|
|
Naši reporteri na Kosovu i Metohiji
Desetoro dece majke Srebre
U domu Zorana Ristića iz Gornjeg Stanovca kod Vučitrna ne razgovara se o
seobi, već o tome kako da se prehrane i obuku
Njihova kuća je na samom kraju sela Gornje Stanovce. Svi ih
već znaju, čak i u Beogradu. To su Srebra i Zoran Ristić (44) sa desetoro dece.
Najmlađa je Kristina, maleni živi smotuljak koji samo povremeno da glasa od
sebe, kada ogladni. Nedavno je rođena.
(Nastavak sa prve strane)
Za sedamnaest godina braka Srebra (38) rodila je, evo, desetoro dece. Veli
nam da sačekamo Zorana, on će bolje znati kad je koje rođeno. Ali, priskočiše nam
u pomoć Danijela, Marija i Marina: najstarija je Dragana, ide u drugi razred
srednje tehničke škole; Biljana ima šesnaest godina i pohađa prvu godinu srednje
medicinske škole - zato njih dve nikada nisu tu kada dolaze novinari da slikaju
porodicu Ristić. Danijela ima jedanaest, Marija deset, Marina osam, Žarko
šest godina, Jasmina pet, Katarina tri godine a Kristina nema još ni dva meseca.
- Sva deca su odlični đaci i dobra su nam. Sada nam je bolje otkako smo se
preselili u ovu deverovu kuću. On je sebi novu kuću napravio tamo uz drum, a
nama je ovu poklonio - reče Srebra, pa zastade malo tužna: - Za nju smo mu dali
sina Žarka. Oni nisu imali dece, a decu mnogo vole. Nije on tražio, nego smo
mu ga mi iz zahvalnosti darovali. Jeste mi teško, ali njemu je tamo lepše,
bogatije kod strica i strine.
Otac Zoran radi u Belaćevcu i ima još tri brata u selu Gornje Stanovce.
Pohvalio je novinare koji su mu pomogli da se sazna za njihovu porodicu i da im
se jave mnogi dobrotvori i daruju ih. Među njima je i republički ministar Jovo
Todorović, koji ga je primio u Beogradu i darovao njegovoj porodici 20.000
dinara. Svi su pokloni dobrodošli ovoj vedroj i mnogočlanoj porodici, ali je
dečja hrana za sada najpotrebnija. I obuća. Velika je radost među Ristićima bila
kada im je stigla tona uglja.
Najviše se raduju gostima. Oni su im pogled u svet, jer donedavno nisu
imali ni radio a stari televizor koji stoji u uglu sobe samo neki put proradi. I
njega su nedavno dobili i obradovali mu se, ali zalud. No, nadaju se, neko će se
i toga setiti.
Kod njih nema razgovora o iseljavanju. Ristići su utkani u svoj zavičaj i
veruju da će tako i ostati. Doduše, u selu je nekad bilo 35 srpskih kuća, a
sada... Sve ih je manje. No, možda se zaustavi ta nevolja, nadaju se i Zoran i
Srebra, čiji su pradedovi ovde rođeni.
Od njih, kao i od svake druge srećne mnogočlane porodice, može se učiti
organizaciji života. Majka kaže da je sin Marko glavni domaćin i njega svi
slušaju, jer otac radi i manje je kod kuće. Svima je sada mnogo lakše otkako su
se preselili u noviju kuću, stričevu. Sada ima i više prostora za učenje, a kada
jedno dete uči, sva ostala miruju. I svi su odlični, i svi su nasmešeni, i svi
su zdravi. I vole se.
|