Na severu Bačke, u selu plemića koji su postali paori

Grof na traktoru

Subotički plemići, ratni veterani, bacili su pre tri i po veka sablje i latili se pluga i motike. Izgubivši privilegije, trideset šest rodova sa sto pedeset familija naselilo je pustaru nadomak Sombora. U Svetozaru Miletiću, nekadašnjem Nemeš Miličiču, i danas ima oko dve stotine njihovih potomaka

Na dvanaestom kilometru od Sombora prema mađarskoj granici ugnezdilo se, kao kakva oaza u nepreglednom crnilu ziratne bačke ravnice, selo Svetozar Miletić.

Asfaltni put, prekriven lepljivim blatom od kojeg su traktorske gume načinile čudesnu arabesku, vodi kroz ušorene sokake. Posvuda vlada mir, kao da iza visokih dvorišnih kapija nema živih duša.

Zimsku idilu uspavanog mestašca remeti cika nekoliko dečaka, kojima ni oštri panonski severac ne smeta da trče za loptom na maloj utrini podno prastarog seoskog groblja.

Tu, na toj jedinoj uzvišici, kao da prkose vekovima i točku istorije, leže osnivači sela: nekadanji frajkori, šajkaši, vojnici i niži oficiri. Njima su austrougarski carevi i kraljevi podarili plemićke titule zarad krvi koju su u njihovo ime prolivali braneći granice imperije.

Lemeši i biroši

Grobljem dominira crni obelisk sa impozantnim grbom porodice Vujević. U susedstvu su grobnice Baraševića, Vidakovića i Kaića. Do njih počivaju Kujundžići, Pijukovići i Markovići...

U Svetozaru Miletiću i danas ima nekoliko stotina njihovih potomaka. Sve sami paori plemićkog porekla, čija "plava" loza seže u vreme Evgenija Savojskog i njegovih pobeda nad Turcima.

Arhitekta Dragomir Acović, predsednik Srpskog heraldičkog društva, sklon je da potvrdi kako je selo osnovano da bi se u njemu skrasili osiromašeni plemići. Ali, Antonija Čota, rođena Knezi, sekretar Somborskog pozorišta, koja se poduže bavi hronikom Svetozara Miletića, govori drugačije.

I sama plemićkog porekla, kaže da je nekadašnja bačka pustara, poznata kao Đurđin lokalitet, naseljena 1748. godine. Tačno u vreme kada je spor između građana i plemića u Subotici dostigao vrhunac. Koje leto pre toga već je bila ukinuta Vojna krajina i Ugarska je zavela svoja pravila, ne poštujući više dotad neprikosnoveno ustrojstvo dvojne monarhije.

Najpre su drastično smanjene privilegije plemstvu. Potom je Subotica proglašena slobodnim kraljevskim gradom, a plemići su potpuno obespravljeni. Logično nezadovoljni novim statusom, trideset šest plemićkih rodova, unutar kojih je bilo sto pedeset familija, odlazi iz grada i osnivaju svoje selo.

Po turskim defterima, ali i po ostacima turskog groblja, u pustari su, izgleda, živeli neki Miličići. Doseljenici su svoje selo otuda i nazvali Nemeš Miličič, ili plemić Miličič. S vremenom, to Miličič se pretvorilo u Miletić. Zvanično, ovo mesto se prvi put upisuje na mape kao Svetozar Miletić tek 1929. godine, kada je na železničkoj stanici preko noći osvanuo takav natpis.

- Možda - veli Antonija Čota-Knezi - da bi se na neki način odužila imenu Svetozara Miletića, znamenitog advokata i novinara, a nadasve neumornog borca za srpska prava u Vojvodini onoga vremena, država rešava da prekrsti selo bez ijednog vidljivog znaka da je ovaj slobodar ikada kročio na njegovo tle.

Svejedno, Miletić je već 1750. dobio status opštine i jedinstven naziv: plemićki posed. To je i zvanično potvrđeno 12. februara 1758, na generalnoj kongregaciji Bačke županije, koja je zasedala u Baji.

Na čelu opštine je bio magistrat od dvanaest članova, koji je obavljao izvršne, upravne i sudske funkcije. I zemlju u zakup, naravno, delio. Tek 1803. godine austrijski car i ugarski kralj Franc Jozef Prvi je obdario svakog plemića zemljom koju je već obrađivao. Zauzvrat, plemići - paori su morali da izdržavaju carsku vojsku žitom i stokom u onolikoj meri koliko im je visočanstvo bilo odrezalo.

- Tada su mnogi propali - priča dalje Antonija Čota-Knezi - pa su se unutar plemićkih familija regrutovali kmetovi, nadničari. To su biroši. Nasuprot njima opstajali su želiri. Imali su kućicu i parče zemlje i sami su sebe izdržavali. No, zbog plemićkog porekla međusobno su se zvali nemeši. Kolonisti su potom naziv izvrnuli, pa i sad za Miletićane govore da su - lemeši.

Ostale su povelje

- Ranije mi je bilo krivo kad mi neko kaže da sam lemeš, kao da se posprduje, ali sad mi je svejedno - priča s kapije stari Šima Vidaković. Da se slika ne da jer je, veli, u ritama. - Eto kakav sam ti ja lemeš, po ceo dan se majem oko ovih mojih "ranjenika", koji bi sve živo pojeli, k’o da su od gladi utekli.

Predak Šimin, rodonačelnik plemića Vidakovića, nobilizovan je još 1690. godine, odmah posle Mohačke bitke. Familija Ivanković je dobila plemstvo ukazom Maksimilijana Prvog 1676. Horvati i Alage, Pilasanovići i Parčetići imaju povelje iz 1700. A najstarije plemstvo potiče iz doba vladavine Matije Korvina. Leta 1446. Antonio Antun Knezi de Semenović poneo je titulu barona za izvanredne vojne zasluge.

Rod se vekovima razvio i razgranao. Danas ima Semenovića u Apatinu, a Knezija u Novom Sadu, Beogradu, Somboru i, dakako, u Svetozaru Miletiću.

U Ulici Vladimira Nazora broj devet stoji i danas kuća jednog Knezija sa upečatljivo uzidanim grbom. Tu živi Josipova udova Kristina, baka Antonije Čota- Knezi. Već dobro zašla u devetu deceniju, nikako ne bi da priča za novine. Još manje da se "uslikava". Kao da ne želi da se seća prošlih vremena, konfiskacija, nacionalizacija i prinudnih otkupa.

- Čitala sam davno, dok sam kod očiju bila, da su sve plemiće - veterane prognali iz Subotice, Pečuja, Segedina, prosto da ne smetaju, u naselje koje je osnovao izvesni Milić. Mislim da je to sročio neki mađarski istoričar Andraši - nevoljno govori Kristina Knezi. - Jes’ da imam povelju, ali ko zna gde je zaturena po kovčezima. A i šta ja imam od toga? Što je bilo bilo je, vratiti se neće.

Plemić pere pod

Bezmalo isto govore i mnogi drugi plemići-paori. Deda-Šimi i baba-Ani, kako vele, nije stalo do njihovih starih predaka baš kao ni do lanjskog snega.

- Kad sam se oženio - kaže Šima - otac mi je zavetovao staru povelju i zakleo me da je čuvam. I, eto, ostala mi je kao neka uspomena na oca. Ne ište ’leba. Meni i mom sinu to ne treba. Zaveštao sam je muzeju.

Vremešna Magda Knezi nije imala dece s njenim Ivanom. S njom će se ugasiti jedan ogranak te porodice.

- Da smo ih imali - tiho zbori Magda - promenili bismo prezime u Semenović. Tako su se preci moga muža zvali pre nego što su dobili plemstvo. Jer, džaba ti tog "nemešega", od toga smo u životu imali samo nevolje. Pričao mi moj Ivan, kad je bio u staroj jugoslovenskoj vojsci, šta su mu radili. Bio neki kaplar Živković, pa kad je čuo za njegovo poreklo, da mu dušu izvadi. "Ajd’ gospodin plemić", naređivao mu, "peri pod, ajd’ grofe, zavlači se pod krevet!"

I Nemci su Ivana, kad su ga 1941. zarobili i odvukli u logor kod Hamburga, mučili više no druge. Sve se smeju, a tovare na njega kao na magarca. "Los, los, barone", vikali su i kikotali se kao ludi. "Tegli, barone, da vidiš šta je rad."

- Kao da mi celog života nismo argatovali. Ta mi smo vazda bili samo paori. Neka su naši stari bili junaci, al’ kad su sablje bacili, motike su se latili. Posle su i svinjari postali, silom prilika - tiho će stara Magda. - Nakon u oslobođenja dođe iz Subotice neki aktivista Martin Galuška i kaže: "Daj još žita za otkup." Moj Ivan kuka: "Nemam više, Galuška, ostalo mi za seme." "Ne treba tebi, lemešu, ni za seme", smejao nam se Galuška. Tako smo se manuli žita i bacili na svinje.

U Svetozaru Miletiću, inače, malo ko da ne gaji stoku i ne ore zemlju. I onih nekoliko stotina plemićkih potomaka i više od tri hiljade plebejaca - Bunjevaca, Mađara, Srba i Slovaka - bave se poljoprivredom i stočarstvom jer selo od industrije ima samo jednu ciglanu.

Davno se raspršio san predsednika Mesne kancelarije Stevana Vukovića da, kad dođe vreme, razvije "kontinentalni turizam". Šansu za tu granu privrede video je u plemićkim poveljama, grbovima na kućama, lepim narodnim nošnjama, velikom kupališnom bazenu, starim romantičnim salašima i dobrom jelu.

Svega toga, osim udaljenih salaša do kojih se dolazilo kroz omekšalu crnicu, ima i danas. Plemići, bar kao lepa uspomena i simbol korena i tradicije, takođe obitavaju, makar im do toga na prvi pogled, nije stalo. Ipak će svako namernika prvo uputiti na zgradu somborske skupštine, čiji je čitav jedan svod oslikan portretima njihovih predaka. Potom i na ovalnu sobu gde su živopisane njihove grbovnice. Onda će pokazati groblje i mošti svojih pradedova.

A mesni župnik Ivan Beneš je svojevremeno čak imao ideju da se iz carigradskih arhiva uzme spisak porodica koje su još pre Velike seobe udarile temelj selu. Pa da napravi muzej "ili tako što", da narod zna "kako nemeši Miletići nisu tikva bez korena".

- Ma mi smo samo paori i ništa više od toga. Šta će nama sva ta istorija i pokazivanje. Važno je da ja znam ko sam i odakle sam, drugih se to i ne tiče - kaže Ivan Kaić, potomak jedne od najstarijih plemićkih loza u Svetozaru Miletiću, dok bez najave i kucanja ulazimo na njegov posed. U njegovu, dakle, baronovu, fabriku hrane.

Ali, o tome sledi priča u idućem broju

Radica MOMČILOVIĆ