Venecija u Novom Sadu

Sa čizmama u biblioteku

"Ništa se neće postići privremenim krpežom i popravkom podruma", uzbuđeno govori direktor Gradske biblioteke Dragan Kojić. "Jedini spas su detaljna rekonstrukcija i dogradnja"

Sa kolegom fotoreporterom iz podrumskih prostorija Gradske biblioteke u Novom Sadu izašli smo u pratnji direktora Dragana Kojića i sa čizmama na nogama. Uzgred, bio je petak, ne ovaj, nego prošli, i napolju je bio divan sunčan dan. U podrumu najlepše novosadske biblioteke gacali smo kroz vodu do članaka. Videli smo tamne jezike vlage kako ližu duž zidova biblioteke ka tavanici, i čitaonice na prvom spratu, i pomislili: "Ova kuća može i da se sruši, ili... da jednostavno utone u dunavski mulj!"

(Nastavak sa prve strane)

- Ovo je nekada bila kuća Anke i Arse Pajevića - prekida nam sumorne misli direktor Gradske biblioteke Dragan Kojić. - Veliki zaljubljenici u knjigu, izdavači, mecene i dobrotvori srpskog naroda, oni su svoju kuću ostavili za zadužbinu, a od 23. septembra 1845. godine, evo već vek i po, ovde je biblioteka.

Najpre je to bila Srpska čitaonica novosadska.

Otkud Dunav u podrumu?

U ovom delu grada, u okolini Riblje pijace i Zlatne grede, dve novosadske lokacije koje su udaljene jedna od druge možda stotinak metara pitati: "Otkud Dunav u podrumu?", potpuno je izlišno.

Podzemne vode nadiru od reke do kuća u gradu, razume se, najpre onih najbližih, a potom i daljih.

Prvi direktor Srpske čitaonice novosadske, danas Gradske biblioteke, bio je daleke 1845. godine Jovan Rajić, novosadski advokat i tvorac prvog bibliotečkog "Ustava o pravilima ponašanja u ustrojstvu i radu".

Samo šesnaest godina po nastanku Srpska čitaonica novosadska je toliko ojačala da je mogla da osnuje i osnovala je Srpsko narodno pozorište, prvo profesionalno pozorište kod Srba. Uz to, u kasnijim godinama ona postaje pokrovitelj i osnivač i Ujedinjene omladine srpske i Srpskog pevačkog društva.

- A sada nam knjige plivaju u vodi - vidno neraspoložen kaže Dragan Kojić, napominjući odmah na početku razgovora da, na sreću, ni jedna jedina knjiga nije izgubljena i da je sve spaseno. - Mislim da ćete shvatiti kroz šta smo prošli kad vam kažem da je bilo ugroženo 20.000 knjiga.

Trebalo je truda i prostora da bi se to blago sačuvalo.

- Znate, mi imamo dvadeset dva ogranka, dvadeset dve čitaonice, biblioteke - kaže Dragan Kojić. - Svi su se, naravno, ponudili da pomognu i knjige su smeštene jer voda nije odmah prodrla. Uostalom, pitajte šefa ispumpavanja - šali se direktor - on će vam sve potanko objasniti.

Za razgovor je raspoložen i Miljkan Đukić, šef ispumpavanja vode, kako reče direktor Dragan Kojić, i bibliotekar Olivera Topalov koja je upravo pošla u podrum po neke naručene knjige.

"Ispumpavamo vodu..."

- Ovo je posao bez kraja. Što više vode ispumpam, imam utisak, sve više nadire. Ispade k’o da smo u bunaru, bože mi oprosti - kaže Miljkan Đukić. - Vodu ispumpavam dva, čak i tri puta u toku dana. Poslednje ispumpavanje je negde pred zatvaranje čitaonice i biblioteke, oko 20 časova, a kad ujutru dođem oko sedam, voda mi je skoro do kolena. Zna se, prvo montiram crevo, uključujem pumpu, pa tek onda pristavljam lonče za kafu. Užas! Ponekad dok voda šiklja u kanalizaciju, a ja čučim ovde u magacinu knjiga, mislim: "Miljkane, Miljkane, neće dobro biti, ako ti ova tavanica padne na glavu", zagledan u nabreklu crnu gumenu zmiju, koja se izvija od podruma do obližnjeg otvora za kišnu kanalizaciju, govori nam Miljkan Đukić. - I da znate, ja sam radnik, baš običan, ali pročitao sam na stotine knjiga ovde u podrumu. I bilo bi mi mnogo, mnogo žao da se zgradi nešto dogodi. Napišite to u moje, Miljkanovo ime.

Olivera Topalov, bibliotekarka, iz podrumskog magacina izlazi sa čizmama na nogama.

- Išla sam po knjige - kaže maltene pravdajući se što izgleda gotovo kao marsovac. - Kako kroz vodu nego sa čizmama na nogama. Imamo ovde tri para, za nas žene i za muškarce, pa se nekako snalazimo. Čitaoci i ne znaju šta sve podnosimo i koliko se žrtvujemo da bismo ih uslužili - govori osmehujući se.

- Fond Gradske biblioteke je 364.230 knjiga. Zavičajna zbirka ima 12.000 i gotovo 300 spomenika kulture (knjiga štampanih od 1867. godine) - navodi Dragan Kojić.

Zvuči pomalo hvalisavo pa odmah, na takvu opasku, dodaje:

- Čime da se hvalim? Vodom u podrumu i načinom na koji mi u Novom Sadu čuvamo toliko blago? Ne znam grad, a ni varošicu, čak ni selo, koje ima lošiji smeštaj za knjige - ogorčen je direktor Kojić.

Zbog činjenice da je Ksenija Popović, sekretar za kulturu novosadske gradske vlade, bibliotekar, može se očekivati da će ona imati i najviše sluha za vapaje zaposlenih u ovoj kulturnoj ustanovi.

- Ja sam uveren da će nevolje s bibliotekom uskoro biti rešene - kaže Dragan Kojić. - Ništa se, međutim, neće postići privremenim krpežom i propravkom podruma. Spas je detaljna rekonstrukcija čitave zgrade Gradske biblioteke od temelja do krova, istovremeno sa proširenjem ka Ribljoj pijaci. To je jedino pravo rešenje. Odrešiti kesu, jednom za svagda, odrešiti kesu za potomstvo. Kao što su naši stari ovu zgradu sačuvali za nas, moramo je i mi sačuvati za one što će doći.

Uložite, isplatiće se

Ako je u proteklih sto pedeset godina Gradska biblioteka po mnogo čemu bila izvorište najsmelijih ideja, što bi danas bilo drugačije.

- Skoro da zvuči apsurdno, ali sve ove muke što su nas snašle s vodom podstiču nove ideje koje nam ranije, kad "nismo imali knjige u vodi, a vodu u podrumu" nisu padale na pamet - objašnjava Dragan Kojić. - Naša zamisao je "biblioteka - profitni centar". Imamo sve, osim para. Pare imaju drugi, bogatiji od nas, a mi ih pozivamo da ih ulože ovde, u biblioteku, jer će im se i te kako isplatiti.

Ideja je, u stvari, veoma jednostavna i sasvim lako se može ostvariti.

Gradska biblioteka ima iza zdanja, do novosadske Riblje pijace svoju parcelu od nekoliko hektara. Gradu se nudi da detaljno rekonstruiše biblioteku kako knjige nikada više ne bi plivale u vodi, i na ovom prostoru dozida postojeću zgradu oplemenivši je malim prodavnicama.

Trpe NIKOLOVSKI