Kakvo ime da ti dam

Tarzan iz našeg sokaka

I matičari i sveštenici se slažu: pri izboru imena treba poštovati narodnu tradiciju. A to znači da budu slovenskog porekla ili ona koja su u naše duhovno nasleđe ušla preko hrišćanstva. Još se, međutim, dešava da nam se rađaju Kasandre i Esmeralde i Čegevare

Zbog neprilagođene brzine policajac zaustavlja jedan automobil. Ljubazno od vozača traži dokumenta na uvid. Gleda u ličnu kartu, saobraćajnu i vozačku dozvolu. Gleda jednom, drugi pa i treći put.

- Je li sve u redu? - pita žena za volanom.

- Jeste, samo... - vidno zbunjen policajac pokušava da nađe reči za ono što ga muči.

- Dobro vidite. Ime mi je Netrebala. Kad je otac čuo da mu je i šesto dete ćerka, rekao je: "Nek se zove Netrebala". Tako je i zapisano, a ja nisam htela da menjam ime. Ispunila sam očevu želju - objašnjava gospođa očito navikla na reakciju ljudi zbog njenog imena. - I bez obzira što mu ćerke više nisu trebale, otac nije dobio toliko željenog sina.

Ovaj događaj ispričao nam je policajac, a za sledeći, ne manje neobičan, čuli smo u matičnoj službi opštine Savski venac, gde je samo prošle godine u knjige rođenih upisano 13.459 beba.

- Došao je otac i tražio da mu se sin upiše pod imenom Ointangru Unartan. Čovek je ovdašnji, nije stranac pa da pomislimo: "Ne znamo šta te reči znače, pa nek mu bude". Ni sam otac nije umeo suvislo da objasni šta znači to ime. Odbili smo da ga upišemo - priča Milica Novaković, šef odseka za građanska stanja i lična imena ili matične službe beogradske opštine Savski venac. - Nedavno se dogodilo da je jedan mladi bračni par hteo ćerki da da ime Oprolećovana. Dugo smo mislili šta da uradimo i odlučili da ispunimo želju roditelja. Jer, po zakonu o matičnim knjigama nije dozvoljeno određivanje pogrdnih imena, onih kojima se vređa moral ili su u suprotnosti sa običajima i shvatanjima sredine. Oprolećovana, smatrali smo, ipak može da se provuče kroz ove zabrane.

Petar može, Drugi ne može

Dešava se, doduše retko, da roditelji insistiraju da bude po njihovom bez obzira na slovo zakona. Tada matičar napiše rešenje da se ime odbija navodeći i razlog za takav postupak. Roditelj ima pravo da se žali Gradskom sekretarijatu za upravu. U matičnoj službi opštine Savski venac nije se dogodilo da Gradski sekretarijat opovrgne njihovo rešenje. A onda roditelji moraju da smisle neko prikladnije ime ili da se odluče da vode upravni spor, što do sada nije zabeleženo.

- Ime, kao i prezime, može se sastojati od više reči. Naši ljudi daju najviše dva, tipa Ana Marija ili Nemanja Stefan, a kod stranaca se sreću i tri pa i više, shodno njihovim običajima. Takođe, dete može imati i dva prezimena, jedno majčino, drugo očevo, a može nositi i samo majčino ukoliko se roditelji slože - nastavlja Milica Novaković. - Ako se roditelji ne dogovore, onda "spor" rešava centar za socijalni rad u opštini u kojoj žive. Važno je znati i da od istih roditelja deca ne mogu imati različita prezimena.

Kada se lično ime (pod njim se podrazumeva i ime i prezime) sastoji iz više reči, četiri ili pet, na primer, sva se upisuju u matičnu knjigu, a naznači se koje će se ime, u kraćoj verziji, koristiti u pravnom saobraćaju.

- Svako punoletno lice može da promeni lično ime podnoseći zahtev organu uprave u mestu stanovanja. Dok je maloletno, to mogu, samo sporazumno, uraditi roditelji, ali ako dete ima više od deset godina, organ uprave traži i njegovu saglasnost - kaže Milica Novaković. - Od raspada SFRJ češće se menjaju prezimena od imena. Najčešće se menjaju prezimena kada se bračni par razvede. Kad je već o tome reč, moji matičari se sećaju čoveka koji se prezivao Kenjalo. Kad se oženio, uzeo je prezime supruge. Razveo se i ponovo vratio staro prezime Kenjalo.

U najvećoj matičnoj službi u Jugoslaviji, a verovatno i na Balkanu, dvadeset pet matičara dnevno primi pedesetak stranaka, svaki. Neobične situacije i doživljaji su gotovo svakodnevna pojava, ali se pravi "biseri" ne zaboravljaju.

Na primer, nedavno se pojavio čovek po imenu Prcko Šević da traži izvod iz matične knjige rođenih. Sećaju se i da je svojevremeno jedan otac devetoro sinova svojoj deci nadenuo imena ili nadimke po prvotimcima fudbalskog kluba "Crvena zvezda" čiji je on bio vatreni navijač. Nedavno je jedna matičarka odbila da upiše ime Petar Drugi. Otac, koji se, na primer, zvao Bogdan, popustio je kada se službenica obrecnula na njega: "Kad se vi budete zvali Petar Prvi, onda može i sin da bude Petar Drugi. Ovako, ne može". Isto je prošao i "kum" nesuđenog Aleksandra Drugog. Ali, matičari su udovoljili roditeljima što su svojoj deci nadenuli imena Narta i Vodan, kao i onima što su im televizijske sapunice udarile u glavu pa hoće da im se ćerke zovu Kasandre, Ljovisne, Esmeralde...

- Pre neki dan je došao jedan Rom. Hoće da mu se kći zove Kasandra. Matičarka mu u šali kaže: "A što ne Emseralda." Ma ja sam hteo Esmeralda, ali kum hoće baš Kasandra." Pokolebala ga je matičarka i on, ipak, upiše ime nove TV zvezde - smeje se Milica. - Tako sada imamo dve Esmeralde, nemamo nijednu Marisol, ali iskustvo kaže, biće ih sigurno.

Ime mi je Old Šeterhend

Posle Drugog svetskog rata hit imena su bila Dragan, Goran, Ivan, Snežana, Dragana, Zorica, Slađana, Biljana, Ljiljana... Bilo je i Tarzana, Staljinki, Tita, Dizelki, Traktorki, Mašinki. Sada kolo vode Teodore, za njima odmah idu Milice koje su dugo držale prvo mesto, a slede Jovane, Jelene, Tamare, Aleksandre, Katarine, Kristine, Emilije, Natalije, Sare i Ana Marije.

- Od muških imena na prvom mestu je Nikola, a slede Miloš, Stefan, Marko, Nemanja, Luka, Jovan, Uroš, Vuk a probija se i Aleksa - nastavlja naša sagovornica. - Javljaju se i kraća imena kao Ema, Una, Anja, Dino ili imena kao nadimci tipa Vanja, Minja, Boban, Bata. Imamo i poneko rusko ime kao Feđa i Lav, a još su retka Ognjen, Strahinja, Rastko.

- Svaki narod ima svoju tradiciju davanja imena. Tako bi Srbi trebalo da deci daju imena slovenskog porekla ili ona koja su u naše duhovno nasleđe ušla preko hrišćanstva, kao što su biblijska: Adam, Avram, Jakov, Petar, Jovan, Mihailo, Nikola - kaže Dragan Terzić, profesor teologije i prota u Crkvi sv. Đorđe u beogradskom naselju Banovo brdo. - Nepisano je pravilo da ne treba davati imena koja su stranog porekla, a takva se daju najčešće iz pomodarskih pobuda, kao što je slučaj sa Kasandrom ili Ljovisnom. Ona odražavaju duhovno siromaštvo jednog naroda. Krstio sam ja i Tarzana, Vinetua, Old Šeterhenda, Dizelku, Čegevaru kao i mog komšiju Tolbuhina. Sveštenik nema pravo da odbije da krsti nekoga zato što je njegovo ime neprikladno i nije u duhu naše tradicije. Može da posavetuje, sugeriše, ali ne može da nametne svoju volju. Ako odrastao čovek dođe da se krsti, a svetovno ime mu se ne dopada može da uzme drugo i u crkvene knjige ćemo upisati samo novo, a ne ono prvo, kojeg se odriče. Takođe, kršteno ime može da ima i dve reči, jer, na primer, postoji i sveti apostol koji se zvao Simon Petar.

Kum je duhovni roditelj

I dok za sticanje rođenice (izvod iz matične knjige rođenih) i svetovnog imena presudnu ulogu imaju roditelji, za dobijanje krštenice i krštenog imena neophodno je prethodno obaviti obred krštenja a glavna ličnost je kum.

- Krštenje je jedna od sedam svetih tajni, obavezna je i prva u nizu. Nju je osnovao gospod Isus Hrist kada je rekao svojim učenicima, apostolima: "Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog duha." Obred krštenja se može obaviti svakog dana u godini i u bilo koje doba dana i noći. Taj čin bi trebalo da se obavi u crkvi, može i u kući, ali samo ako postoje ozbiljni razlozi, na primer, loše zdravstveno stanje onog koji se krsti, a nikako radi komoditeta - objašnjava i upućuje prota Dragan Terzić. - Nije neophodno da roditelji deteta budu pravoslavne vere, niti da su kršteni, ali kum ili kuma moraju biti punoletni i moraju kod sebe imati krštenicu kao dokaz da su obavili svetu tajnu krštenja. Kum kupuje sveću u crkvi, jer su samo crkvene osveštane, a neophodno je da se donese i belo platno, krsnica, kojim se onaj koji se krsti ogrće ili u kojeg se uvija posle krštenja.

Prota ističe da je kum u ovom slučaju duhovni roditelj kandidata za krštenje i on je garant pred Bogom da će se kumče vaspitavati u duhu pravoslavne vere. Ako se desi da jednog dana njegovo kumče bude radilo nešto što se kosi sa propisima pravoslavlja, veliki greh zato snosi i kum. Ranije je kum, ukoliko roditelji iz bilo kojih razloga to nisu bili u mogućnosti, bio obavezan da kumče "izvede na pravi put" odnosno školuje i izdržava do punoletstva. Zbog toga se kum toliko i poštuje u našem narodu.

Baš na Bogojavljanje, koje pravoslavci slave kao dan krštenja gospoda Isusa Hrista, protojerej Dragan Terzić je na Savi, na Adi Ciganliji, krstio dvogodišnjeg dečaka Svebora Nemanju Milivojevića. Kum je bio Cvjetko Stevanović, predsednik udruženja Svebor, po kojem je Nemanja dobio drugo, kršteno ime. Svebor je skraćenica koja znači srpske veštine borenja, a član udruženja koje nosi to ime je i Nemanjin otac Dragan koji je sa suprugom Radojkom i starijim sinom Milošem 1995. godine iz Knina izbegao u Beograd.

Krštenje malog Svebora bilo je deo proslave Bogojavljenja koju je organizovao hram Sv. Đorđa. Iako je bilo hladno i maglovito, na obali Save se okupilo oko hiljadu Beograđana.

Skromni darovi i gozba

Sam obred krštenja obavlja se po strogo utvrđenim pravilima i pun je simbolike. Ako klimatski uslovi dozvoljavaju, što nije bio slučaj na Savi, dete se prvo raspovije, kum ga uzme u ruke i svi se okrenu ka istoku. Sveštenik osenjuje dete krsnim znakom, a zatim se kum okreće ka zapadu, odriče i pljuje na satanu, a onda okrenut ka istoku izjavljuje da se sjedinjuje sa Hristom i da veruje njemu kao caru i Bogu. Potom sveštenik osveštava vodu kojom treba da bude poliveno dete. Zatim mu svetim uljem pomazuje čelo, prsa, ruke i noge. Kad dete pomaže, sveštenik ga krštava tako što izliva osveštanu vodu na njegovu glavu govoreći: "Krštava se dete Božje (ime) u ime Oca, Sina i Svetoga duha, Amin." Potom dete ogrće ili uvija u krsnicu i pomazuje svetim mirom čineći znak krsta na njegovom čelu, očnim kapcima, nozdrvama, usnama, ušima, prsima, rukama i nogama.

- Taj čin se naziva miropomazanje a vrši se svetim mirom koje samo na Veliki četvrtak pravi od ulja i raznih trava sa Bliskog i Srednjeg istoka patrijarh za sve srpske pravoslavne crkve u svetu - objašnjava profesor Terzić. - Onda sveštenik sa kumom i detetom tri puta obiđe oko stola što predstavlja odlazak starog i dolazak novog, duhovnog preporođenog čoveka. Potom se dete omije čistom vodom i onda mu sveštenik striže kosu u obliku krsnog znaka, što znači da onaj koji se krsti prihvata Hristovu golgotsku žrtvu na krstu koju je on dobrovoljno prineo za očišćenje od greha svih ljudi koji veruju u njega. Ceo obred prate određene molitve a sveti čin krštenja se završava molitvom za dug život i dobro zdravlje kuma i novokrštenog.

Krštenjem se postaje član Pravoslavne crkve a kršteni stiču sva prava u njoj kao ispovedanje, pričešće, venčanje, pravo da se mole za njegovo zdravlje, da bude biran u crkvene uprave i druga crkvena tela. Pitamo na kraju čime se daruje kum, a šta dobija kumče i da li je i kakva gozba obavezna posle krštenja.

- Običaj je da kum kumčetu kupi lančić sa krstićem, a roditelji krštenoga daruju kumu nešto od boščaluka: košulju, čarape, peških ili sapun, na primer - jasan je protojerej Dragan Terzić. - Povodom krštenja ne mora da bude nikakve gozbe, ali ako se već pravi, onda bi trebalo da bude što skromnija i da se obavi u najužem porodičnom krugu. Slobodna je volja roditelja novokrštenog ili kuma hoće li da nagradi sveštenika koji je obavio sveti obred krštenja, a to znači da mogu da mu ne daju ni pare.

Milica STAMATOVIĆ