaz o tome, treba da pošalju krštenicu i potvrdu nadležne opštinske službe da su - živi.

Za "Dajmler-Benc" zahteve prikuplja fondacija "Maksimilijan Kolbe verk". Njena adresa za dopisivanje je 79104 Freiburg, Karlstr. 40, Deutschland. Za sada ova fondacija ne može jedino našim državljanima da isplaćuje novac jer ne postoji, kako kažu, zbog obustavljenog platnog prometa, način da to urade, ali mogu korisnim informacijama da pomognu onima koji im se obrate.

Oni naši ljudi koji su za vreme rata prinudno radili u "Simensovim" pogonima trebalo bi da dokaze o "radnom stažu" i kopiju lične karte ili pasoša pošalju na adresu "Siemens" Humanitarian Relief Fund, Prannenstr. 10, 80333 Munchen, Deutschland. Njihova komisija će svaki pojedinačni slučaj detaljno da ispita i odredi visinu naknade.

Ostale velike firme koje su se okoristile tokom rata besplatnom radnom snagom za sada ne "otvaraju karte". Za one naše koji su radili na nemačkim njivama i u štalama jedino preostaje da se još malo strpe (i požive) dok se pregovori ne završe i ne utvrdi konkretan način i adresa kome da se obrate.

Ozren MILANOVIĆ