Ko je jedina dama u našoj delegaciji

Ružin cvet u Rambujeu

Guljbehar Šabović je ministarka kulture na Kosovu i Metohiji. Suprug joj je biznismen, inače poznati karatista, a sinovi prvaci Srbije u snoubordu. U časovima odmora svira na klaviru, a voli i da se skija

Posle osamnaest dana pregovora u Rambujeu svi su hteli da je vide, pozdrave i čuju utiske iz prve ruke. Telefoni zvone, a ona sa osmehom koji je video i zapamtio ceo svet, strpljivo odgovara - i razoružava.

Guljbehar na turskom znači ružin cvet. Šabović joj je muževljevo prezime. Suprug joj je Enes biznismen i poznati karatista sa trofejima. Reufi joj je devojačka prezime, a njenog oca Kadrija, prvog predsednika opštine Kosovska Mitrovica, ne pamte samo oni koji to neće. Guljbehar, sada ministarka kulture u privremenoj vladi Kosova, najmlađa je ćerka. Dve starije sestre joj se zovu Guljšen, što na turskom znači vesela ruža i Hiršen - vesela sloboda.

Među članovima srpske državne delegacije ona je izazivala interesovanje novinara jer je pored ozbiljnih muškaraca baš delovala kao cvet. Jedina žena u oba tima, a i šire, ako ne računamo jednu Amerikanku koja baš ne deluje ženstveno.

- Iako Mitrovčanka, školovala sam se u Prištini. Rano smo se preselili. Završila sam ovde i osnovnu školu i gimnaziju i pravni fakultet a i orijentalistiku, što se posle zvalo kao turski jezik i književnost.

Guljbehar neće da govori o uspehu u školi, ali smo od drugih čuli da je bila za primer.

- Završila sam i muzičku školu. Hobi mi je sviranje na klaviru i skijanje - kaže, a smeška se blago i prekorno na sve one zlonamerne i cinične opaske u raznoj belosvetskoj štampi da je srpska delegacija tražila da joj se donese klavir u dvorac u Rambujeu.

- Istina je i ništa drugo da sam zapitala, obilazeći veliki zamak, da li u nekom njegovom kutku možda postoji klavir. Želela sam u časovima odmora da malo sviram za svoju dušu. Kao da su jedva dočekali, vrebajući priliku, da nas predstave u negativnoj svetlosti. Kao, tražimo da nam se klavir stavi na raspolaganje.

"Žena mora da se dokazuje"

Udala se u 26. godini, ima dva sina, Denisa i Harisa koji idu u šesti, odnosno treći razred osnovne. I majka je ponosna na njih. Obojica su prvaci Srbije u snoubordu, naravno u svojim kategorijama. To je ona daska na snegu. A blizina Brezovice i Kopaonika i ljubav majčina prema skijanju su učinile svoje.

U politiku je ušla početkom devedesetih godina. Prvo je bila vršilac dužnosti pokrajinskog sekretara za kulturu, pa onda podsekretar u Sekretarijatu za obrazovanje i kulturu, pa onda vršilac dužnosti pokrajinskog sekretara za obrazovanje i kulturu i evo sada, u privremenoj vladi Kosmeta, pokrajinski sekretar za kulturu. Bila je svojevremeno aktivna u Pokretu žena.

- Bilo je to u vreme razbijanja one Jugoslavije a mi smo kao žene i majke htele da uradimo nešto, da se čuje naš glas. Muškarci su imali nekakvu, da kažem, averziju prema tome, pa čak i moj suprug. Ali, to je tada bilo u određenoj političkoj situaciji. Naš pokušaj je bar bio pokušaj.

I Guljbehar odmah prelazi na širu temu - žena i politika. Hendikep i predrasude postoje, priznaje.

-Žena mora mnogo više da se dokazuje, da ulaže veći napor.

Na "lukavo" novinarsko pitanje o "olakšavajućoj okolnosti" koju nosi privlačan izgled u politici, Guljbehar kratko odgovara:

- To je, naprotiv, dodatni hendikep i još veći napor treba da bi se razbile uvrežene muške predrasude.

Sledi novo pitanje: kako izmiriti sve ono što je Guljbehar odjednom - majka, supruga, ministarka, skijašica, muzičarka...

- Najvažnije je imati podršku u porodici. Ja je zaista imam i bez toga ne bih mogla ništa od ovoga što radim da postignem. Enes je uvek hteo da me podrži nauštrb svog dela posla, naročito u poslednje vreme. Imam sreće da sa nama živi i moja majka, koja, kada sam odsutna, obavlja ogroman posao u kući. I znate, ako neko sumnja u osovinu zet-tašta, u našem slučaju može da se uveri da to besprekorno funkcioniše, ponekad i na moj račun.

Udeo u istoriji

Na pitanje o utiscima o Rambujeu, naša sagovornica otvoreno kaže:

- Imala sam osećaj velike odgovornosti i uz to i strah. Oči uprte u vas i pitanje koliko ćete uspeti da se snađete u svim diplomatskim igrama. Ne bih bila iskrena ako ne bih priznala da mi je imponovalo što sam određena da putujem u Francusku, da učestvujem u nečemu što se zove krojenje istorije. Jer, tamo sve ono što se dešavalo jeste istorija. Iz prve ruke videti, učestvovati, imati i svoj udeo u svemu tome, jeste zadovoljstvo.

Guljbehar priznaje da nije na kraju svega bila bogzna kako impresionirana onim što je videla i onima koje je srela:

- Da se ne shvati pogrešno, ali naš tim je bio jak, na nivou, i iznad nivoa onoga što sam tamo srela i videla. Razočarana sam prljavim diplomatskim igrama. Znala sam šta politika nosi, ali ne i da toliko duboko može da se ode u nekakvim igrama. Nije razočaranje možda prava reč. Stekla sam iskustvo o tome, i to je možda kvalitet koji sam odande donela. Gospodin Avdejev je recimo, jedna od retkih političkih ličnosti koje sam srela tamo a mogu da imponuju. Zaista je hteo da pomogne. Drugo, dvorac Rambuje uopšte nije tako raskošan kao što su hteli da ga predstave ili što bi se pomislilo kada se vidi spolja. To je zapravo letnjikovac predsednika Francuske, a rezidencija u kojoj on ponekad odseda nama nije bila dostupna. Deo u kom smo mi bili smešteni, mogu da kažem, bio je sasvim skroman. Zlonamerni mogu da tumače da smo mi tražili da se dogradi jedno krilo, ili da izmisle šta već hoće, ali je tako kako vam kažem.

Naš tim je, kako nam kaže gospođa Guljbehar, imao unutrašnju podelu utoliko što je svako radio ono za šta je stručnjak. Ali, delovali su jedinstveno i sinhronizovano.

- U takvim okolnostima izolacije, samo jednom sam izašla van dvorca. Kolega i ja smo bili u turskoj ambasadi u Parizu, gde smo obavili veoma konstruktivan i koristan razgovor. Izložili smo im položaj turske nacionalne zajednice na Kosmetu, i dobili uveravanja da su čuli neke činjenice za koje do tada nisu znali i da će turska ambasada, a samim tim i turska država, ako zatreba pomoć, stati iza nas i pomoći. Neka je i deklarativno, ali ja do sada nisam bila u prilici da čujem takve reči. Saglasili smo se u tome da su, ako je svakoj državi stalo da sačuva sunarodnike u dijaspori, suverenitet i integritet te zemlje u kojoj žive najbitniji način očuvanja tog dela svoje nacije.

Guljbehar sa smeškom priča da nije htela da izneveri svoje sinove. Pošto je i ona dete političara, u porodici odavno postoji razvijen politički sluh, pa je pri polasku na put, od sinova dobila zadatak da istraje:

- Odgajani su u patriotskom duhu, i znaju mnogo više nego što je uobičajeno za njihov uzrast. I poručili su mi da se ne predajem, nego da pokažem zube, da ne dam njihovu zemlju. Nije istina da smo bili potpuno izolovani, da nismo mogli da se čak ni čujemo sa svojima. Baš su me sinovi telefonom najviše hrabrili.

Kosovo je višenacionalno

Kako su izgledali susreti sa članovima pregovaračkog tima kosmetskih Šiptara prilikom šetnji, u dvorištu zamka, po hodnicima. Takvi susreti su neizbežni. A većina članova obe delegacije čine Prištinci, poneki su i komšije, a sada na jednom neprijatnom političkom poslu, u suprotstavljenim ekipama:

- Meni nije bilo neprijatno. Ako smo se opredelili za zajednički život, a mi jesmo, onda moramo i da se viđamo. Govorim o predstavnicima političkih partija, u njihovoj delegaciji, a ne o onom njenom drugom delu. Onda, znači, moramo da nađemo modus za zajednički život. Čak u jednoj fazi smo se jedni drugima i javljali. Jeste bilo kurtoazno, ali za početak dovoljno. Otpozdravljali smo. A sve u svemu, smatram, to je moj lični stav, da je tamo postignut uspeh. Ako smo celom svetu uspeli da predočimo svoje stavove, onda je to veliki korak. Prvo, svet je video sastav delegacije sa predstavnicima svih nacionalnih zajednica i to je pun pogodak. Shvatilo se da na Kosmetu ne žive samo Albanci i poneki Srbin, već da je sastav vrlo šarolik. Na konferenciji za štampu u Parizu, čak je bilo iznenađenja među novinarima da uopšte ima Srba na Kosmetu. Slika je bila namerno iskrivljena. A mi smo uspeli da i Hil i Petrič i svi drugi nabrajaju koliko nacija živi ovde. Uspeli smo čvrstim stavom da o suverenitetu nema dileme, da o stranim trupama nema ni govora i to je prihvaćeno. Međunarodna zajednica je to prihvatila kao činjenicu.

I poslednje pitanje bilo je, pošto je Guljbehar vrlo tražena otkad se vratila iz Francuske (svi bi da je vide i čuju, a najviše porodica) - kako je suprug Enes podneo osamnaestodnevno odsustvo supruge, na koje smo dobili kratak i precizan odgovor:

Stoički!