Ekskluzivno Svetska hirurgija na Banjici

Uspravili pogrbljenog čoveka

Bolest je bivšem šumskom radniku Radošu Vemiću savila kičmu za gotovo devedeset stepeni. Nije mogao da vidi ništa ispred sebe. Uspešnom operacijom naši lekari su mu omogućili da opet gleda ljude u oči

Ne kaže se uzalud da je kičma stub života. A hirurzi ortopedi napominju da je kriva kičma crna ovca među svim bolestima, jer se najteže nosi. Takav bolesnik, pored toga što su mu ugroženi vitalni organi (pluća i srce), pada okolini u oči zbog svog neobičnog izgleda koji je estetski bitno narušen, a na koji smo svi, bez razlike, osetljivi.

Radoš Vemić, četrdesetdvogodišnjak iz sela Bukovice kod Žabljaka, podno Durmitora, do pre nešto više od deset godina bio je prav kao strela. Kao mladić služio je vojsku u Beogradu, bio je - gardist. A onda je, pre navršene tridesete, oboleo...

Prvo je počeo da oseća bolove u leđima i vratu. Nije mogao dugo da stoji. A onda je kičma počela da mu se krivi. Sve više i više, dok se nije presamitio. Pre toga je išao po banjama, radio propisanu fizikalnu terapiju, ali bez uspeha. Iako mlad, otišao je u penziju, invalidsku prve kategorije.

"Bambusov štap"

Kada se gotovo predvostručio, leđa povijenih pod uglom od devedeset stepeni u odnosu na vertikalu, otišao je po pomoć u Beograd. U Institutu za ortopediju i traumatologiju "Banjica" potražio je spas od boljke koja ga je neočekivano snašla. Prijatelji iz Podgorice su mu rekli da u Spinalnom centru rade vrhunski stručnjaci i - nisu pogrešili. Uputili su ga na pravo mesto.

U prijemnoj ambulanti ga je pregledao doktor medicinskih nauka Zdravko Poleksić, specijalista za ortopedsku hirurgiju i traumatologiju, naučni saradnik Medicinskog fakulteta u Beogradu i načelnik muškog spinalnog odeljenja. Odmah mu je postavio dijagnozu: morbus Behter (Behterevljeva bolest). To je teško oboljenje kičmenog stuba.

Prema rečima upravnika Spinalnog centra profesora dr Milana Filipovića, takvi se pacijenti ukoče i njihov je kičmeni stub - što se navodi i u stručnoj literaturi - "kao bambusov štap". Ljudi se povijaju sve više napred, zbog toga s vremenom imaju teškoće sa hodom jer ne mogu da vide kuda idu, a i teže gutaju hranu zato što je kičmeni stub previše savijen. U tim slučajevima se preporučuje operativno lečenje. To podrazumeva hirurško ispravljanje kičme. Operacija se radi na dva nivoa: u slabinskom (lumbalnom) i vratnom delu.

Naravno, dr Poleksić je pacijentu predložio tu jedinu pravu ali i neizvesnu mogućnost ozdravljenja. Radoš je, razumljivo, odmah pristao.

I pored velikog rizika koji prati sve operacije na "stubu života" (paraplegija, oduzetost donjih ekstremiteta i nemogućnost kontrolisanja fizioloških potreba), hirurški zahvat na lumbalnom delu kičme je uspešno obavljen.

Vera u znanje i umeće hirurga sa Banjice je nagrađena. Radoš se ispravio potpuno u slabinskom delu, ali mu je vratna kičma ostala savijena. I dalje nije mogao ljudima da gleda u oči dok bi se rukovao ili razgovarao sa njima. Umesto toga, gledao im je u cipele, a nije mogao da vidi ni put ispred sebe. Mučio se, a mučio ga je i bol u vratu čim bi malo duže stajao.

Ponovo je došao na Banjicu.

"Samo da ljudima gledam u lice, da mogu ko čovek da se rukujem i razgovaram sa prijateljima i poznanicima" rekao je stručnjacima sa Banjice. U njegovom glasu je bila molba, ali i odlučnost i veliko poverenje u znanje, stručnost i sposobnost hirurga Spinalnog centra.

Veliki rizik

Imamo veliko iskustvo u operacijama kičme kod Behterevljeve bolesti u slabinskom delu. Uradili smo oko četrdeset takvih zahvata. To je značajan broj i u svetskim razmerama. Počeli smo 1984. godine, kada je dr Antonov prvi uradio osteotomiju (presecanje) lumbalne, slabinske kičme. Kad je on otišao u penziju, mi smo nastavili, međutim, nismo nikad do sada radili i osteotomiju na vratnom delu kičme. Nismo radili, pre svega, jer smo znali da je to veoma rizično. Morali smo, pre toga, da se dobro obučimo, a onda kad smo osetili da smo sposobni - prihvatili smo zahtev našeg pacijenta Radoša da ga operišemo. Pre desetak dana smo uradili tu operaciju. Presekli smo vratni deo kičmenog stuba i čoveka smo ispravili. nije bilo nikakvih komplikacija, ama baš nikakvih i zato smo svi presrećni - ističe vidno raspoložen i zadovoljan, s razlogom, profesor dr Milan Filipović, upravnik Spinalnog centra na Banjici.

Hirurškom zahvatu koji je izveden 25. februara, prvi put u našoj zemlji, a koji je trajao samo dva časa, nismo prisustvovali. Ekipu je, inače, predvodio profesor dr Milan Filipović, a sačinjavali su je naučni saradnik dr Zdravko Poleksić, lekar specijalista dr Aleksandar Ćurčić, načelnik službe anestezije primarijus dr Neđica Mančić i instrumentarka Dragica Vraneš.

A operacija je tekla ovako:

Pacijent je sve vreme sedeo na stolu fiksiran. Dobio je prvo samo lokalnu anesteziju. Dva dana pre ove glavne urađena je pripremna operacija kojom mu je postavljen specijalni metalni obruč oko glave, takozvana "halo-trakcija" ili "halo-džekit", povezan dvema šipkama sa strane, sa gipsanim miderom oko grudnog koša.

Kroz otvor ("prozor") na poleđini midera, hirurg pravi rez i ogoljuje deo kičmenog stuba, a onda i kičmenu moždinu i nervne korenove koji izlaze iz moždine. Za sve to vreme pacijent mora da razgovara sa operatorom, koji ga povremeno tera da mrda rukama i nogama kako bi proverio funkciju kičmene moždine, da kojim slučajem nije dišlo do prekida...

Onda dolazi najdramatičniji trenutak operacije: presecanje ili "zalamanje" vratne kičme, kada pacijent nakratko treba da bude uspavan. Tu je uloga lekara anesteziologa značajna jer on mora da mu da totalnu anesteziju u trajanju od tridesetak sekundi, i da ga posle toga odmah probudi. Naravno, hirurg ga, odmah po buđenju, tera da ponovo mrda rukama i nogama...

Zalamanje" kičme

Nameće se pitanje kako je moguće čoveku ispraviti kičmu, "prelomiti" je, a ne izazvati oduzetost njegovih ruku i nogu (kvadriplegija).

- Vratnu kičmu operišemo na nivou sedmog vratnog pršljena. Otpozadi isečemo zadnje elemente kičmenog stuba u širini od 2 do 2,5 santimetra. Ogolimo kičmenu moždinu, koja mora biti jasno vidljiva, i otkrijemo nervne korenove što izlaze iz kičmene moždine. I oni moraju biti jasno vidljivi jer kada počne faza zalamanja vratnog dela kičme, tačno moramo da pratimo kako se ponaša moždina. Ne sme biti zakačena. Nedozvoljivo je i da bude stegnuta ukleštena ili između koštanih delova. To bi dovelo do veoma ozbiljnih smetnji i pacijentu bi mogle da ostanu trajno oduzete i ruke i noge, takozvana kvadriplegija - objašnjava zadivljujućom mirnoćom profesor Filipović, i nastavlja:

- Mi smo radili tehniku po čuvenom Amerikancu Edvardu Simonsu koji je u svetu imao najveće iskustvo na tom polju. Međutim, malo smo i modifikovali tu operaciju cervikalne (vratne) osteotomije pa smo, kad je urađena korekcija vrata i kad smo ga ispravili, pomoću žice fiksirali šesti vratni i prvi grudni pršljen C-6 i Pć1, jer sedmi vratni više nije ni postojao pošto smo zadnje elemente skinuli. Pacijent, naravno, može odmah da hoda, ako je urađeno sve kako treba i nema komplikacija: naš Radoš je prohodao posle dva-tri dana. Rana je zarasla i nema nikakvih tegoba. Sada čekamo da zaraste kost i zato će morati najmanje tri meseca da nosi "halo" na glavi i gipsani mider.

Lekari Spinalnog centra Instituta na Banjici su ohrabreni uspehom ove prve operacije i nadaju se da će vrlo brzo sa istim ishodom uraditi i druge, a takvih pacijenata ima. Međutim, do sada nije bilo toliko poznato da u Institutu "Banjica" mogu da se rade ovakvi zahvati. Operacija Radoša Vemića je prva takva intervencija u našoj zemlji, i prva na području bivše Jugoslavije. Utoliko je uspeh značajniji jer su se takve operacije radile samo u velikim svetskim centrima.

A profesor dr Milan Filipović spada u red naših vrhunskih hirurga, pogotovo kada je reč o operaciji na kičmi. Specijalizirao je u Francuskoj, usvavršavao se i u Nemačkoj kod čuvenog dr Cilkea, zatim u Americi i u drugim svetskim centrima.

Najsrećniji na svetu

Radoš Vemić se oporavlja u sobi 114 muškog spinalnog odeljenja. Zrači radošću i kao da ne obraća pažnju na metalni obruč oko glave i četiri podeblja zavrtnja kojima je pričvršćen za lobanju i čeonu kost. Radost umanjuje bolove. Hitro ustaje i sav srećan pokazuje koliko je ispravljen, posle gotovo decenije teških patnji.

- Ponovo sam se rodio - kaže ushićeno. - Zahvalan sam celoj lekarskoj ekipi, a posebno upravniku Spinalnog centra profesoru dr Milanu Filipoviću, načelniku dr Zdravku Poleksiću i doktoru Aleksandru Ćurčiću, koji su uložili maksimum truda i vrhunsko znanje da me isprave a da ne ostanem paralizovan. Naravno, zahvalan sam i osoblju na odeljenju koje se maksimalno trudi oko mene. Nikad neću moći da ima se odužim.

Radoš govori živahno i razdragano. Priča i uverava nas da se, kada je pošao na operaciju, nimalo nije bojao, jer je, kaže, znao da je došao u prave ruke. "Moja glava, vaša sablja", rekao je u crnogorskom maniru doktoru Poleksiću. Verovao je u uspeh. Straha nije bilo jer je, kaže, znao da će ako sve bude u redu prestati bol koji više nije mogao da trpi. Zbog njega i izgleda se povukao iz društva, ali se nije mirio sa sudbinom. Lekari sa Banjice su ga, tvrdi, ponovo vratili u život i zbog toga je presrećan. Pre operacije je bio stalno nervozan, nezadovoljan sobom i sve mu je smetalo.

Razumljivo. Kad je bolest uzela maha, nije mogao čoveku da vidi lice. Nije uspevao da se rukuje sa ljudima, da razgovara sa njima. Oči im nije video. Vidik mu je bio sveden na najviše 30 do 40 santimetara tla isped sopstvenih stopala.

- Prepoznavao sam ljude samo po glasu ko bi mi se usput javio. Sad opet mogu da stanem i popričam sa ljudima i da ih gledam u oči, a ne u cipele. Od mene sada nema srećnijeg čoveka na svetu i jedva čekam da se vratim kući, da ponovo kao ljudsko biće gledam svoje prijatelje licem u lice posle toliko vremena - razdragano priča Radoš.

Nekad živahan, vedar i radan čovek, odjednom je morao svega da se odrekne. Počeo je da izbegava ljude, jer nije mogao ni da sedi, ni da duže stoji zbog bolova u leđima. Ali i ako bi sedeo za stolom, nije mogao da ljudima vidi lice. Bilo ga je sramota. Društvo ga je, istini za volju, i dalje zvalo, ali je on izbegavao ljude. Nije imao ni želje ni smelosti da izlazi u narod. Povlačio se u samoću.

Radošu su pre tri godine umrli roditelji, ali ima dva brata, Dragišu i Spasoja, i sestru Budimku. On je najmlađi, mezimac je bio, ali ga život nije mazio. Kao mladić se skijao na Žabljaku, igrao fudbal i odbojku, ribario... Ribolov mu je danas strast i nada se da će opet u ribarenje, da peca pastrmku potočarku u njegovoj Bukovici.

Na rastanku, sav ozaren, ali i setam kaže:

- Sada će tamo, u mom rodnom kraju pod Durmitorom, da lista šuma. Čeznem za mojim selom i bilo bi mi milo da se vratim na posao u ŠIK "Javorak", Nikšić, OUR Šumarstvo - Šavnik, gde sam nekad radio.

Radomir NOVAKOVIĆ