Selo Kruševica kraj Prokuplja

Cela škola u jednoj klupi

Nekada je dvorištem trčalo sedamsto đaka, a danas su Dragoljub Panić i Siniša Jovanović jedini učenici

Dragoljub Panić je odličan učenik trećeg razreda osnovne škole. Njegovom drugu Siniši Jovanoviću, drugaku, treba samo malo više rada pa da dostigne uspeh godinu dana starijeg para iz klupe. Siniši, doduše, više leži sport. Ali, zavisti, kako to često biva kod dece tog uzrasta, nema. Sjajni su drugari, svaki odmor provedu zajedno. Sve ovo ne čudi ako se zna da su njih dvojica jedini učenici Osnovne škole "Svetislav Mirković Nenad" u Kruševici, selu udaljenom tridesetak kilometara od Prokuplja.

Pritisla februarska studen. Sneg zavejao puteve, krovovi se bele. U Kruševici tek iz svakog petog-šestog dimnjaka vijori se dim. Na ulazu u zgradu u kojoj su svojevremeno stanovali nastavnici i ostalo osoblje dočekuje nas Dušanka Kovačević, pomoćni radnik u školi.

- Selo ima dvadeset stanovnika - veli naša domaćica dok ulazimo u toplu sobu. - U ovoj zgradi bilo nas je po šest-sedam, kako kad. Sada sam sama. Noću, kad sve utihne, čujem samo zavijanje vukova i huk sove iz školskog tavana.

Tužni jubilej

Škola u Kruševici prošle godine je proslavila jubilej - devedeset godina postojanja. U jednom periodu njenim dvorištem trčalo je više od sedamsto učenika iz Kruševice, Tovrljana, Arbanaške, Duboke Doline, Pestiša i još nekih sela. Kako je osam učionica bilo malo da prihvati sve đake, nastava je održavana i u pomoćnoj zgradi.

Spolja gledano, škola ne izgleda tako ruinirano. Krov je pristojan, fasada dosta dobro očuvana. Ali, kad se kroči unutra, onda se stekne sasvim druga slika. Zgrada podseća na bolesnika koga razjeda neizlečiva boljka. Učionice su prazne, na nekim prozorima polomljena stakla, na vratima nema kvake, a na nekoliko mesta, uprkos pristojnom krovu, voda je našla put i počela da ruši tavanicu.

Iza jednih zatvorenih vrata čuju se glasovi. Kucamo i čekamo da nam neko otvori jer sa spoljne strane nema kvake. Uz škripu vrata se otaraju. Ulazimo. U klupi sede dva mališana. Krupne oči radoznalo pilje u neznance. Kraj furune stolica za učiteljicu. Tabla, računaljka, drveni čiviluk, sasušeni klip kukuruza na zidu, improvizovani pano... To je sve.

Čitava učionica.

Čitava škola.

- Dobri su i ponosim se njima - kaže Ljiljana Gašparac, učiteljica. - Ako je već ovako kako je, onda tražimo u tome i neke prednosti jer mogu sa njima da radim postupno i detaljno, što zbog velikog broja učenika u gradskim školama to nije moguće. Mi smo, zapravo, drugari. Učimo i gradivo, ali i život. Pričamo o svemu. Oni meni o njihovim, a ja njima o svojim brigama. I o lepim stvarima, naravno. I tako nam prolaze dani.

Učiteljica Gašparac nerado priča o svojim nevoljama. A njih nije malo. Kao izbeglica iz Knina živi u Domu za stara lica u Prokuplju. Autobus za Kruševicu kreće ujutro u sedam sati. Nastava počinje kad autobus stigne. Leti je to obično za sat vremena. Zimi, kako kad. Nastava traje prema programu. A kad se časovi završe, uglavnom oko podneva, onda dolaze najduži sati. Autobus se vraća u pet. Za to vreme ona čita, pregleda zadatke, priprema nastavu za sutra, ponešto i isplete, pa i prošeta ako je vreme lepo.

- Dragoljubu je lakše - nastavlja priču učiteljica. - On sa roditeljima stanuje u zgradi ambulante nedaleko od škole. Izbeglice su iz Rijeke. Majka mu je medicinska sestra, pa su im dali taj smeštaj. Inače, u tu ambulantu lekar dolazi jednom nedeljno. Siniša je đak pešak. Dolazi iz sela Pestiš koje je udaljeno oko osam kilometara odavde.

Vukovi kraj puta

Dok čekamo da učiteljica završi nastavu, pa da zajedno krenemo put Prokuplja, razgledamo školu. Otkrivamo da je u jednoj od učionica improvizovana fiskulturna sala. Unutra strunjača, kozlić, dve lopte medicinke. I to je sve. Tišinu, kakvu ne srećemo baš tako često, prekidaju veseli dečji glasovi. Za danas je dosta škole. Razdragani su i ne pokušavaju da sakriju sreću što smo im dolaskom ulepšali dan.

Do automobila kojim smo došli moramo da prepešačimo nekoliko kilometara. Sneg na drumu nije nam dozvolio da se dovezemo do škole. Dragoljub nas ostavlja već posle stotinak metara. Put nastavljamo sa učiteljicom i Sinišom. Usput učiteljica priča kako Siniša putuje. Od kuće do glavnog puta gde jednom dnevno prolazi autobus pešači pet-šest kilometara. Do tog puta svakog jutra prati ga i u povratku sačeka majka. I požali se učiteljica kako "Nišekspres" traži da Siniša mesečno plaća trideset i pet dinara da bi ga samo ujutro do škole vozili ta dva- tri kilometra. Tužno. A kakva bi to, razmišljamo, bila reklama tako velikom prevozniku da tog mališana povezu besplatno.

Gazimo sneg. Ojužilo je, pa noge beže. A i put se odužio. Iza jedne krivine u susret nam stiže žena. Kraj nje trčkara pas. Kuca zastade, umiri se, pa jurnu put nas. Iznenadismo se, ali nas umiri Siniša. To je njegov Džeki. Prati ga i dočekuje svakodnevno.

- Nije mi lako, ali moram - započinje priču Sinišina majka Dragica dok nastavljamo put kuće. - Kad su topli dani, ima i ljudi, pa može i sam. Ali zimi. Evo, nedavno nekome uginula krava i on je bacio tu kraj puta. Danima su se tu okupljali vukovi. Nekoliko puta sam nailazila na njih. Pa kako posle toga da budem mirna dok mi je dete na putu. Ali, izbora nemam.

Stižemo do raskrsnice. Siniša će sa mamom uz potok ka njihovoj kući, a mi još malo pešice do našeg automobila. Gledamo kako mu noge nestaju u dubokom snegu. I njegovo selo ima dvadeset stanovnika kao i Kruševica. I u njemu, kao i u svim okolnim nema dece. Da li će naš mali prijatelj biti taj koji će da stavi ključ u bravu škole kada za dve godine dobije knjižicu o završenom četvrtom razredu.

O. RADULOVIĆ