PILOT KOJI JE PRVI KRENUO U VAZDUŠNI BOJ

Uleteo je u čopor

Nebojša Nikolić je na znak za uzbunu ušao u svoj MIG-29 i vinuo se u nebo. Iznad njega je, na visini od deset kilometara, već kružilo tridesetak agresorskih aviona...



Prvi sumrak, sreda, 24. mart, znak za vazdušnu opasnost, avion MIG-29 se priprema za poletanje i borbu.

- Nije bilo iznenađenja, iako nam nisu, zvanično, objavili rat - veli pilot Nebojša Nikolić. - Napala nas je najjača zemlja sveta sa svojim saveznicima. Mi smo bili spremni da ih dočekamo. Nisam razmišljao o svom životu, nego o životima dece i žena koje treba braniti. Seo sam u avion, pokrenuo motore. S leve i desne strane su se već videle eksplozije. Pošao sam na zaletište.

Na zadatak je krenuo sa činom majora. Nekoliko dana kasnije dobiće Medalju za hrabrost i zvezdicu više - čin potpukovnika.

Cilj na radaru

Nebojša Nikolić, pilot u eskadrili "Vitezovi", četrdesetogodišnjak, leteo je na svim tipovima borbenih aviona, sad je, za komandama MIG-a - 29. Prvi je pilot koji je poleteo u borbu protiv moćnih i brojnijih američkih, engleskih, nemačkih i francuskih mašina. Nije to tad znao, nije na to ni mislio. Takav je bio raspored: on, zatim ostali "Vitezovi".

- Znao sam da ih je mnogo, da su nad Vojvodinom došli iz Mađarske. Brzo sam izrulao i poleteo.

Iznad njega su već bili neprijateljski avioni, ceo čopor, njih tridesetak.

- Odmah su me napali - kaže - kad su uslovi za odbranu aviona najteži. Nisam još imao ni brzinu ni potrebnu visinu da bih efikasno reagovao. Usmerio sam aparat ka severu i odmah sam izbegao jednu raketu. Uključio sam radar i naoružanje. Za prvom raketom je poletela druga. I nju sam izbegao manevrom, a onda i treću.

Nebo je sevalo i treslo se od zvuka motora i eksplozija. Mrak koji je osvojio dao je veličanstvenu pozadinu prvoj vazdušnoj bici u Jugoslaviji posle šest decenije. Nebojša (a ime mu je takvo kao i srce) upisao se u zlatnu listu pilota koji su se isto tako borili protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja 6. aprila 1941. godine.

Iza njega je išao jedan njegov drug, pa još jedan...

Na radaru je imao cilj - avion koji se ustremio na njega. Pritisnuo je dugme, lansirao je raketu. Nije mogao da je prati do kraja. Zatresla ga je eksplozija. Jedna od neprijateljskih raketa je pogodila njegove motore. Ceo avion je bio u plamenu. Ognjeni jezici su počeli da prodiru u kabinu. Nije ništa video od vatre i dima - ni unutra, ni napolju.

A u skloništu kraj njegovog stana pesma je pokušala da nadjača zebnju. Trudile su se da to prihvate i njegove ćerke Sonja i Tanja, ali nije im išlo. A Olgica je odsutno zurila u jednu tačku, osećala je da je njen Nebojša već u vazduhu.

Oko mene kao strvinari

Pogodak u motore MIG-a 29. Avion je bio nadomak Titela, usmeren ka Zrenjaninu.

- Znao sam tačno gde sam - nastavlja potpukovnik Nikolić. - Nisam mogao više da upravljam avionom. Povukao sam ručicu za katapultiranje. Izleteo sam.

Strahovit je to bio udarac. Pokazuje pilotsku jaknu - iscepan je rukav. Gvozdene alke što drže kaiševe na čizmama oko zglobova su se razdvojile. I kaciga je deformisana. Pored svojih stvari uspeo je da nađe i ručicu za katapultiranje. I ona je čudno iskrivljena. Čuva je, spasla mu je život.

- Otvorio mi se padobran, išao sam prema zemlji. Oko mene su, kao strvinari, kružili neprijateljski avioni. Želeli su da me unište do kraja, ali me nisu otkrili.

Učinili su nešto mimo svih ratnih pravila, a na koje se NATO poziva samo u situacijama kad to njemu odgovara. Nemoćan pilot u vazduhu ili na zemlji se ne napada.

Potpukovnik Nikolić ne može sa sigurnošću da kaže da li je njegova raketa pogodila neprijateljski avion. Nije mogao da raspozna ni tipove letelica koje su bile iznad njega na deset hiljada metara visine.

Pao je na oko 400 metara od MIG-a koji je goreo na oranici i osvetljavao okolinu. Oslobodio se suvišnog tereta i udaljio se od vazduhoplova. Nekoliko minuta kasnije je video policijski automobil. Tražili su ga. Nije mogao da stupi u vezu s njima. Bili su na drugoj strani kanala.

Hodao je punih pet sati, ali nije našao prelaz preko kanala. Već iscrpljenog našao ga je vojni helikopter i prebacio u Beograd.

- Mi smo već bili napustili sklonište, vratili smo se u stan - uzdiše Olgica, koja je zaposlena u "Planumu". - Oko tri ujutru je zazvonio telefon. Javio se Nebojša sa VMA. Rekao je da ne brinem, da je sve u redu. Kad se razdanilo, sela sam u kola sa starijom ćerkom i otišle smo da ga vidimo.

Pilot je imao samo manju opekotinu prvog stepena na levoj ruci, ali je morao izvesno vreme da ostane u bolnici jer je takva procedura posle katapultiranja iz aviona.

Opet će leteti

Potpukovnik Nebojša Nikolić već sedamnaest godina leti na borbenim avionima. Po zapadnim merilima je već star za ratnog pilota. On ne priznaje takve kriterijume.

- Mi smo tako izabrani da trajemo duže - tvrdi. - Deset godina sankcija su uticale na sve u ovoj zemlji, ali ne i na naš borbeni moral. Mnogo je pohvaljenih i nagrađenih iz moje eksadrile. Mi se zovemo "Vitezovi" po vitezovima kneza Lazara. On je Kosovo branio tad, a mi sad.

Posle četiri dana provedena u bolnici na Banjici vratio se kući. Priča nam o svemu tome u malom stanu u kome njih četvoro (a došla je sad i tašta) jedva mogu da se smeste.

Kad je napustio bolničku postelju, odmah je zatražio nov avion. Drugovi su mu rekli da malo sačeka, da se smiri.

Roditelji mu žive u Nišu. Kad je saznala da je bio oboren, majka je imala malu krizu. Sad je dobro.

Na ulaznim vratima stalno neko zvoni, zvrji telefon. Javljaju se prijatelji, svraćaju komšije.

Srela ga je jedna žena na ulici. Prepoznala ga je sa televizije. Rekla mu je: "Sine, imam samo jednu želju. Da vas poljubim."

Ognjen Janevski