|
|
Osioni zlikovci razorili mirni Aleksinac
Oni nemaju duše
Pet puta se prolomilo nebo nad varošicom. I lepo lice najstrožeg centra, u
samo jednoj sekundi, mucki je unakaženo. Poginulo je dvanaest gradjana, a
nekoliko desetina povredjeno
Nigde zidova, nigde kuca. Svuda pepeljasti sivilo i haos. Isprepletane
grede, cigle razbijene u paramparcad, deo zidnog sata, decja lutka dopola
zatrpana ruševinama... Tamo gde su i ostali zidovi zjape otvori umesto prozora,
radijator je na vrhu srušenog krova. Delovi pokucstva i srca. Gde god pogled
padne. Jezivi obelisci smrti.
(Nastavak sa prve strane)
I muk. Stoje ljudi pored razvaljenih i srušenih kuca. Zure u zgarišta. Ona
su još te vedre aprilske noci bili domovi njihovih komšija. Sve do onog jezivog
huka cija se tutnjava cula kilometrima tog ponedeljka 5. aprila, u 21 cas i 33
minuta.
To je danas Aleksinac. Rudarski gradic nedaleko od Niša. Grad od dvadeset
pet hiljada stanovnika. Grad s dušom. Grad garavih lica, malih plata, a teškog
posla. Grad rudarskih groblja i crnih marama.
Navikao je Aleksinac na smrt. Ona je uvek bila cest posetilac rudarskih
kuca. ali, dolazak ove, u vidu podmuklih NATO bombi, pod okriljem mraka, s neba,
u vreme kada su umorni ljudi mirno ležali u svojim krevetima... Taj pakao
Aleksinac još nije doživeo.
Niko nije ni mogao da sluti da ce ikome na svetu, pa ma kakav zlikovac
bio, pasti na pamet da bombarduje centar malog usnulog rudarskog gradica u kome,
sem kasarnice, potpuno beznacajne za bezbednost agresorskih aviona, nikakvih
drugih vojnih objekata ili postrojenja nije bilo. Samo usnuli civili.
Pet puta se prolomilo nebo nad Aleksincem. I lepo lice najstrožeg centra
grada, u samo jednoj sekundi, bilo je mucki unakaženo.
Ulica Dušana Trivunca je sravnjena sa zemljom. Dom zdravlja više ne
postoji. Okolne kuce pored njega su gomila prašnjavih ruševina. Pred Domom
zdravlja ambulantna kola hitne pomoci sa razbijenim staklima.
Tu su živeli...
Prekoputa kraj broja 29 stoje ljudi. NJihova kuca se nekako drži, ali
krcka. Svaki korak u njoj izaziva obrušavanje maltera sa tavanice. LJudi s
rizikom ulaze unutra i inose stvari.
Miloš Stamenkovic je bio u njoj kada je grunulo. On i otac Zoran.
- Glave smo spasli. A kuca? Na to sad i ne mislim - kaže glasom u kome se
još oseca strašan šok koji je preživeo.
Neverica, tuga i bol. Sve je to u njegovom pogledu.
Niko ne misli kud ce iduce noci. Sada je važno spasti iz ruševina ono što
se može.
- Pobili su sve stare ljude koji su živeli prekoputa - s ogorcenjem govori
Slaviša Markovic, njihov komšija. - Moraju da plate za ovo.
LJudi govore uglas: od starca je pronadjena ruka i vrat. Bez glave. Jel’
se zvao Gvozden? Ne. Mislim da je u bolnici. Za Danicu se još ne zna...
- Tu su - pokazuju komšije na gomilu izmešanih cigala, greda i prašine -
živeli Radojka i cika Voja. Ucitelji u penziji. NJemu je bilo devedeset tri a
njoj osamdeset šest godina. I sada su mrtvi. Izvadili su ih nocas ispod
ruševina. Koga su oni mogli da ugroze.
- Zlikovci... Zveri! - kroz zube kune Slaviša Markovic.
U avetinjski pustom domu zdravlja samo su Jagoda Mišic, higijenicarka,
koja ne zna odakle pre da uklanja srcu i razbacane delove prozora i opreme.
Pokazuje nam: ovo je bila lekarska soba. Ovo ambulanta.
Zoran Minic, lekar upravo je u smeni. I doktorka Zvezdana Antic. Došla je
petnaest minuta posle eksplozije. I ona i muž. Tada je povredjena i medicinska
sestra Zorica Milenkovic. Stradao joj je kuk. U bolnici je. Doktori Dragan
Brankovic i doktorka Dragana Golubovic, koji su bili baš u smeni kada je puklo,
cele noci su zbrinjavali povredjene kojih za sada ima više od trideset.
Na ulici pred ruševinama brojni novinari. Pitaju za mrtve, povredjene.
- Tu je poginuo penzionisani milicioner - kuka žena sa crnom maramom i
pokazuje prema srušenoj gomili greda i šuta. - Jovan se zvao. Radojicic. I žena
Sofija. Zlotvori ih uništili. Kuku meni...
Na vrh ruševina su tri žene. Dve su Jovanove cerke. Zorica i Novka. Pomažu
im rodjake i komšije da pokupe neke stvari. Tela njihovih roditelja su vec
odneta.
- Zvala sam ih sinoc - glasom ciji je bol nemoguce opisati prica Zorka. -
Bili su tako smireni. Raspoloženi. Ja sam u Nišu sa porodicom. Oni su se plašili
za nas. Hrabrili nas... Ko bi slutio da ce to biti naš poslednji razgovor.
Novka neprestano šeta ulicom punom krša. Od ruševine do ruševine. Ništa ne
govori. Ni sa kim. Kada joj se neko obrati, samo procedi jedva cujno: "Ono je
bila moja kuca". I opet koraca. Do ruševine i natrag.
- Napišite, molim vas - kaže Zorka - da su bili dobri ljudi. Domacini. Da
su ih svi voleli. U njihovoj kuci je bilo svega. A sada... Nemamo više ni odakle
da ih ispratimo. Nemamo ovde više ništa... Napišite još da su imali dve cerke,
tri unuke i dva praunuceta... I da su bili dobri roditelji.
Suze klize niz ženino lice dok pogledom prelazi preko mesta gde je nekada
bila jedna kuca, a u njoj srecna porodica.
- I još ovo dodajte - žuri da ne zaboravi u svom bolu Zorica - Vojska nam
je mnogo pomogla. To napišite. A za ove što su to uradili nemam šta da kažem.
Oni nemaju duše.
Jovanka Ilic rida glasno na ulici. Pregrmela je mnoge ratove, trpela od
fašista.
- Ovi su gori od njih - kaže kroz suze koje se slivaju niz lice iza okvira
debelih naocara.
Zvuk srce koja se lopatama uklanja sa ulica i jecaji danas su stvarnost
Aleksinca.
Podjite ovamo, tamo je još gore - poziva nas milicioner cije bledo lice
jasno kazuje da nije trenuo od prošle noci.
Tragedija Miladinovica
Ulica Vuka Karadzica, stotinak metara dalje. Bila je to, kažu, mirna ulica
malih kuca i obicnih ljudi.
- Ulica ucitelja i veterinara - kaže Slobodan Sekulovic koji je imao srecu
da mu zidovi ostanu celi mada crepovi i stakla nisu izdržali. - Ova ulica je dva
odeljenja davala u školu. Bilo je u njoj smeha, vike, igre...
Danas je ovo prizor iz pakla. Srca, ruševine. I smrt.
Ispod tih hrpa užasa još ima mrtvih tela. Tek treba da se izvlace. Do
dolaska stranih i domacih novinara izvuceno ih je 12. Nekoliko desetina
Aleksincana je teže i lakše povredjeno.
U broju 27 su živeli Miladinovici.
- U tom strašnom udaru nocnih ubica - prica Miljana Marinkovic, rodjaka
Miladinovica - poginuli su Dragan, njegova žena Dragica i cerka Snežana. A snaha
Vukica i njeno dvoje dece Marko i Danijela su teško povredjeni i nalaze se u
bolnici.
U kuci u tom smrtonosnom casu jedini nije bio Draganov sin Bratislav,
lekar koji je mobilisan.
- On je - kaže drhtavim glasom Miljana - stigao oko cetiri ujutru. U samo
jednoj sekundi izgubio je oca, majku i sestru.
Zapomažu žene ulicama. Neke samo cute i nemo posmatraju. Ne veruju ljudi
šta ih je snašlo. Da li su to uopšte mogli da urade ljudi?
Stanka Stojanovic na ulici pita:
- Je l’ Klinton ikada bio kod nas. Je l’ poznaje on nas kakvi smo, koliko
smo gostoljubivi, kako primamo goste, kako volimo ljude... Da mi nismo narod
koji nanosi zlo. Je l’ on to zna... Pa zašto nas tuce?
Cute novinari. Niko nema odgovor na njeno pitanje.
- Da nas je upoznao, sigurna sam da nas nikada ne bi ovako teško sakatio.
To mora neko da mu kaže...
U obližnjem soliteru bez stakala, razvaljenom eksplozijom, umrla je
devojka. Kažu od stresa. Zvala se Marina Raovic. Imala je samo dvadeset dve
godine.
I Velja Stankovic je mrtav. Cuvar magacina u "Agrokolonijalu". NJemu je
bilo pedeset i tri.
Crne marame se opet nose ulicama Aleksinca.
|