Porodična zadruga u selu Krupcu kod Pirota

Zna se ko kosi, a ko vodu nosi

U kući Pejčića je čeljad iz četiri generacije, a svi slušaju reč najstarijeg, 79-godišnjeg Svetozara. Ovo je složno i napredno domaćinstvo

Selo Krupac je, poput đerdana, okitilo prelepe obronke Stare planine. Sa nešto više od šesto domaćinstava to je najveće je u pirotskoj opštini. Nekada je to bio izrazito bogat stočarski kraj. Stariji žitelji Krupca i danas se sećaju vremena kada je na planinskim pažnjacima čuvano i do deset hiljada ovaca samo iz ovog sela.

(Nastavak sa prve strane)

Za razliku od tih vremena danas samo nekoliko domaćinstava čuva stada, a u celom selu je oko hiljadu i po ovaca. Zašto je to tako? Pa, stari više ne mogu, a mladi neće. U potrazi za boljim i lakšim životom, mladi se okreću gradu, daleko od ranih jutarnjih ustajanja i kasnih leganja.

Međutim, u kući 79-godišnjeg uglednog krupačkog domaćina Svetozara Pejčića ne razmišlja se na taj način. Pejčići ne odlaze, već se okupljaju. I neki od njih školovali su se i radili u gradu, ali su shvatili da je tajna sigurnog opstanka, ipak, na selu. Danas pod krovom lepe dvospratne kuće na samom kraju Krupca žive četiri generacije Pejčića, bez uobičajenih porodičnih svađa, u slozi i međusobnom poštovanju.

Žive onako kako se u ovom kraju živelo i pre više vekova: u klasičnoj patrijarhalnoj zadruzi gde se reč starešine ne poriče i gde se tačno zna ko kosi, a ko vodu nosi, ili, što bi se savremenijim rečnikom reklo, gde svako zna šta mu je "u opisu radnog mesta", počev od onih najmlađih koji s prvim koracima stiču u ovoj kući radne navike, pa sve do najstarijeg deda Svetozara koji i danas, sa osam decenija na leđima, prvi izjutra ustaje, a poslednji ide na spavanje.

Magarci za transport

- Na meni je da obavim prvu jutarnju vizitu - priča nam ovaj beskrajno simpatični starac. - Otkad znam za sebe, dižem se u pet, a leti i ranije, pa dok obiđem sve torove sa ovcama i kozama, obore sa svinjama, živinu.... prođe ponekad i dva sata. A u torovima je više od dvesta ovaca, četrdeset koza, oko trista svinja. Sve to valja pogledati. U torovima buja život, svakog jutra neko iznenađenje: ili se neka ovca ojagnjila ili je neka koza obolela. E, to je moja obaveza, da obiđem i zatim, uz doručak, podnesem izveštaj ostalim članovima porodice. I ostali su već u pet na nogama. Mora se tako i drugačije ne može. Ako hoćeš nešto da imaš, moraš da radiš, teško da radiš - kaže deda Svetozar koji, inače, najveći deo godine provodi na planinskim pašnjacima uz ovce, a tek s prvim snegovima silazi u selo.

Sve što danas imaju, Pejčići su stekli marljivim, maltene danonoćnim, radom. A imaju: četiri traktora, nekoliko automobila, tri lepe kuće, četrnaest hektara plodnih oranica i mnogo stoke na koju su posebno ponosni.

I dok deda Svetozar u ranim jutarnjim satima obilazi i, kako kaže, vizitira svoja stada, njegova supruga i po godinama ispisnica, baba Slavka, već je sa ženskim delom porodice, snahama Zoricom i Majom, obavila mužu. Baba Slavka je godinama zadužena za transport mleka, a to je posao koji nikako ne bi mogla da obavi bez svog specijalnog voznog parka od tri - magareće snage!

Već nekoliko decenija, bez obzira da li seva, pada kiša ili grmi, da li je svetac ili neki drugi praznik, baba Slavka i njena tri magarca svakog jutra odrade svoju turu dugu dvanaest kilometara pešačenja. Mleko se mora predati dok je sveže i tu nema dileme i rasprava, ne gleda se u nebo i ne sluša vremenska prognoza.

A samo magarci znaju kako je njima, s obzirom da Pejčići svakog jutra u sezoni muženja prikupe više od sto litara mleka u ne baš lakim i ne baš malim kantama. Ona narodna, da neko vuče kao magarac ovde je kod Pejčića, čini se, našla puni smisao. Što bi rekla baba Slavka, takva ti je magareća sudbina. Pejčići, doduše, imaju automobile i traktore, ali džaba civilizacijske tekovine kad do ovaca na pašnjacima mogu samo magarci.

Svoj pravi mali vozni park Pejčići koriste za prevoz nadaleko čuvenog kačkavalja. U punoj sezoni proizvode i više od sedam tona ovog izvršnog sira. Deo isporučuju pirotskoj mlekari, a deo sami prodaju. Njihov sir je poznat na pijacama svih većih gradova u Srbiji, posebno u Beogradu. Još se nije desilo, kažu, da se neki kilogram sira vrati neprodat. Ne kriju da decenijama imaju svoju formulu za spravljanje sira koju čuvaju kao poslovnu tajnu.

Nedavno su im se kao gosti najavili neki naučnici, Francuzi. Kažu, hoće na licu mesta da vide kako živi i radi jedno napredno seosko domaćinstvo u Srbiji.

- Ma, dolaze oni radi sira, bre! Šta ima da nas gledaju i proučavaju, sir njih interesuje - objašnjava Srbislav Pejčić, sin deda Svetozara, drugi po rangu u porodičnoj zadruzi koji će, kada dođe vreme, preuzeti starešinstvo nad porodicom. Francuze će, naravno, domaćinski dočekati, a mogućnost dobrog izvoznog posla ne isključuju.

Šta zna ovca kad je praznik

Kada Pejčiće pitate, na primer, postoji li neki dan u godini kada se odmaraju, opuštaju ili vesele, reagovaće kao da ste im ispričali dobar vic.

- Kako da ne. Kad nastupi vreme žetvenih radova i branje kukuruza, to mi dođe kao rekreacija - smeje se Maja Pejčić, mlada supruga Vladimira Pejčića, sina Srbislava Pejčića.

- Šta mislite - dobacuje Vlada šeretski - kako onolikim ovcama i ostalom društvu iz torova da objasnim da je danas, na primer, Uskrs, Božić ili Nova godina i da mi ne radimo. Ma, imali bismo revoluciju u torovima. Šta zna ovca šta je praznik.

Dvadesetpetogodišnja Vladimirova supruga Maja je inače glavni intendant u zadruzi, a ujedno, kako kaže, i šef sale. Jer, pored brige o četvoro mališana, četvrtoj generaciji Pejčića - Stefanu, Milošu, Nemanji i Milici - Maja mora da vodi i brigu o tome šta će da jede ova njihova seoska holding kompanja, kako ih nazvaše neki maštoviti novinari.

Domaćinstvo deda-Svetozara Pejčića uspostavilo je poslovnu saradnju sa mnogim velikim prerađivačima i trgovinskim organizacijama za prodaju jagnjadi, jaradi, svinja, sira i mleka i zato oni nemaju briga sa plasmanom svojih proizvoda. Doduše, kako nam rekoše, dosta se toga promenilo poslednjih godina na tržištu. Došlo vreme da privatnici diktiraju uslove privređivanja, dok je ne tako davno sve išlo preko zadruge u Krupcu koja je bila najjača u pirotskom kraju.

- Pšenicu, kukuruz u vunu poslednjih godina više ne prodajemo. Nije nam o glavu, a i ne isplati se. Otkupne cene su vrlo niske, pa se više isplati pšenicom hraniti stoku nego je prodavati. Seljački prozvodi su jevtini na tržištu, a država se nije baš pretrgla da se to reguliše, da pomogne selu a time i sebi. Zato mlađi ljudi i gledaju da se maknu od sela. Ostaju samo oni uporni i krupni seoski prozvođači, ali uz veliki rizik i još veći rad - kaže Vladimir Pejčić.

Stado će uvećati

Kao uzornim i naprednim domaćinima, država je Pejčićima još pre nekoliko godina odobrila kredit kojim su izgradili više od 2.000 kvadratnih metara ambara, prostor za silažu, torove i skladište. Nedavno im je u poseti bio i dr Jovan Babović, republički ministar za poljoprivredu i lično im uručio rešenje o dodeli novog kredita za unapređenje ovčarstva, najvećeg u Srbiji za ovu oblast, uz obećanje da će država i dalje pomagati svako domaćinstvo slično ovom.

Deda Svetozar Pejčić ima običaj da kaže kako njegovo domaćinstvo može da proizvodi dovoljno hrane da se prehrani jedan garnizon i uvek ističe da je važan rad i da je porodica na okupu. U Krupcu Pejčići su jedino domaćinstvo koje živi u ovoj, za današnje prilike, neobičnoj porodičnoj zadruzi, ali u pirotskom kraju, kažu, više je takvih primera i veruju da će ih biti sve više. Pokazalo se još nešto: tamo gde se tako živi i radi takozvana bela kuga nema šta da traži - smeh i cika razdraganih, zdravih mališana razležu se okolnim brežuljcima od jutra do mraka.

Opraštajući se od Pejčića doznajemo od Srbislava da za ovu godinu imaju velike planove. Najpre, već s proleća, udvostručiti stada ovaca i koza, a obore maksimalno napuniti svinjama. Dok je Pejčića, biće mesa, ističe Srbislav. Kaže još da im nedostaje kombajn, ali i ta mašina dolazi ove godine na red. Skup je, ali treba. Jedan kombajn - petnaest vagona pšenice. Njegov sin Vlada otkriva nam da mu je želja da ove godine otvori u Krupcu veterinarsku apoteku, da ne moraju njegove komšije za svaku sitnicu u Pirot. E, pa srećno, Pejčići.

Davor SOHA