|
Ubijen je Bogoljub Staletović Bogi Tuga u Sirinićkoj župi Utorak, 2. mart 1999. godine. Osvanuo je divan sunčan dan u malenoj Sirinićkoj župi stisnutoj među severnim padinama Šar-planine uz vrletni i bistri Lepenac sa pritokama. Žitelji jedanaest srpskih sela i zaselaka, u kojima je šesnaest pravoslavnih crkava, pohitali su u selo Berevce više Štrpca, sedišta opštine, na sahranu svoga viđenog druga i rođaka. Ne pamti se ovolika masa sveta okupljena na jednom mestu sa ovakvim povodom. To tužno mesto je berevačko groblje posejano oko crkvice Sveta Petka iz petnaestog veka. Poginuo je Bogoljub Staletović zvani Bogi, omiljeni tridesetogodišnjak koga su svi u Župi poznavali. Mladić iz dobre kuće i ugledne porodice verovatno nije mogao ni da sanja da će jednoga dana biti policajac, a još manje da će u jednom nesrećnom vremenu izgubiti život na braniku otadžbine. Učio je vredno i studirao, sve odlično i sve na vreme. Uprkos opasnoj i napornoj službi pripremao je odbranu magistarskog rada. Stigao je Bogi da zasnuje porodicu, sagradi kuću, postane otac dvoje divne dece i bude svuda cenjen i poštovan. Kažem svuda, jer sam sa njim imao čast više puta da razgovaram i da čujem kako se ne boji Šiptara u Kačaniku, gde je službovao, već da među njima ima i dosta prijatelja. Verovatno da su ga neki od tih "prijatelja" i namamili u zasedu i mučki ubili. Iz udobne beogradske fotelje teško je zamisliti kako teče svakodnevica u Sirinićkoj župi. To je oaza srpstva na Kosovu i Metohiji jer u njoj živi oko 9.000 Srba u jedanaest sela. Žive oni kao u getu zbog terorista jer svi putevi iz Župe neminovno prolaze kroz etnički čiste šiptarske krajeve. Stoga je stanovništvo u stalnom strahu koji se naročito pojačao u poslednjih godinu dana, od kada su teroristi prosto podivljali. Narod Župe je pitom, miroljubiv i pobožan. Nigde nisam video toliko očuvanog folklora i narodne tradicije kao ovde. Evo, u poslednje dve godine su sazidali i novu crkvu svetog Stefana u selu Brezovica a mnoge stare bogomolje obnovili. Nije to slučajno. Još car Dušan je početkom četrnaestog veka svojom hrisovuljom dodelio ovu župu kao metoh manastiru Hilandaru. Na sahranu se iz okolnih sela sleglo gotovo pet hiljada ljudi. Tišina je kao u crkvi. Mir narušava jedino huk Lepenca neposredno ispod groblja. Zanemela je i gorostasna Šara prekrivena snegom. Ona će se probuditi tek krajem maja kada tamo stigne proleće. Kada se prolomio zvuk starog zvona sa zvonare Svete Petke, masa naroda kao da je malo oživela. Ubrzo su se začuli prvi tonovi vojne muzike. Duga kolona, predvođena četom Bogijevih drugova u svečanim uniformama, otegla se kroz celo selo. Sa okolnih visova spuštale su se grupe ljudi i žena gazeći sneg koji se na ovom prisoju već počeo da topi. Kada je stigao kovčeg praćen udovicom, dvojicom stasite braće, majkom i ostalom brojnom rodbinom, nisam više mogao da zadržim suze. Nema ni nedelju dana kako sam zadovoljan sedeo u društvu Bogija, Biljane i dečice. Te večeri na ulazu u Sirinićku župu imao sam kvar na kolima i baš je Bogi naišao vraćajući se iz Kačanika da mi osposobi automobil i da me pozove u kuću da se odmorim i okrepim posle dugog puta. Kroz glavu mi za trenutak prolete misao kako sam ga tada po ko zna koji put upozorio da se čuva jer je krupan i visok. Da ne govorim o njegovom isturenom položaju komandira stanice policije u Kačaniku koji ga je izlagao najvećoj opasnosti. Setih se i njegovog odgovora sa širokim osmehom gorštaka: "Ne brini, doktore, umem ja da se čuvam!" Nije uspeo. Podmuklo ispaljeni metak ga je pogodio. |
Dr Rastko ALEKSANDROV