Naši reporteri na Kosmetu

Život pod vatrom iz snajpera

Prilužje, najveće srpsko selo u vučitrnskom kraju stalno je izloženo mecima sa padina Čičavice, pa su dosad ranjena trojica meštana. Nabujala Sitnica zasad štiti od upada šiptarskih bandi

Sitnica, inače mirna reka, posle zimskih snegova i kiša se razlila i poplavila njive i voćnjake, ali time spasla Srbe iz sela Prilužja veće bede. Čudno ali je tako, kažu nam meštani najvećeg srpskog sela u vučitrnskoj opštini.

(Nastavak sa prve strane)

- Jer da se nije razlila, pa još i porušila most prema selima podno planine Čičavice, eto ti terorista pod naše prozore - veli Ljuba Dejanović. Ovako, žali nam se, gađaju nas odozgo kao zečeve. A mi samo možemo da poskakujemo i sklanjamo se.

Prethodnog dana, u četvrtak, 25. februara, ispred svoje kuće je pogođen Milovan Milić. Oko 3.15 je izašao iz dvorišta, stao na ulicu koja gleda ka selima u podnožju Čičavice i odjednom jauknuo.

- Pozvao sam ga, kada sam ga video iza ograde da dođe kod mene na kafu. Rekao je da hoće, izašao i stao na put. Taman sam hteo da viknem da se ne pokazuje, jer može neko da ga nišani odozgo, kad se povio, a onda sam čuo i pucanj izdaleka - priča nam Milovanov komšija Abaz Emini, očevidac njegovog ranjavanja. Otkad žitelje Prilužja teroristi ciljaju, a to rade od letos, ovi su shvatili neke stvari. Prvo se čuje udarac metka o krov, zid, ili jauk, pa tek onda, sa zakašnjenjem od sekund-dva, stiže potmuli prasak.

- Znamo i iz kojih kuća oni pucaju, s kojih prozora - tvrdi Zlatibor Pavlović i pokazuje rukom na kuće u selu Glavotina. - To je pre bilo srpsko selo. Malo-pomalo i sada je čisto šiptarsko. Na Čičavici su se koncentrisali banditi. U Glavotinu dolaze iz Bajgore, Galice i Strovca, a iz Glavotine idu u Dubovac, Benčuk i dalje. Mešaju se da ih ne prepoznamo. I pucaju na nas odozgo, redovno, svakog dana. Kao da se zabavljaju, pa biraju mete. Čas ovde, čas tamo. Uglavnom na ovaj prvi red kuća, najbližih. Imaju snajperiste, čim nas pogađaju.

Opominjući zvižduk

Milovan Milić se oporavlja na ortopedskom odeljenju prištinske bolnice. Srećom, metak mu je prošao kroz butinu ne oštetivši kost. Ovaj četrdesetogodišnjak je penzioner, jer su mu posle saobraćajnog udesa ostale posledice. Usporenog kretanja, bio je laka meta.

- Ako su ga gledali kroz snajper, a jesu, mogli su da vide da je božja grehota ubiti njega. On pušku posle vojske nikad nije držao, niti je kome šta nažao učinio. Bolestan je, kažem vam, ali oni ne biraju. Ili ne znaju ko je ko ovde u Prilužju. Zato tvrdimo da nas iz Glavotine ne gađaju meštani tog sela. Mi smo sa njima nekad bili dobre komšije a sada su im selo napunili teroristi - kaže Jovan Aritonović pored koga su više puta meci fijukali, pa je sada vrlo oprezan.

Milovanov otac Dušan, dok nam priča kako su mu ranjenog sina izvlačili sa "brisanog prostora" policajci rizikujući da neko i od njih nastrada, nije mogao da zadrži suze:

- Evo ovde su mi kuće dva sina koji imaju svoje porodice. A Milovan živi sa mnom, ovde. I svi smo sada u strahu da još neko ne bude pogođen.

I dok Dušan objašnjava kako mu je i gde sin bio meta snajperista, skupilo se što radoznale dece, što starijih, više od deset duša. Cvetko Milić, Milovanov brat, taman nam je objašnjavao kako je za meštane Prilužja noć bezbednija od dana, jer ih noću ne vide oni s brda pa ih ni ne gađaju, već to čine samo danju, kad je tik uz nas odskočio komadić blata uvis propraćen zviždukom a tek onda se začuo prigušeni pucanj iz pravca Čičavice.

Svi smo potražili zaklon iza plotova i zidova, shvatajući da smo, pričajući, zaboravili na opasnost koja vreba sa brda. U vazdušnoj liniji od prvih kuća Glavotine do prvih domova u Prilužju nema više od kilometar i po. Za dobrog strelca lak posao, kažu nam, jer smo mu svi u grupi bili kao na poslužavniku. I onda još jedan hitac, sada iznad glava pa u kuću Jovana Aritonovića. Da shvatimo da nema šale.

Živci popuštaju

Kada se slegao prvi žamor i uzbuđenje, Novica Aritonović, više jetko nego besno, reče nam:

- Baš je pogodio kad da gađa, da i vi iz Beograda shvatite da ovde nema šale i da mi ne izmišljamo. Ja sam više ljut na Srbe nego na Šiptare. Mi nećemo da shvatimo da je njima više stalo da nas sve zaplaše i oteraju odavde nego da nas pobiju. Od Nove godine Milovan je treći ranjeni u selu. Zar treba da pedeset pogine pa da mi shvatimo šta oni hoće.

Cvetko Milić podržava ono što Novica, njegov komšija, govori:

- Mi kineski zid prema Glavotini ne možemo da podignemo. Dogovorena je samozaštita u selu, da se branimo. Sad se uzdamo u Sitnicu što se razlila, pa oni ne mogu da prođu. Ali za tri dana, ako greje sunce kao danas, ona će se smiriti i eto nam nepozvanih gostiju pod prozore.

Nadovezuje se na njegovu priču Novica. I kaže nam da u Prilužju svi spavaju sa jednim otvorenim okom:

- J.... ti takav život. I videli ste, uverili ste se da se oni ne šale. Pitanje živaca je ko koliko može, hoće da izdrži i ima gde da pobegne. Kako dođe ko da nam pomogne a ono nama bude gore. Vi došli, oni nas gađaju. Skupimo se da vam se izjadamo, i rizikujemo glave. Pročitao sam negde, u nekim novinama, kako smo mi iskopali šančeve, imamo straže na smenu, da smo primer kako treba čuvati svoja imanja i svoje selo. To neko iz sela lagao strane novinare, oni napisali a naši preneli. To su gluposti. Evo, prođite pa vidite, ako nađete, slikajte slobodno.

Dete u opasnoj zoni

Na nekoliko metara od mesta gde pričamo s meštanima nalazi se kuća Bore Rakića. Nije u prvom nego u drugom redu prema Glavotini, ali kroz dvorište mu ide demarkaciona linija, kako su je, u gorkoj šali, nazvali naši sagovornici. Naime, pola dvorišta je na nišanu snajperista a druga polovina je zaštićena kućom koja im zaklanja vidik pa je tu bezbedno. Borin četvorogodišnji unuk Slađan se igra samo u delu dvorišta koje nije na meti:

- Kad ga pustim iz kuće, samo pazim da ne ide na tu stranu - kaže Slađanova majka Vesna.

Deda Bora nas gleda i na pitanje kako se živi pod takvim okolnostima, daje pomalo neočekivan odgovor. Kratko kaže:

- Dobro!

Na naš upitni pogled, dodaje:

- Može da bude mnogo gore od ovog.

Dok govori, jednim okom pazi na unuka Slađana. I dečak, kao za inat, polazi u deo dvorišta koji je na nišanu. Deda Bora začuđujuće brzo sustiže dečaka i vraća ga. I mrmlja sebi u bradu da ne mora da znači da ga baš sad "oni imaju na oku", ali neće ništa da rizikuje dok može.

Prilužje ima oko šest stotina pedeset kuća i više od dve i po hiljade stanovnika. Devedeset devet odsto je srpsko, kažu. I poručuju:

- Decu je poneko sklonio, kupio negde van Kosova nešto, ili kod rođaka ih dao do daljnjeg. To se zove tiho iseljavanje. Zapišite koliko nas ima sada, pa dođite kroz godinu dana da vam kažemo cifre.

Mali Slađan Rakić, kao i svako dete njegovog uzrasta, ne shvata kakva mu opasnost preti. I kao u inat nešto ga vuče tamo gde je zabranjeno. Gleda nas i kaže:

- Deda ne da tamo.

A Dušan Milić, ne misleći da pravi poređenje, nastavlja da iznosi svoj jad:

- Govorio sam i ja Miletu da se pazi. A on stalno mi uzvraćao: neće mene, šta im ja značim. Eto vidi sad da im i on znači.

Cvetko, uz uzdah, dodaje:

- Evo, i ja sebe hvatam da mislim - neće mene. A moraš oko kuće, poslovi ne mogu da čekaju, stoka mora da se narani, mora da se izađe po vodu, po cigarete, po namirnice, deca moraju u školu...

Zemlja neorana

Zlatibor Pavlović, koji nas je i doveo iz centra sela do kuće Milićevih, uz komentar da se "iz ove kože ne može", pojašnjava nam "geografiju":

- Sa ove strane sela je Sitnica, a sa one, gde je moja kuća je Lab. Preko Laba su Stanovci, takođe šiptarsko selo. Zasad nas oni ne diraju, ali ako počnu, onda smo u unakrsnoj vatri.

Zoran Kostić, koji je u Prilužju izabran da bude glavni u raspoređivanju meštana za samoodbranu i zaštitu, priča nam:

- Sve odrasle smo stavili u pripravnost. Imamo oko hiljadu ljudi koji mogu svakog trena da brane selo.

Kostić nam navodi da dok je bilo letos zelenila, ono ih je štitilo od snajperista. Sad im naruku ide razlivena Sitnica i magla:

- Mi imamo odbrambeni nasip, takozvanu bankinu od poplava, visoku dva metra i dugu šest kilometara, koju ni top ne može da probije. Dok je ružno vreme, mi smo sigurniji. Ali, počelo je da se prolepšava. Ovih dana počećemo da patroliramo iza nasipa. To je bolja zaštita od bilo kakvog šanca. Ali oni su nam zapaljivim mecima dva puta palili slamu. Mi gasimo slamu, a vatra nas osvetljava pa smo bolje mete. I nije samo da su prve kuće ugrožene, one najbliže Glavotini. Pogodili su mecima i samouslugu u centru sela. Gađaju i preko sela u Stanovce, da ih izazovu, tamo žive Šiptari, pa da misle da ih mi gađamo. Ali su iz Stanovca shvatili ko ih provocira i da to nismo mi.

Prva žrtva obesnih snajperista, navodi nam Kostić, u Prilužju je bio Živorad Spasić. Pogodili su ga u ruku, zimus:

- Ostala mu je ta desna ruka nepokretna. Sreća u nesreći je da je on levak. Potom su njegovog brata Zorana Spasića pogodili u glavu dok je vozio traktor. Milić je, evo, treći... Preko Sitnice mi iz Prilužja imamo oko trista hektara zemlje koju smo batalili da radimo. Ne usuđuje se niko da tamo pređe. Bukoš, najozloglašenije selo, od nas je šest kilometara udaljeno. Počeli su iz Glavotine i noću da pucaju nasumice. Da nam ne daju oka da sklopimo. Mi znamo da ako mi popustimo i krenemo da se selimo, svi će za nama. Mi dođemo nekeko kao glavno uporište. Za sada su nam sva deca na broju u školi. Po tome znam da iseljavanje nije krenulo. I neće, ako očiste teroriste odozgo.

Ozren MILANOVIĆ