Izbeglička neugasla životna radost

Trojke iz Zvezdanog gaja

Braća Bolić - Saša, Igor i Mladen - po svemu izuzetni, pripadaju onoj najređoj pojavi među blizancima. Stanuju u Ulici braće Srnić 19 u Beogradu a predstavljaju jednu od znamenitosti u svojoj gimnaziji "Sveti Sava"

Kada je posle ultrazvučnog pregleda Mira Bolić saopštila mužu Nikoli i šestogodišnjem sinu Branimiru, koji su je čekali u automobilu, da nosi trojke, dečak je ushićeno uzviknuo:

- Jupiii! Kada se budu ženili, imaćemo veeeliki šator...

Kada su se rodili tog 20. marta 1981. godine njegova tri brata, nadenuo im je imena: Saša, Igor i Mladen. Danas su oni odlični učenici gimnazije "Sveti Sava" u Beogradu, gde smo se i sreli s njima.

Njihova neverovatna sličnost oduvek zbunjuje i školske drugove i nastavnike. Jedna profesorka nam je u prolazu rekla da im predaje već četiri godine, ali da ih nikako ne razlikuje. Mi smo pokušali da upamtimo ko je ko na osnovu različitih boja njihovih dukserica.

Od šestog razreda osnovne škole nastoje da se razlikuju bar po boji odeće. To je, razume se, period kada je potreba za individualnošću izrazito naglašena.

Jedan od njih nam veli:

- Naša profesorka biologije tvrdi da nas razlikuje po ušima.

Obratili smo pažnju na taj detalj, ali nam nije uopšte pomoglo. Naše dosadašnje iskustvo u susretima sa jednojajnim blizancima nam je iz sve snage poručivalo da se, po svemu sudeći, radi upravo o jednojajnim trojkama koje su izuzetno retka pojava. Čitaoci će se setiti da smo do sada samo u jednom slučaju naišli na jednojajne trojke - braću Gajić iz Beograda. Ipak, da bismo dobili što više podataka, nužno je bilo da čujemo i njihovu majku Miru Bolić.

Oca izdalo srce

Stižemo tog hladnog popodneva zajedno sa trojkama u njihov dom. Napolju veje sneg i sve izgleda gotovo bajkovito. Ali nije. Braća Bolić, ti sjajni momci, omiljeni u školi, prepoznatljivi po znanju, skromnosti i lepom vaspitanju, žive u zgradi nekadašnjeg dečjeg odmarališta Zvezdani gaj. Tu je smešteno oko sto trideset osoba sa izbegličkim sudbinama. Dečacima je očigledno neprijatno, jer nam o tome prethodno ništa nisu ispričali, ali od tog trenutka, zapravo, raste naše divljenje, pre svega, zbog onog što smo o njima čuli u školi. U školi, gde gotovo svaki treći ili četvrti učenik ima mobilni telefon a ima i onih koje ispred škole čekaju telohranitelji.

Njihova majka Mira nam otvara vrata. U tesnoj sobi sve je besprekorno čisto i uredno. Brat Branimir je na fakultetu. Uskoro će diplomirati na Ekonomskom fakultetu i cela porodica to jedva čeka. Soba u kojoj žive njih petoro ima petnaest kvadratnih metara. Bolići su pravi primer da od posedovanja radne sobe i svih pratećih uslova ("Nema dete gde da uči") ne zavisi uspeh u školi. Dečaci su nestvarno tihi. Pričamo sa njihovom majkom dok ne prođe početna trema.

- Živeli smo u Voćinu podno Papuka, u zapadnoj Slavoniji. Muž i ja smo radili u tamošnjoj drvnoj industriji "Gaj". Imali smo stan od sto kvadratnih metara. Živelo se lepo, ali sa mnogo obaveza. Ništa nismo slutili kada nam je prijatelj, dobro obavešten, predložio u leto 1991. da decu pošaljemo u Beograd rodbini. Na odmor. Kasnije sam došla i ja i tako smo ostali. Rat je izmenio naše živote kao i mnogih. Nikola je ostao znatno duže a onda nam se i on pridružio. Ovde smo se nastanili od januara ’92. - kazuje Mira.

Otac Nikola je našao posao u drvnoj industriji u Mojkovcu i otišao tamo da radi. Moralo se. Trebalo je izdržavati porodicu. Dolazio je retko i onda, jedne noći, 1995. godine, baš ovde, u ovoj sobi, izdalo ga je srce.

Zauvek je ostavio svoje divne dečake. Oni ne govore o svom bolu. On se prepoznaje u njihovim očima i ćutanju dok majka govori. Ona, čija je borba teška i tek joj predstoji.

Nevolje uvek zbliže porodice, a kako je to kada je reč o blizancima, ovoga puta trojkama, može samo da se pretpostavi. Njima je sudbina od početka namenila najveću bliskost koju samo priroda može da ostvari. Evo kako je sve počelo.

Vole iste stvari

Kada je po preporuci ginekologa Mira otišla u Zagreb (tek tih godina je počela da se koristi ultrazvučna dijagnostika), i kada je utvrđeno da nosi trojke, savetovali su joj da se zbog mogućih komplikacija tamo porodi. I bi tako.

Inače, tokom trudnoće nije imala nikakvih posebnih tegoba, ali vest da će imati trojke, podsetila ju je na činjenicu da je i njena baka po ocu rodila blizance. U bolnicu, u Petrovoj ulici, stigla je 20. marta u devet ujutru i porodila se u 21 sat. Tek je bila ušla u osmi mesec trudnoće. Ipak, porođaj je protekao normalno, iako je bio prevremen, što je najčešći slučaj kod ovakve trudnoće.

- Dečaci su se rađali sa razmakom od po pet minuta. Prvi je bio Saša (2.390 grama), zatim Igor (1.800) i Mladen (2.220). Babica je rekla da su svi imali posebne posteljice ali nije bilo lekara da potvrdi da li je reč o jednojajnim trojkama. Sve ostalo upućuje da je, ipak, tako - kaže Mira koja doduše, o toj činjenici nije mnogo ni razmišljala.

Najvažnije joj je bilo da su deca zdrava. U bolnici su ostali tri nedelje jer je Igor, kao najlakši, morao da bude u inkubatoru i nadoknadi težinu. ("Bio je u sredini pa mu je izgleda bilo malo tesno".) Strah od budućnosti Mira je pobedila ovako:

- Gledam kako sestra u sobi hrani osam beba i mislim u sebi: "Kad ona uspeva osam, valjda ću i ja tri?"

Mira se seća da je baš te godine, kada su se njeni sinovi rodili, održan susret trojki u Donjem Milanovcu. Čitala je u novinama.

- Prva tri meseca ih uopšte nisam razlikovala. Iskreno, nisam ni stizala. Toliko je bilo posla. I tek za ostale je to bila nepremostiva prepreka. Kad su gladni, istovremeno plaču. Istovremeno bi ih trebalo prepoviti... Zbog toga sam uvela onaj redosled koji su imali na rođenju. Počinjala sam od Saše koji je rođen prvi. Tako su im i kreveci bili poređani: Saša, Igor, Mladen. Tim redom sam ih i hranila i kupala - seća se Mira.

Pamti i to kako su svi voleli da spavaju na stomaku. Ona ih položi na leđa, ali dečaci se ubrzo (iako ne istovremeno) svi okreću na stomak.

Istovremeno su prohodali. Sami. Nije imala vremena da s njima uvežbava te prve korake. Tada su "hodalice" opravdale svoju namenu. Progovorili su nekako u isto vreme. Majka je, ipak, naučila da ih razlikuje. I otac. Rodbina se mnogo teže snalazila. Da, od početka su se istovetno oblačili jer su im svi kupovali stvari "puta tri". Ko bi i imao smelosti da tada pravi razliku? U obdanište su krenuli sa dve i po godine. Mama je morala na posao. I vaspitačice nisu uspevale da ih razlikuju.

Posmatramo ih pažljivo. Danas su oni gotovo iste visine ("santimetar ili dva razlike"), što objašnjavaju činjenicom da su dvojica trenirali košarku a treći vaterpolo. Igor je i sada nešto lakši, ali se to ne primećuje. Imaju istovetne crte lica, boju očiju, kose (sva trojica nose naočare), identične zube, boju glasa, temperament.

Pokazuju nam ruke. Čovek bi rekao da je to ista šaka u šest primeraka.

Sva trojica sviraju na gitari. Ne samo kod kuiće već i na školskim priredbama. Muzika je njihova velika ljubav, ali i fizika i matematika. Sva trojica ističu da su im to omiljeni predmeti. Bez dvoumljenja kažu, gotovo jednoglasno, da žele da studiraju elektrotehniku.

- Ne znam kako, ali moraju da studiraju - kaže odlučno majka.

Šta donose dani

Raspitujemo se da li su i od čega bolovali i dobijamo neverovatan odgovor da, na sreću, nikada nisu bili teže bolesni. Preležali su samo dečje boginje u isto vreme. Sašu je samo jednom, i samo njega, bolelo uvo, a kada je jednom prilikom Igor povredio nogu, i zbog toga morao da se operiše, ostala dvojica su se kod kuće žalila da i njih boli noga. Onako, iz čista mira.

I radosti, i tuge, i nestašluke su preživljavali zajedno. I sada, na pragu punoletstva, zajednički su upitani šta će doneti budući dani.

Iskreno priznaju da im je dojadilo to čuveno: "Pazi, trojke!". Svuda, u svakoj prilici. Zbog toga, kažu, često sede i razdvojeni u autobusu. Smeta im ta opšta pažnja i komentari. I zbog toga vole da se razlikuju u odevanju. Nose i patike različitih boja, ali je isto broj - 44. Tu se već ne može ništa.

Imaju isti ukus u svemu. Vole Kleptona, "Bitlse" i "Rolingstounse". Sportove bez razlike obožavaju. A kako se dogovaraju koji će film gledati na televiziji? Ko odlučuje?

- Onaj kod koga je daljinski - smeje se Saša. - Ne, šalim se. Kod nas vlada zakon većine. Kad dvojica imaju isto opredeljenje, a uglavnom je tako, treći pristaje. Naše ljutnje, ako ih ima, nikada ne traju duže od deset minuta. Nikada se ozbiljno nismo posvađali.

Tvrde da njihovi najbliži drugovi uspevaju da ih razlikuju. Oni sa kojima se dugo druže.

- Uvek smo okosnica za okupljanje jer smo tim. Imamo i zajedničke prijatelje jer srećemo iste ljude i svako od njih se druži sa svima nama. Nekako ne može drugačije - veli Igor. - Možda i previše zavisimo jedan od drugog. Ne znam kako bi bilo da smo se upisali u različite škole. Možda to, ipak, ne bismo mogli. Ne bismo izdržali.

Opraštamo se od ovih sjajnih dečaka, odličnih učenika i ostavljamo ih da rade. Oduzeli smo im vreme. Prati nas njihova majka Mira kroz šumu i sneg. Daleko je autobuska stanica. Usput nam priča ponešto o svojim brigama i strepnjama dok pada noć. Iznad Zvezdanog gaja trepere zvezde.

Radmila GRBOVIĆ