Naši reporteri u Brčkom

Ovde žive distrikćani

Srbi iz ovog grada su zbunjeni i uplašeni, a snalažljiviji su počeli ubrzano da uče engleski. "Šerif" Farand odlučuje o svemu, a zbog njegove "neutralnosti" Srbi su ga prozvali - Fajko

Momci i devojke na martovskom zubatom suncu zaposeli su bašte kafića u centru Brčkog. Pijuckaju, dovikuju se, merkaju prolaznike. I ne obraćaju mnogo pažnje na oklopna vozila sa preteći isturenim mitraljezima koja špartaju ulicama ovog grada, poznatog i u svetu.

(Nastavak sa prve strane)

- Navikli smo se mi na Amere. Ali, sad su stigli i karabinijeri, i oni jure levo-desno - kaže nam Rade, podšišan kratko kao marinac.

I zaista, ne prođe ni nekoliko minuta a dva crna italijanska "džipa" zatamnjenih stakala protutnjaše ispred nas.

- Nemoj da te vide da ih slikaš. Juče su stali i oteli film jednom momku, mislim da je isto iz Beograda. Bilo je, bogami, gusto - upozorava našeg fotoreportera Željka njegov imenjak, novostečeni poznanik iz ovog grada na Savi. Italijanski policajci su u Brčko stigli na sam dan proglašenja odluke Arbitražne komisije da ova srpska opština, dosad u sastavu Republike Srpske, postane distrikt - oblast pod zajedničkom upravom oba entiteta, ali sa svojom policijom, sudstvom i ostalim organima vlasti. Uz obavezno nadgledanje i mešanje "međunarodnih snaga".

- Pa, dosta dugo smo se zanosili - kaže Slađan Stević, koji je i najbučniji i najgrlatiji. - Ovo je pogubno za Srbe.

Petar S. je bio donedavno policajac u stanici policije u Brčkom. Da bi policija bila multietnička, on je dobio posao u Loparima. Napravio mesto za Bošnjake i Hrvate a sam ostao na ulici:

- Nisam lud da svakog dana putujem iz Brčkog u Lopare. Trideset kilometara kroz MH-federaciju, u civilu pa tamo da se presvlačim, ili više od sto kilometara preko Bijeljine. Zahvalio sam se i razdužio opremu. I sad ništa, šverc, kao i većina što radi. Tako nas polako čiste odavde. A šta će da rade ovi iz zapadne i istočne Republike Srpske, jer bi sad tako podeljene trebalo da ih zovu, ne znam.

Američka "carina"

I zaista na ulaznim putevima u opštinu i grad Brčko postavljeni su znaci upozorenja "ček point". Američki vojnici iz baze Mek Gavern, u sastavu Sfora, kontrolišu i pregledaju putnike i vozila. Sa šlemovima, automatskim puškama na gotovs, i u maskirnim uniformama, deluju "ubedljivo":

- Ovo mu dođe kao carina i kontrola - mrmlja vozač autobusa na liniji Novi Sad - Brčko koji je tek posle sat vremena pregleda prtljaga i putnika mogao da nastavi vožnju.

U samom gradu vrvi od vojnika Sfora i pripadnika međunarodne policije. Da bi ih fotografisali, prilazimo i pokazujemo legitimacije. Crnac, pod šlemom, gleda nas ispitivački, pa nas palcem upućuje na "sardženta". Ovaj zagleda legitimacije i onda klima glavom, uz upozorenje - samo dva minuta.

Obavljamo posao, ali i gledamo da se uklonimo jer nas merkaju naoružani vojnici.

Nekoliko dana zaredom Brčaci su protestovali i demonstrirali. Hiljadu-dve ljudi bi prošetalo gradom sa transparentima, izražavajući neslaganje sa novim statusom ovog grada koji je od završetka rata primio gotovo trideset hiljada Srba izbeglica iz delova Bosne koji su pripali federaciji Muslimana i Hrvata.

Uz dogovor sa čelnicima grada supervizor za Brčko Robert Vilijam Farand je izdejstvovao da građani ne "šetaju", ali će, po svemu sudeći, protesti biti nastavljeni.

- Možemo mi da šetamo do mile volje - kaže Slađan Stević - kad smo već dopustili da nam se o glavama rešava u podrumskoj sali bečkog hotela "Sas- Radison". Faranda, koga mi ovde zovemo Fajko, to uopšte ne sekira. Vraćaju se Muslimani, a naši koji su se ovamo doselili ne mogu da se vrate u svoje kuće po Bosni.

Osuđeni zamenici

U velikoj crvenoj zgradi Skupštine opštine Brčko, pored mosta na Savi, rekonstruisanog i puštenog u saobraćaj, na portirnici, u nekoliko navrata, tražimo da nas primi bilo ko od čelnika. Opština je sad i država i distrikt i šta hoćete još, ali nikog od odgovornih nema na svom mestu.

Gradonačelnik Borko Reljić je na putu, tako nam kaže portir, sekretari i zamenici su na važnim sastancima.

- Ne vredi vam da čekate, ovih dana nikog od novinara nisu primili. Šta i da kažu - saučesnički nam u holu opštine objašnjava jedan službenik.

Dvojica zamenika gradonačelnika, po paritetnoj osnovi, su Bošnjak i Hrvat. Hteli smo da Mirsada Islamovića i Ivana Krndelja pitamo kako komentarišu ono što svaki građanin Brčkog zna. Da su presudom suda u Brčkom, broj 80/93, osuđeni u odsustvu na po dvanaest godina zatvora zbog ratnih zločina iz aprila 1993. godine kada su kriznom štabu u Bodrištu i Lipovcu naredili da muče i streljaju četiri zarobljena vojnika Republike Srpske: Stojana Pudića, Pericu Jovičića, Željka Padežanina i Radovana Marjanovića.

Supervizor Farand, u brčanskom narodu zvani Fajko, znajući za zločin i presudu, ipak ih je abolirao i postavio za zamenike gradonačelnika.

U lokalnom listu "Brčanski pogledi" nedavno je krenuo feljton o prohujalim ratnim vremenima, sa svedočenjima žrtava koji su trpeli nasrtaje i napade vojske Muslimansko-hrvatske Federacije. Posle prvog nastavka pojavio se supercenzor Farand i naložio da feljton više ne izlazi. A u Brčkom je njegova reč poslednja. Zato ga i nazivaju raznim imenima, pa i titulom šerifa.

Pre ovog rata opština Brčko je zahvatala 480 kvadratnih kilometara i imala oko 90.000 stanovnika. Sada će opštinske granice da postanu granice distrikta, a već se u poslednjih godinu dana u Brčko vratilo više od dve hiljade Bošnjaka. Povratak im odobrava supervizor, a zauzvrat, srpskim izbeglicama, sada nastanjenim u Brčkom, povratak odobravaju vlasti Federacije. I do sada je samo četrnaest takvih zahteva usvojeno.

Rasturili mu kuću

Željko Bunjevac, iz Ilijaša, napustio je rodno mesto posle Dejtonskog sporazuma i stigao u Brčko. U naselju Broduša je dobio napuštenu, polusrušenu kuću koju je što sredstvima iz fonda Republike Srpske, što sopstvenim znojem i parama, obnovio. Sa ženom i dvoje dece kaže da dalje nema kud:

- Za sad nas niko ne tera, čujem da govore da neće biti problema, ali je meni Musliman, u čijoj sam kući, došao i rekao da je to njegova kuća. Radi negde u Nemačkoj i svratio tek toliko da od tada mirno ne spavamo. Znam da sam u tuđem, ali sam ja u Ilijašu ostavio sve šta sam stvorio u životu. Imao sam kuću da se dičim. Posetio sam je nedavno i do temelja je srušena. Oni to rade lukavije. Niko u nju nije hteo da se useli, jer bi ja mogao kad-tad da je tražim, nego su je sravnili, uzeli ciglu, prozore, vrata, sve... I na svoje kuće to preneli ili od moje cigle zidali. Da ako se vratim, nemam od koga šta da tražim.

Željko Bunjevac ne krije da ga tišti neizvesnost. Različite priče čuje. Da će dobiti pasoše da mogu da putuju po celom svetu, pa se to tumači kao "šut- karta" među Srbima u Brčkom.

Šezdesetosmogodišnji Neđo Bodiroga se u Brčko doselio iz Visokog. Ćutljiv i nepoverljiv, gleda nas ispitivački, dok sunča, kako kaže, stare kosti unutar srušene kuće koja je ispred kućerka koji mu je dodeljen kao nužni smeštaj:

- Ja ne mogu ni ovih nekoliko koraka da pređem bez muke, a kamoli da se opet selim. Ovde ostajem pa šta bude. Nema te sile koja će me pomeriti više. Za šta smo se borili, ja više ne znam.

A Pero Kalinić ne krije razočaranje. I slikovit je:

- Uzimanjem Brčkog oni su za gušu uhvatili Republiku Srpsku i sad je polako dave. Delili smo sa Bošnjacima, kako se sad zovu, za ove ratne godine, koji su sa nama ostali, poslednje zalogaje. Da ne kažu kakvi smo mi Srbi. I ljudi smo, zar ne. I što smo dobili na bojištu izgubili smo za zelenim stolom, kao u nameštenoj partiji pokera. Ko nas vodi, ne ume da igra karte. Zato nam je to tako. Kakva je to demokratija koju nam oni nameću, a narod se ništa ne pita. Kao u poslovici: "Kadija te tuži - kadija ti sudi". Stešnjen sam, loše se osećam, bojim se za svoju decu i njihovu budućnost. Ovde je moglo lepo da se živi. Radilo se, ko je hteo. A sad nam pričaju da će da ovde prave nešto kao Hong-Kong. Pa neka prave, ali onda nećemo Amerikance nego Kineze. Ovo Brčko je malo-pomalo postalo američko.

Uče engleski

I zaista, ko zna engleski jezik može to lepo da unovči. Sandra Perić kaže da su joj mnoge drugarice uhleblje našle kod Amerikanaca. Hiljadu i po, do dve hiljade maraka mesečno je plata za poslove prevodioca ili raznih pomagača u njihovoj administraciji.

- Šest maraka na sat. Deset sati dnevno, šezdeset, puta 25 dana, i lepa suma. U Brčkom nikad više kurseva za engleski nije bilo. Profesori iz škola daju otkaze i zapošljavaju se kod Sfora, Ipta i drugih belosvetskih firmi.

Na drugoj strani, privreda posustaje. Stojan Kašterović, odgovorni urednik lokalnih "Pogleda", kaže da ovih dana nekoliko fabrika zatvara kapije: "Majevica", čuveni "Interplet", "Mladost", Uljara...

- Nema kapitala, tržišta, sirovina. Supervizor garantuje da niko neće biti oteran iz Brčkog. Ali, ljudi će krenuti zbog nemaštine. Mnogi oklevaju, čekaju da vide šta će biti.

Kelner Nenad u kafiću "Kasino" u centru grada kaže da kad Ameri naiđu - toči se viski. Cene su u konvertibilnim markama koje su u odnosu na nemačku - iste vrednosti a zvanično, prema dinaru je odnos 8,5 prema 1. Na crnom tržištu, u trgovinama i kafanama marka se računa devet i po dinara.

- Čim hoćeš, možeš da platiš. Samo plati! - smeška se.

Rade, njegov kolega iz susednog kafića, kaže da je već "glumio" pred novinarima:

- Moja satnica je pedeset maraka. Pa ću da ti ispričam šta hoćeš. Snimali su me, pitali me, ja prič'o! Da je dobro, nije, rekao sam im.

Rizah i Spasoje

U naselju Broduša kraj puta sa balonima vode u građevinskim kolicima stoje dvojica starijih ljudi i živo raspravljaju. Zastajkujemo ljubopitljivo i shvatamo da samo život može da izrežira ovakve susrete. Rizah Šabanović i Spasoje Bačić su se posle više godina upravo tog trenutka prvi put sreli.

- A bili smo kao braća - počinje da objašnjava Rizah - kad je počeo rat, ja sam odselio i, evo, ovih dana sam se vratio u svoju kuću. Spasoja nisam video, bogami, sedam-osam godina.

- Zaista je tako, nadovezuje se Spasoje - i obradovao sam se. Kolima prolazim i vidim Rizu. Pa, zar je on. Kažem unuku da zastane. Ja nisam odavde mrdao, iz Novog Brčkog sam, tamo sa druge strane, ali smo bili baš kućni prijatelji.

- Seljakao sam se i na kraju rešio da se vratim. Ko će da vlada i kako, uopšte mi nije važno. I otkad sam došao, evo, glasno kažem, komšije i prijatelji Srbi su mi došli, pitali šta mi treba, pomogli da osposobim kuću. Penzioner sam. Vozač sam bio i prešao milione kilometara, ali je nostalgija najjače osećanje. Imam dva sina, jedna snaha mi je Srpkinja, u familiji imam koliko hoćeš mešanih brakova i to se nije gledalo. Važno je ko je kakav čovek. Šta je bilo bilo je, treba zaboraviti. I toliko mi je milo što sam video mog starog prijatelja Spasoja. I da kažem - nastavlja Rizah - kad me pitate. Da se prost narod pitao, nikad do onoga ne bi ni došlo. A kad kuća nema domaćina da valja, onda mi, Muslimani, kažemo da treba postaviti staratelja. I došao nam je svima staratelj, pa neka nam on sudi i presuđuje. Na sve u Bosni mislim.

A Spasoje se nadovezuje na Rizahove reči:

- Kad nismo umeli sa komšijama, braćom, kako ćemo sa strancima. Ali, žilavi smo mi. Izdržaćemo sve.

Uz pozdrav, pred nama, stari prijatelji se raziđoše, uz dogovor da se ubrzo, onako ljudski, vide i ispričaju.

U Brčkom su već skovali pomalo kiselu šalu da će se, po nacionalnosti, ljudi iz njihovog distrikta uskoro izjašnjavati kao - distrikćani.

Otkad je odluka Arbitražnog tribunala objavljena, od 5. marta, u Brčkom nije zabeležen nijedan incident. Ni međuetnički, ni bilo kakav sličan.

- Oni sukobe očekuju, pa da kažu kako su u pravu, da smo mi remetioci. Ako i bude incidenata u ovom gradu, biće ako Amerikanci zgaze nekog ovim svojim oklopnjacima. Jure kao ludi po gradu i okolini - kaže nam Srbin u "mercedesu", dok stojimo i čekamo ispred "ček pointa" na pregled i izlazak iz Brčkog.

Ozren MILANOVIĆ