Nemački ambasador o obeštećenju bivših zarobljenika

Pomoć stiže, o ostalom se razmišlja

Vilfrid Gruber tvrdi da naknada od po hiljadu maraka stiže do kraja leta u dve rate, a stvar je velikih nemačkih firmi da li će i koliko platiti onima koji su prisilno za njih radili

Nemački privredni giganti su se oglasili: pozvali su one koji su za vreme Drugog svetskog rata prinudno radili u njihovim postrojenjima da podnesu dokaze kako bi ih obeštetili. Nekako istovremeno i nemački zvaničnici su obelodanili vest da su formirali fond iz kojeg će određenim kategorijama, tada proganjanih ljudi, isplatiti jednokratnu humanitarnu pomoć.

Prvi koraci su preduzeti. Jugoslovenski Crveni krst i nemačka ambasada u Beogradu su se sporazumeli o načinu i uslovima prikupljanja prijava. Oni koji nisu radili u velikim nemačkim fabrikama nego na privatnim imanjima i u radionicama koje više ne postoje zapitali su se šta će biti s njima. Istovremeno su se oglasili i oni koji smatraju da pitanje ratne odštete između naše i nemačke države nije rešeno do kraja. I kao po običaju, tumači svako kako ume i hoće ove pokrenute inicijative.

Bundestag, ali i firme

Sve to je bilo sasvim dovoljno da gospodina Vilfrida Grubera, opunomoćenog ambasadora Savezne Republike Nemačke u Jugoslaviji, zamolimo da odgovori na pitanja vezana za ovu temu. Razgovoru je prisustvovao i konzul Tomas Graf. Odmah na početku ambasador Gruber je na pitanje o nadoknađivanju šteta pričinjenih za vreme Drugog svetskog rata naglasio:

- Stvari su sasvim jasne i ne vidim nikakvog razloga za zbrku. Ako je i bilo nejasnoća, onda je to bilo zbog pogrešnog izveštavanja u vašim medijima. Stav nemačke savezne vlade se nije promenio od 1974. godine. Ostao je isti. Mi smatramo da je tadašnjim dogovorom između kancelara Branta i predsednika Tita principijelno ovo pitanje rešeno. Brionskim sporazumom koji su tada postigli odgovorni političari Nemačke i Jugoslavije bilo je dogovoreno da će se potraživanja iz prošlosti rešiti u okviru saradnje koja je usmerena u budućnost. Na osnovu tog sporazuma između SR Nemačke i SFRJ naša država je odobrila vašoj pomoć u kapitalu pod veoma povoljnim uslovima i ona je bila isplaćena. Zato iz nemačke perspektive od tada nema osnova za takva potraživanja iz Jugoslavije. Sasvim drugo pitanje je to što je Bundestag pre nekolkiko meseci doneo odluku o iskazivanju jednog humanitarnog gesta ljudima koji su bili proganjani za vreme Trećeg rajha na osnovu rasizma, svoje veroispovesti ili političkih ubeđenja i koji su zbog toga bili zatočeni u nemačkim koncentracionim logorima. Pošto ti ljudi, zbog političkih prilika u Evropi pre 1989. godine, nisu primala nikakvo obeštećenje, Bundestag je doneo odluku da se njima pruži jednokratna humanitarna pomoć. To se odnosi na lica iz Jugoslavije. Ova pomoć će biti dodeljena u saradnji sa Jugoslovenskim crvenim krstom. Ovde je reč o dobrovoljnom humanitarnom gestu Savezne Republike Nemačke. Treća oblast je najavljivanje određenih davanja nemačkih firmi koje su izrazile spremnost da obeštete prinudne radnike koji su za njih tokom Drugog svetskog rata morali da rade u njihovim fabrikama.

Humanitarna pomoć

• Povodom ratne odštete između dve države postoje nedoumice kod nas, glasovi, tako da ih nazovemo, koji tvrde da stvar nije rešena do kraja i da je ratna šteta mnogo veća nego što je Brionskim dogovorom usvojeno?

- Mi znamo da ima takvih tvrdnji i glasova u Jugoslaviji, ali treba voditi računa i o tome da postoje i drugi glasovi izvan Jugoslavije koji tvrde da je nepravda posle rata učinjena u Jugoslaviji i u odnosu na Nemce. Želim da podsetim da je u Vojvodini živelo više stotina hiljada građana nemačke nacionalnosti koji su od 1944. do 1948. godine bili proganjani, čak i ubijani. Bolno poglavlje iz prošlosti naših odnosa trebalo bi proučavati, pravilno vrednovati, a u tom smislu želim da istaknem i pozdravim rad i delatnost Društva za srpsko-nemačku saradnju iz Beograda. Naš obostrani interes treba da bude da zajednički gledamo u budućnost i da delujemo u pravcu uspostavljanja novog odnosa između naših naroda kao što je urađeno između Nemaca i drugih nacija koje su bile žrtve Hitlerove agresije u Drugom svetskom ratu. Ne treba zaboraviti da su Jugosloveni na radu i boravku u Nemačkoj po brojnosti na drugom mestu, iza Turaka. Kod nas živi 700.000 jugoslovenskih državljana koji se tamo, očigledno, ne osećaju loše.

• Na koga se odnosi i koliko iznosi humanitarna pomoć progonjenima u Drugom svetskom ratu?

- To je krug ljudi koji su bili zatočeni iz razloga njihove rase, vere i političkih uverenja. Reč je o licima koja su bila zatočena u koncentracionimk logorima Trećeg rajha, a ne samo u onim na današnjoj teritoriji Nemačke. Pomoć će iznositi hiljadu nemačkih maraka po osobi, a biće isplaćivana u dve rate.

• Koliko je takvih građana u Jugoslaviji?

- Računamo da ih ima oko 1.200. Taj broj ne potiče iz naših izvora već nam ga je dao vaš Crveni krst. Ta organizacija će i sprovoditi prijavljivanje. Služba traženja Međunarodnog komiteta Crvenog krsta je u vezi sa vašim Crvenim krstom i mi nemamo razloge za sumnju u te podatke. O zahtevima će odluku doneti jedna nezavisna komisija s vaše strane u kojoj mi ne učestvujemo, a naše je samo da stavimo taj novac na raspolaganje. Prema našim sadašnjim planovima rok za prijavu je do 30. juna ove godine.

Da ljudi ne nasedaju

• Istovremeno sa vestima o ovoj pomoći oglasile su se velike nemačke firme, kao što su "Folksvagen", "Dajmler-Benc", "Simens", da obeštete prinudne radnike koji su radili kod njih. Da li je to samo njihova inicijativa ili imaju podršku nemačke vlade?

- Bilo je razgovora između nemačke savezne vlade i reprezentativnih grupa tih firmi o takvim merama, ali sprovođenje tih planova je isključiva stvar tih firmi a ne nemačke države.

• A šta je sa onima koji su radili pod prisilom u Trećem rajhu, a nisu radili u ovim fabrikama, već u manjim ili na imanjima i poljoprivrednim gazdinstvima. Mogu li oni da se nadaju obeštećenju?

- Shvatam osećanja tih ljudi. Mogu da kažem da ima razmišljanja kako da se tim ljudima, koji su prisilno radili izvan kruga ovih velikih firmi koje će obeštetiti svoje radnike u sopstvenoj režiji, stvore mogućnosti da i oni dobiju obeštećenje. U ovom trenutku ništa konkretnije ne mogu da kažem šta se i koliko može očekivati.

• Osim sa našim Crvenim krstom, da li ste razgovarali još sa nekom organizacijom, ustanovom ili grupom koje imaju razloga da pomognu ili učestvuju u pribavljanju obeštećenja ili pomoći?

- Naš partner je Jugoslovenski Crveni krst. Preporučio bih građanima da se ne oslanjanju ni na kakve organizacije ili udruženja koja traže da im se za njihove usluge plati. Kažem to da ne bi ljudi naseli na neka njihova obećanja koja nisu ostvarljiva.

• Pitali smo Vas to jer smo razgovarali sa predstavnicima Zajednice udruženja ratnih zarobljenika i žrtava Drugog svetskog rata koji su nam rekli kako već pregovaraju sa Nemačkom advokatskom komorom da zastupa naše građane pred sudovima u Vašoj zemlji s ciljem da naplate obeštećenja za prisilni rad?

- Nemam ništa protiv toga da se ljudi na neki način udružuju, već sam samo upozorio da ljudi ne plaćaju za obećanja koja se ne mogu ispuniti.

Ozren MILANOVIĆ