U selu Driniću, najzapadnijem delu Republike Srpske

Tamo gde je "Kraj svijeta"

Na obnovljena zgarišta stigli starci bez mladeži. Granica je podelila seoski atar pa su crkva i groblje ostali u drugoj državi. Potresna je sudbina porodice Lukić: oca i sina je, takođe, razdvojila granica, i to u dvorištu

Do sela Drinića, najzapadnije granice između Republike Srpske i Muslimansko-hrvatske federacije, stigli smo preko Gornjeg Ribnika, Vučje Poljane, Lisine, Bobije i Srnetice idući više od pedeset kilometara nepreglednim šumskim prostranstvima. Smrče, jelke i bukve. Predeli u koje još nije kročila noga drvoseča. Na mnogim mestima džinovska stabla su umirala uspravno od vekovne starosti. Iako je bio vedar i sunčan dan, nad našim glavama su se spletale krošnje zimzelenog rastinja pa se činilo kao da idemo kroz tunel kome nema kraja.

Do Drinića smo mogli i preko Ključa - muslimanskom teritorijom, asfaltnom magistralom, koja se nekada, u ona vremena, zvala "Put Avnoja", povezujući Bihać i Sarajevo (sada je bezimena i entitetskim granicama pokidana), ali moj saputnik Zoran Macanović, medicinski tehničar, učesnik tek minulog rata, nema poverenja. U ratu je bio sanitetlija, ukazivao prvu pomoć. Inače, od pre rata poznaje čitav ovaj kraj jer je radio u Hitnoj službi ali, veli, ovde se granica ispisivala topovima, pa je, ponavljao je, najsigurniji na svojoj srpskoj zemlji.

Ostali su bez struje

Bilo je tačno jedanaest sati kada smo izašli iz gustog šumskog sutona i kada se pod nama ukazala panorama Drinića, a sasvim u daljini, u sumaglici, video se Petrovac i opustela petrovačka polja na kojima su pre minulog rata pasla stada ovaca i krda goveda. Sada je to druga država iz koje je Srbe pomela ona zloslutna septembarska "Oluja" 1995. godine: granica je odmah tu, podno sela, od centra nekadašnje opštine udaljena samo šest kilometara.

I Drinić je, kao i sva druga okolna srpska sela, bio spaljen do temelja. Nisu izgorele samo dve kuće koje je skrivala gusta šuma.

A sada su svi domovi pod crvenim kikindskim crepom. Posle ucrtavanja granica ovde su se, na ognjišta, vratile devedeset i dve porodice iz izbeglištva, mahom stariji ljudi, babe i dede.

O Driniću, posleratnom životu i granici razgovaramo sa starim Svetkom Kecmanom, jednim od prvih povratnika u rodni kraj pod Grmečom.

Šljivici, bašte, kuće i avlije razgrađeni. Ograde su sasvim nestale ili posrnule. Svetko Kecman pokazuje zaseoke Banjci, Kecmani, Kovačevići i priča ko se u njih vratio, a ko nije.

Zaselak Lazarević je granica odvojila od ostalih seoskih kuća i pripojila drugom entitetu.

U vreme kada smo mu bili u poseti u Driniću nije bilo nijednog deteta, a mlađi muškarci i žene su se mogli izbrojati na prste jedne ruke. Škola nije radila, selo nije imalo struje, a muslimansko obećanje da će Srbima "pozajmiti" struju iz Petrovca bilo je samo pusto obećanje, pa se planiralo da se dalekovodna struja dovede od Ribnika. Ovi pregovori trajali su više od tri godine i ljudi su počeli da gube nadu u bilo kakvu poslovnu saradnju sa muslimanskim entitetom.

Tamo gde je nekada bila osnovna škola, radna organizacija "Srpske šume" je podigla novu zgradu (staru su razorile NATO-bombe) u kojoj treba da teče prosvetni, društveni i politički život. Na novoj, tek okrečenoj zgradi vijori se srpska zastava i piše: "Republika Srpske, Srpski Petrovac - opština Drinić".

Pitamo Svetka Kecmana: kako opština na sto kvadratnih kilometara (sve je mahom pod šumom) i jednim selom bez stanovnika? A starina optimistički odgovara:

- Vratićemo se i razmnožiti na rodnoj zemlji, samo Bog da da mir i zdravlje. Još se živi u strahu i nepoverenju. Rat se teško zaboravlja. Muslimani s one strane granice, iz Petrovca, češće dolaze kod nas da trguju. Imamo dva-tri dučančića sa najnužnijim namirnicama. Kod nas je sve znatno jevtinije nego kod njih pa zato dolaze, a trguje se samo jugoslovenskim dinarom i dojč-markom. U novu, konvertibilnu "bošnjačku" monetu nemamo ni mi, ni oni poverenja.

Još čujemo od Svete Kecmana da Srbi retko odlaze na muslimansku teritoriju. Samo kada ih nužda tera. U Petrovcu praktično više i ne postoji pijaca kao u predratna vremena. Nema Srba koji su iz okolnih sela, danas pustih, donosili svoje proizvode u čaršiju, na pazar. Kasaba je sasvim zamrla.

U Petrovac se, sve masovnije, čujemo od Drinićana, doseljavaju Šiptari. Doseljava ih Alija Izetbegović. Grade im kuće, daju srpska imanja. Ovde udaraju "šiptarski pelcer" jer znaju da će se brzo razmnožiti i potisnuti Srbe.

Otkud brda piljevine

U Driniću putniku namerniku za oko zapne još jedna neobičnost: svuda, po selu i oko njega, po njivama, oko makadamskih puteva brda piljevine.

U prodavnici, četiri stotine metara udaljenoj od granice - kućerku sklepanom na brzinu od čamovih dasaka - čuli smo pravu priču od vlasnika Mirka Banjca:

- Čim je rat završen i obeležene granice između dva entiteta, bolje reći dve države, u Drinić je stigla gomila drvokradica sa svih strana. Bilo je to ono vreme bezvlašća, kada se nije znalo čije je šta. Šuma se nemilosrdno krala i razvlačila. Danonoćno su tutnjali šleperi natovareni građom. Valjalo se stotine hiljada maraka. Sve je ličilo na ono vreme naseljavanja američkog Divljeg zapada, trapera i kopača zlata. U jednom trenutku je ovde radilo više od šezdeset pilana. Rezala se građa na gaterima i odvozila na sve četiri strane. Krali su šumu iznad Drinića i Srbi i muslimani i Hrvati. Sada je napravljen red. Ostale su samo dve državne pilane koje rade u okviru "Srpskih šuma", i više nema krađe i prekrađe. Po planini ne zuje testere i ne izvlače se balvani bez reda kako ko hoće.

Tako su kao tužna uspomena na ta vremena opšte krađe i bezvlašća ostala ova nepregledna brda piljevine, ali tu je još jedan "spomenik": odmah kraj puta stoji neobična građevina sklepana od betonskih opeka i dasaka, na čijem severnom zabatu, na dasci, piše: krčma "Kraj svijeta".

- Njen vlasnik je Jovo Banjac - objašnjava Mirko Banjac. - Ona je poseban svedok onog vremena krađe šume i opšteg bezvlašća. Tu se po čitavu noć bančilo i trgovalo bez kontrole, a glavna moneta je bila nemačka marka. Krčma je imala i svoju pevaljku. Sada je sve opustelo i zamrlo, jer nema više krađe drveta, pilane su razmontirane i oterane.

Hteli smo da razgovaramo i sa vlasnikom krčme Jovom Banjcem, ali ga trenutno nije bilo na "radnom mestu". Otišao je na sahranu Drage Banjca Zekanovića koji je iz izbeglištva došao da ovde ostavi kosti.

Molba za sahranu

Drinićko groblje i crkvu, međutim, granica je odvojila od sela i njegovih žitelja i pripojila Hrvatsko-muslimanskoj federaciji. A da bi tamo mogao neko da se sahrani ili obavi kakvo bogosluženje u crkvi, mora da piše molbu u Petrovac, muslimanskim vlastima, i od njih traži odobrenje, a oni mogu da čine kako hoće - da se inate, odobre ili ne odobre. Tako je bilo i u slučaju pokojnog Drage Banjca Zekanovića. U čamovom sanduku već je počeo i da zaudara leš kada je iz Petrovca, uz mnoge pismene i usmene molbe, stigla dozvola da se pokojnik može sahraniti na seoskom groblju koje je pripalo drugoj državi.

Ovo inaćenje muslimanske birokratije navelo je meštane Drinića da traže da se granica ispravi i sa grobljem i crkvom pripoji selu ili da se iznad kuće Banjčevih, podno gustih zimzelenih šuma, osnuje novo groblje.

Tako su, toga dana, do večite kuće Dragu Banjca Zekanovića ispratili njegovi ispisnici, babe i dede, ali sada na tuđu zemlju.

Međutim, granica bez milosti i sentimentalnosti nije podelila samo žive i mrtve Drinićane, podelila je i žive.

Pretužna je priča porodice Lukić. Linija razgraničenja razdvojila je u dvorištu oca i sina, Milana i Nikolu Ninu.

Granica ide preko štale, dvorišta i bašte. Otac i njegova stara kuća ostali su u muslimanskoj, a sin i njegova nova kuća u srpskoj državi. Išli su, molili da se ne razdvajaju u dve države, ali niko nije hteo da usliši njihovu želju. Već su dobili i lične isprave i administrativno su vezani za dve države. I štalu moraju da dele. Jer, granica ide tačno po sredini. Otac Nikola ima kravu, a Milan tele koje je dobio od neke humanitarne organizacije. Razdvaja ih ograda, ali tele provlači glavu i sisa kravu koju je ocu takođe dodelila neka humanitarna organizacija u Federaciji.

Svakog putnika namernika uzbuđeni Lukićevi obaveštavaju o svojoj zlehudoj sudbini i mole da im se pomogne da žive u jednoj državi. Hoće srpsku. Daju najplodniji i najbolji komad zemlje u muslimanski atar samo da im se želja usliši, ali nijedna birokratija za tu njihovu porodičnu želju ne mari.

Upravo kada smo se vraćali od Lukića, putem iz Petrovca naišlo jedno oklopno vozilo. U njemu strani mirovnjaci. Limena tanketa, izubijana, kao da je sa otpada uzeta. Iz nje vire četiri glave sa kacigama, u punoj ratnoj pripravnosti. Ovo su Kanađani (vidi se po barjačetu koje vijori na izlupanoj tanketi kao da se tumbala po planinama).

Dižem ruku da ih zaustavim. Pokušavam da razgovaram, ali oni ne pristaju. Kažu da im je zabranjeno da razgovaraju sa civilima na bilo kojoj strani.

I u Ribniku, ali i ovde, čuo sam ovu priču:

Kada su stigli kao mirovnjaci, ponašali su se kao da su došli među kakvo urođeničko afričko pleme - uvek zvanični i namršteni, sa prstom na orozu oružja. Posle su se, s vremenom, uverili da Srbi nisu onakvi kako ih je satanizovala zapadna propaganda, da je reč o pitomom i civilizovanom hrišćanskom narodu. Krišom su, da ih ne vide starešine, počeli da zalaze i po kućama i piju šljivovicu, a kada odlaze na odsustvo ili trajno, bez povratka, najdraži im je "suvenir" - u torbi da ponesu i koju flašu šlivovice, čudnog dobrog pića, u Kanadi nepoznatog.

A vukovi zavijaju...

U daljini, preko livada i njiva, od dućana Mirka Banjca, videli smo kako dve uniformisane figure idu prema zaseoku Lazarevića.

- To su muslimanski policajci - objašnjava domaćin. - Uvek idu prečicama, kozjim stazama, šikarama i pobrđem. Dolaze iz Petrovca, pešice. Patroliraju granicom, obilaze Lazareviće koji su njima pripadali. Kao što mi ne volimo da idemo njihovom zemljom, tako ni oni ne vole da idu našim terenom. Svako je najsigurniji na svome.

Upravo je iz Petrovca, u limuzini koja je vukla teretnu prikolicu, stigao do pilane mlađi muškarac. Reče da se zove Hamdija, prezime ne izgovori. I on od neke humanitarne organizacije dobio kravu, ali nema štalu, sada je gradi, pa došao da kupi građu. Bira letve, gredice, daske, plaća u markama.

Pitamo ga kako je u petrovačkoj čaršiji, kako sa novim komšijama, Šiptarima.

- E, bolan, kako - kaže Hamdija i odmahuje rukama dok tovari građu na prikolicu. - Nikada više neće biti dobro kao što je nekad bilo. Sve skupo, jedva se sastavlja kraj s krajem, čaršija poluprazna. Doseljavaju u buljucima Šiptare, koji čak ni naš bošnjački jezik ne znaju. Jeste da su naše vere, ali sa njima ćemo teže nego sa Srbima koji su nam srodniji i bili su bolje komšije... Ne znam, bolan, na šta će sve ovo ispasti. Nemoj me o tome pitati! Nek je proklet onaj ko nas je zavadio...

I nismo više pitali.

Odlazeći iz Drinića istim putem kojim smo i došli, od Mirka Banjca smo čuli da su se namnožili vuci. Ima ih na sve strane. Noću zavijaju iznad sela, u horu, zloslutno. Ispod kuća, u voćnjacima, pase pokoja krava ili kakvo mršavo konjče. Domaćin oka ne sme da skine sa životinje, uvek mora da dežura. Ako životinja samo malo zađe u šumu, odmah je zveri rastrgnu.

Narod veruje da je to uvek tako: posle svakog krvavog rata namnoži se kojekakvo zverinje, naročito vuk.

Drinić ima bogatu zemlju, lepe pašnjake i neizmerno šumsko blago na stotinu kvadratnih kilometara. Svi kažu s razlogom da je njegova budućnost u pripajanju srpskoj opštini Gornji Ribnik.

Ljubomir TEŠIĆ