Radnici Kragujevca brane svoju "Zastavu"

Živi štit

Posle pretnje NATO-a da će u zločinačkoj akciji bombardovati i fabrike, zaposleni su ispunili hale iz kojih neće izlaziti dok opasnost ne prestane



Subota nešto posle osamnaest časova. Velika metalna kapija na ulazu u "Zastavu" je zaključana. Pred nas izlazi Dragan Živanović iz obezbeđenja.

- Nema živog Srbina koji pamti kad je cigla u temelj sadašnje "Zastave" stavljena - kaže on. - Davno beše, 1853. godine. Al’ da se zna, nema ni živog Srbina koji bi tu ciglu iz temelja "Zastave" izvadio.

Doslovce zapisasmo reči Dragana Živanovića.

Onaj "potok niz strminu" iz svih delova Kragujevca ka upravnoj zgradi "Zastave" bivao je sve duži i širi. Gledali smo ga sa jedne uzvišice na koju smo se popeli. Na ulaznoj kapiji radnike su dočekivali rukovodioci "Zastave". Veče se polako spuštalo nad Kragujevac.

Odjednom, tačno u 18.30 časova, oglasile su se sirene u Kragujevcu.

"Jesmo li se uplašili ljudi", čuo se istog trenutka glas direktora Milana Beka.

"Nismo", zaorilo se sa svih strana.

Zoran Prokić, prvi čovek informisanja "Zastave", obaveštava Milana Beka da su došli ruski novinari, dve televizijske ekipe iz Italije, i novinari milanskog lista "Korijera dela sera".

- Neka su - čuje se glas okupljenih radnika. - Neka dođu da nam vide lica.

Već je 19.30 časova. Halu su ispunili radnici.

Tu je i Jezdimir Spasić, četrdesetpetogodišnjak. Uz njega sedamnaestogodišnji Vladimir Đurđević, maturant kragujevačke Mašinsko-tehničke škole.

- Svratio sam do kuma kad zasvira - kaže Vlada. - Volim halu, volim mašine, i često svraćam ovamo. Da mama zna gde sam, sekirala bi se.

- Sačekaćemo treću smenu, pa pravac ja i Vlada kući. Idemo pešice. Vlada će ovde, bože zdravlja, čim završi školu, i da se zaposli. Sve zna, kao da se u hali rodio - s ponosom priča o svom kumiću Jezdimir Spasić, kontrolor druge smene montaže.

Milisav Milivojević je stajao nedaleko od montažne trake naslonjen na jednu mašinu.

- Ne znam šta natovci hoće - kaže on. - Misle li da mogu iz fabrike da nas isteraju, da nas uplaše... I da to urade, ostaju naša deca, naši sinovi i kćeri, naši unuci. Zar misle da će oni živeti sa njima?

- Jesam, prijatelju, iz "Zastave" sam - odgovara preko prevodioca Dragan. - Mi iz "21. oktobra" pravimo hladnjake i plastiku za "Zastavu".

Bliže vratima, da uhvate još koji zrak, mesečine koja prodire kroz veliki stakleni otvor sa centralnog prozora, oko šah-table i složenih figura, sede, uz desetak upaljenih sveća, bravari i monteri: Slobodan Ćuprić, Milenko Lazović, Rajko Rašić, Ratko Josipović i Gojko Čubrilović.

- Bravari protiv montera - kaže Ratko Rašić nameštajući se na poljskom krevetu. - Za sada je 2:2. Ja sam ovde, a sin Slavoljub je u vojsci, na Kosovu. Da pravo kažem, voleo bih da je obrnuto. Ili da smo bar zajedno. Uskoro možda i hoćemo. Tražio sam, ali mi naše vlasti ne daju. Rekoše, čekaj, Rajko, za sada ne treba.

Svuda oko nas ljudi sa upaljenim svećama. Pozdravljaju one koji pristižu u treću smenu. Došli su mnogo pre dvadeset časova. I oni ujutru će doći ranije... Drugari. Nije lako ni zadremati, a kamoli zaspati na poljskim krevetima i uz mašine na brzinu nameštenim drvenim klupama.

- Kome je sada do sna - veli Dragan Đogović, mehaničar. Zagrlio je suprugu Smederevku, koja sa njim radi kao preser.

- Jedva smo prevarili Nikolu i Lazara, naše sinove, da ne pođu s nama u halu. Nikola ima osamnaest, a Lazar dvanaest godina. Kad smo izašli na kapiju, Nikola viknu za mnom: "Majko, od sutra idemo i mi, ili ne ideš ni ti..."

Tišinu prekida glas ljudi koji su se okupili pred poslovnom zgradom "Zastave". Ori se "Oj, Srbijo, mila mati, nikome te neću dati!" Pevaju svi: muškarci, žene i deca.

Nekima sećanja od pre pola veka teraju suze na oči. I tada se čula pesma. Bila je tiša ili glasnija, ali slična. Sa istom porukom. Čula se kad su Nemci vodili Kragujevčane na streljanje u Šumaricama.

Prošlo je dvadeset časova. Sva svetla u gradu su pogašena. Oni koji su u stanovima ili kućama misle na svoje rođake u halama "Zastave".

Sve dok traju ratna dejstva, radnici će ostati u fabrici da bi je svojim telima zaštitili od napada iz vazduha

T. NIKOLOVSKI