Neizvesnost i strepnja na Tupižnici

Mladoženja nestao na putu za Melburn

Slađan Manojlović, drvoseča iz Lasova, kojem se posrećilo da se oženi devojkom iz Australije, u zagrljaj svoje dragane pošao je u četvrtak, 24. decembra prošle godine. U nedelju, 28. decembra, javio joj se sa aerodroma u Budimpešti i od tada se o njemu ništa ne zna

Muk u kući Manojlovića u Lasovu na planini Tupižnici. Samo povremeni duboki uzdasi i nadlanice pod očima 55-godišnje Zvezdanke i 59-godišnjeg Slavoljuba. Brišu suze i uz napor se uzdržavaju da ne zajecaju. A zakukali bi, vidi se, da se do neba čuje. Sin njihov, drvoseča Slađan, kao da je u zemlju propao. Jednostavno, nestao je i već je evo trideseti dan (posetili smo ih u četvrtak, 28. januara) kako od njega ni traga nema.

A nije mu se zameo ovde po tupižničkim šumama i vrletima u kojima je ovaj 34-godišnjak sa sekirom i motornom testerom proveo najlepše mladalačke godine. Izgubio se daleko od rodnog sela i zavičaja. Na putu prema još daljoj Australiji.

"Drvoseči pala sekira u Melburn!" Tako smo u broju od 17. oktobra prošle godine naslovili reportažu o njegovoj neočekivanoj i iznenadnoj sreći i radosti. Ništa nismo preterali, tako je zaista valjalo da bude. A danas... Drvoseča i mladoženja Slađan Manojlović, sa koferom umesto sekire i testere, nestao je u... Možda u Budimpešti, možda u Amsterdamu, možda... Možda i samo - možda! Pouzdano se samo zna kad: u ponedeljak, 28. decembra prošle godine. Tad se poslednji put javio telefonom nevesti koja ga je čekala. I koja ga i dalje čeka i nada se u dalekom Melburnu.

Sve manja nada

Tako, eto, a nada je sve manja. I u sirotinjskoj kući na kraju sela pod Tupižnicom i u onoj udobnoj i prelepoj u velegradu na obali Tihog okeana. Dosadašnja potraga ništa nije otkrila, a hoće li u danima koji su pred nama, ostaje da se vidi. Pored naših ministarstava za spoljne i unutrašnje poslove u traganju za mladićem iz istočne Srbije traga i specijalizovana detektivska agencija iz Australije koju je angažovala njegova nevesta Slavica iz Melburna.

Svojevremeno, sada već davne 1971. godine trbuhom za kruhom iz Lasova na Tupižnici otišli su Ilija i Malina Miladinović. Sa dvoje dece. U Melburnu im se rodilo i treće. Slavica, buduća Slađanova nevesta. Kao dete, devojčicu i mladu devojku roditelji su je triput doveli u njihovo rodno selo. Četvrti put je došla sama. Bilo je to u sredu, 1. jula prošle godine. Devojka, sada već tehničarka na kompjuterima u jednoj od melburnških bolnica, ostala je znatno duže nego što je planirala. Jednostavno, zaljubila se u devet godina od sebe starijeg momka Slađana Manojlovića i u subotu, 26. septembra, uz prisustvo oko petsto zvanica, u malom i siromašnom planinskom selu priređeno je veliko veselje povodom Slavičinog i Slađanovog venčanja. Umesto medenog meseca jedva da su sastavili i "medenu nedelju", jer je Slavica morala da se vrati u Australiju. Sada već njen venčani muž Slađan za njom će čim mu otuda stignu neophodni papiri za vizu i avionska karta.

Dani dvoje mladih zaljubljenih i nakratko razdvojenih supružnika lenjo su se otezali. I u Lasovu i u Melburnu. Tako sve do druge polovine decembra prošle godine kada su u zabito selo u istočnoj Srbiji stigli očekivani papiri i karta za daleko putovanje na južnu polovinu Zemljine kugle. Nažalost, sad se pokazuje da je to bio Slađanov put u ovozemaljski pakao.

Ustao u gluvo doba

Potraga i poternice će, možda, bliže da odrede lokaciju gde se zacrnila mladićeva sudbina. Boraveći u Lasovu, mi smo uspeli da je samo približno odredimo. Svakako, na osnovu onoga što smo saznali od Slađanovih roditelja i njegovog dve godine starijeg brata Milomira, koji je, uzgred rečeno, oženjen i sa ženom i dve ćerkice živi u posebnoj kući u centru Lasova. Slađan je sa roditeljima živeo u kući na brežuljku na kraju sela.

Zvezdanka ga je zbog puta u Australiju probudila u tri ujutro, u četvrtak, 24. decembra. Već u četiri je bio u lokalnom autobusu koji ga je odvezao do Zaječara. Odavde je, takođe autobusom, otputovao u Beograd. Nije im poznato gde je konačio u noći između četvrtka i petka, ali znaju da je u petak pre podne u australijskoj ambasadi dobio vizu, a u jednoj agenciji (Manojlovići ne znaju u kojoj) i avionsku kartu koju mu je Slavica poslala iz Melburna. Datirana je za nedelju, 28. decembra, a za Australiju je, preko Amsterdama, valjalo da poleti sa aerodroma u Budimpešti. Sa beogradskog to nije bilo moguće zbog već poznatih zabrana međunarodne zajednice.

Slađan je, da je hteo, imao vremena da skokne i do rodnog sela. Ali, nije mu se više vraćalo, pa je u Beograd otputovao njegov brat Milomir. Dve noći su zajedno noćili kod zemljaka Bojana Stankovića, inače veoma poznatog muzičara - velemajstora na duvačkim instrumentima. A onda:

- U nedelju, 27. decembra, kasno uveče - slušamo Milomirovu priču - Slađan je krenuo put Budimpešte. Kombijem neke privatne agencije čiji naziv ne znam. Jedva znam i Beograd, pa ne mogu da preciziram mesto gde se brat u kombi ukrcao. Ja sam ga, inače, do tog crvenog kombija ispratio. Za volanom je bio mlađi čovek, na mestu suvozača neka ženska, a pozadi neki čovek. Izljubio sam se sa bratom, poželeo sam mu srećan put i vratio sam se u Lasovo. Slađan je sutradan, odnosno u ponedeljak, 28. decembra, trebalo da iz Budimpešte odleti u Amsterdam. Otuda u Sidnej, pa u Melburn gde je na aerodromu trebalo da ga dočeka naša snaha, odnosno njegova žena Slavica.

Isuviše komplikovan put za mladića sa četiri osnovne koji nikad nije leteo avionom, ne zna nijedan strani jezik. Njegova nevesta Slavica, znajući sve ovo, telefonom mu je, inače, predlagala da dođe u Srbiju, pa da zajedno odavde krenu put Australije. Uzvratio joj je da je suvišno da troši novac, "jer, to meni nije nikakav problem, već sam bio u inostranstvu, putovao sam u Rumuniju i Bugarsku..."

- Nije hteo - beležimo reči njegovog oca Slavoljuba - da ga ja makar otpratim do aerodroma u Budimpešti. Kazao mi je da mu taj daleki put ne predstavlja nikakvu teškoću. Bio je samouveren i eto šta mu se dogodilo... Samo se nadamo i Bogu molimo da je živ ma gde da jeste.

Otac sagnu glavu krijući ovlažene oči. Majka krupne suze obrisa krajičkom marame. Brat, gledajući uprazno između njih, čvrsto zagrize donju usnu na neobrijanom licu. Potom nam kratko i dosta neodređeno reče da mu je snaha Slavica telefonom javila da joj se Slađan 23. decembra javio sa aerodroma u Budimpešti i rekao joj je da će zbog nečega morati da poleti dan kasnije, odnosno u utorak, "a sve ću da ti objasnim kad tamo budem stigao..." Do danas nije, pa objašnjenja nema. Samo neizvesnost i misterija.

Ostao u Budimpešti?

Milomir potvrdno klima glavom:

- Velika misterija. Zabrinut što nije stigao u Melburn, telefonom sam pozvao tu privatnu agenciju u Beogradu. Odgovorili su mi da su putnike iz crvenog kombija morali da ostave ispred aerodroma i putnici su posle, po ceni od deset maraka, taksijem otiši do aerodromske zgrade i brat se, to sam već kazao, odatle javio Slavici da će dan kasnije da poleti. Posle kao da je u zemlju propao, a imao je i vizu i avionsku kartu....

- U selu su nam neki ljudi kazali da se najverovatnije napio, pa...?

- Ja to ne znam, ali znam da je u Lasovu bilo pošalica na bratovljev račun zbog straha od letenja. On je, ako je verovati ljudima, uzvraćao da će baš zbog tog straha malo da cugne pre nego što uđe u avion, "jer je u avionu, čuo sam, alkohol veoma skup". E, sad, ako se stvarno napio, moguće je da mu zbog toga u ponedeljak nisu dozvolili da uđe u avion. Ali, šta je sa ostalim danima! Moj brat nije bio alkoholičar niti je imao dovoljno para da bi po Budimpešti bančio i pijančio. Pošao je sa 270 maraka u džepu, nešto dinara, a bio je obučen u crnu platnenu jaknu i teget farmerice. Novo, venčano odelo mu je bilo u koferu. Zajedno sa preobukom, priborom za brijanje i tri litra šljivovice koju je, kao poklon, poneo u daleku tazbinu.

- Ta suma novca je više džeparac nego pare za dalek put?!

- Sigurno. Ali, brat više nije hteo da ponese tvrdeći da mu je to do Melburna dovoljno... Ipak, pustimo novac. Kad ni posle nedelju dana nije stigao u Australiju, ja sam njegov nestanak prijavio zaječarskoj policiji, a takođe i već pomenutim ministarstvima u Beogradu. Odgovoreno mi je da će preduzeti sve što mogu i da će mi javiti čim nešto saznaju. Nažalost, nikakvog odgovora još nema. U međuvremenu sam zvao i neke prijatelje iz Nemačke i oni su zamolili službu putnika aerodroma u Amsterdamu da proveri da li je moj brat tamo stigao. Odgovor je da nije, pa se može da zaključi da je ostao u Budimpešti ili je, možda, greškom ušao u neki drugi avion. A možda...

Možda i samo možda.

Izuzetno je zabrinuta i Slađanova supruga Slavica u Melburnu i svaka dva- tri dana telefonom poziva njegove najbliže u Lasovu i pita ih nije li se, možda, Slađan odnekud oglasio. Plače posle kad joj kažu da nije, ali ne gubi nadu. Uložila je i veliki novac kod jedne specijalizovane agencije u Australiji koja je za Slađanom krenula u potragu širom sveta. Iako rođena u australijskom velegradu, Slavica je zbog Slađana htela da ostane da živi u nedođiji Lasovu, ali on to nije želeo.

- I njoj je, baš kao i nama, izuzetno teško - sa licem iskrivljenim u plač tužno gleda Slađanova majka Zvezdanka. - Plakala je od sreće dok mi je telefonom saopštavala da je sa mojim sinom ostala trudna. Sad i ona, baš kao i mi, plače od tuge, a još nismo načisto da li je sve ovo za tugu ili samo za brigu. Prokleta sudbina! Radovali smo se da će bar Slađan da se izvuče iz ove naše bede i sirotinje, a eto šta se dogodilo. Nigde ga nema. Ni u san mi ne dolazi. Otac Slavoljub na ove reči kao da se malo trže:

- Ja sam ga neke noći sanjao. Kao, peče jagnje sa mojim ocem Tihomirom koji je umro 1991. godine, a prilikom okretanja puče im ražanj napola... Čudan san, pa me i to brine. I nema mi druge nego da pođem sinovljevim tragom. Da molim i kukam po svetu, pa da se neko smiluje i da mi kaže gde mi je sin. Ako je u životu, gde mu je konak, a ako nije... E, crne nam radosti koja je do pre mesec dana u ovoj kući bila. U septembru svadba, Tupižnica se tresla od veselja, a sad su i ostali ljudi u selu zabrinuti. Dolaze nam u kuću, pitaju da li smo možda nešto saznali... Teše nas komšije, a nas bi samo Slađan mogao da uteši. Da nam se vrati u kuću, da bane iznenada. Priredio bih, čini mi se, veselje veće od onog svadbenog.

Lenjo gori vatra u bubnjari dnevne sobe u prizemlju. Na starom ovalnom stolu dve boce rakije. Nude je pridošlima, ali niko od ukućana sebi ne sipa. Mrska im je, čini nam se, i pomisao na alkohol. Slađan je ponekad voleo da se napije. Ali, nikad podnapit nije bio agresivan. Samo se previše smejao, šalio i pričao. Nikom ovaj mladić zlo nije naneo.

U koferu je, polazeći na put, poneo tri video-kasete i albume sa fotografijama sa svadbe.

- Nek je sreće da je zaglavio negde iza brave - teši se njegov otac Slavoljub dok nas ispraća do kapije. - Ali, pravednike u zatvor ne trpaju. A moj Slađan, Bog mi je svedok, nikad se o nikog nije ogrešio.

Novu 1999. godinu valjalo je da dočeka u Melburnu. Nije bilo sreće. Sekira mladog drvoseče, ipak, nije pala ni u med ni u Melburn. Nije mu se ni približio, a davno je pošao. Negde je skrenuo s puta. Ili su ga skrenuli. Sve je moguće i ništa nije jasno. Samo je neizvesnost sve veća. U Lesovu i u Melburnu. Nada je sve manja.

Desimir MILENOVIĆ