Kosovo i Metohija: Naši reporteri na položaju sa generalima

Vojnici sa srcem Obilića

Komandant Treće armije Nebojša Pavković i komandant Prištinskog korpusa Vladimir Lazarević pričali su nam o nametnutom ratu, o junacima odbrane, o razbijanju terorista i o tome kako su NATO bombe izazvale masovni egzodus stanovnika svih nacionalnosti

Na Kosovo nikakva sila ne može da dođe bez velikih žrtava. Nema šanse. Možda bi ovi naši agresori i mogli da dođu donekle, ali ovde ne mogu ostati. Naročito ne bez ogromnih žrtava!

(Nastavak sa prve strane)



Odlučno, vojnički, ovo izgovara general-pukovnik Nebojša Pavković na jednom od komandnih mesta na Kosmetu. S njim sam se upoznala pre godinu dana u Đakovici, kada je bio komandant Prištinskog korpusa. Sada komanduje Trećom armijom.

U vojsci je obavljao redom sve dužnosti: bio je komandir voda, pa čete, komandant bataljona, puka, pa brigade; ratni načelnik katedre strategije u Centru visokih vojnih škola, načelnik operativnog odeljenja u komandi Prištinskog korpusa, pa načelnik štaba Prištinskog korpusa, potom njegov komandant a od početka ove godine je primio dužnost komandanta Treće armije.

Bavi se publicistikom. Objavio je nekoliko zapaženih radova iz oblasti ratne veštine. I slika. Svestrani je sportista, vrlo uspešan.

Njegovi najbliži dugogodišnji saradnici kažu da se u generalu Pavkoviću prepoznaje usađeni gen pobednika. Vele da ne priznaje poraze, ne ume da se predaje.

Sportista, slikar, oficir

- Moj vojnički staž traje od 1970. godine, kada sam završio Vojnu akademiju - veli on. - Ja sam pešadijski oficir. Službovao sam u Bileći, Mostaru, Beogradu, Banjaluci, opet u Beogradu i evo me na Kosmetu. Ovamo sam došao posle raspada SFRJ.

Da li se nadao da će doći do ove situacije?

- Nisam. Kao mlad oficir često sam razmišljao o tome kako sam odabrao poziv u kome neću biti u mogućnosti da nešto ozbiljnije uradim. Mislio sam da ću svoju vojničku karijeru da provedem i završim u miru. A desilo se nešto sasvim suprotno. Sada i ja i svi moji saradnici pokušavamo da damo sve od sebe da odbranimo našu zemlju. Pošto svi znamo ko je naš protivnik, i da je našu malu zemlju i našu malu vojsku napala najveća svetska sila, i to ujedinjena, najsavremenijim naoružanjem, mi ne polazimo od toga da ćemo da pobedimo tu silu. Oduvek smo polazili i polazimo i sada od toga da ćemo da branimo i odbranimo našu zemlju.

Zašto se opredelio za vojnički poziv? - Meni je otac bio vojno lice, ali ne mislim da je to bilo najbitnije za moju odluku da upišem Vojnu akademiju. Najpre sam završio učiteljsku školu, a imao sam predispozicije da se bavim sportom i bavio sam se, pa sam se lomio oko namere da se upišem na DIF. Voleo sam da slikam, pa sam se spremao i umalo da odem na prijemni ispit za likovnu akademiju. A onda je nekako, ipak, prevagnula Vojna akademija.

Šta je ostalo od želje za likovnom umetnošću? - Ostalo je to da povremeno slikam. Od 1963. do 1994. godine imao sam sedamnaest samostalnih izložbi, najviše ulja i akvarela. Motivi su bili najčešće pejzaži, iako je bilo nekoliko različitih perioda. Nekada sam nosio foto aparat i fotografisao pejzaže koje sam potom crtao, jer nisam imao potreban pribor da bih u prirodi slikao. Ali, poslenje četiri godine nisam ništa radio. Nažalost! Nego, biće vremena, ne dam se - uz osmeh završava svoju kratku priču general- pukovnik Nebojša Pavković, dok stojimo na položaju.

NATO izazvao egzodus

Prenesmo razgovor na rat.

- Mi nikada nismo imali nevolja sa albanskim narodom, nego sa teroristima. Oni su napadali i vojsku, pripadnike MUP-a i civilno stanovništvo iz zaseda, a pokušavali su da u našu zemlju ilegalno unesu naoružanje. Mi, kao vojska, uvek smo narodu pomagali.

Dok smo razgovarali, naleti NATO aviona bivali su sve češći. Saradnici su jedva nagovorili generala da, ipak, promenimo mesto.

- NATO agresori kao da nisu znali da će na Kosmetu bombardovati, pored Srba, i druge narode i nacionalne manjine koji žive na toj teritoriji - veli Pavković. - Njihova procena da će srpski narod da pobegne posle prve bombe koja padne na Kosmet pokazala se kao pogrešna. Ali se zato desila ta pojava velikog broja albanskih izbeglica. Posle trećeg dana bombardovanja došlo je do pokretanja velike mase ljudi koja nije smela da ostane u svojim domovima. E, to je jedini cilj koji je NATO ostvario. Nije uspeo da razbije Vojsku Jugoslavije i snage bezbednosti. Svi dosadašnji "rezultati" agresije govore da oni nisu imali za cilj nikakvu stabilizaciju stanja na Kosmetu, nego da podrže šiptarske teroriste da zauzmu Kosovo i Metohiju i da uz njihovu pomoć formiraju "kosovsku republiku", za šta su odavno napravili scenario a nedavno formirali i novu vladu, na čelu sa Hašimom Taćijem.

Drugi cilj NATO-a, podseća general Pavković, jeste razaranje privrede Jugoslavije, u stvari, definitivno rušenje Jugoslavije i uništenje naroda.

- Osim što su nam porušili mnoge objekte infrastrukture i privrede i svakim danom sve nemilosrdnije to čine, NATO zločinci svoje ciljeve neće moći nikako da ostvare dok je ovog i ovakvog jedinstva naroda i vojske i celokupnog društva. To je agresore valjda najviše izbezumilo: da jedna ovako mala zemlja ima tako hrabar narod i takvu odlučnost da brani svoju domovinu. A činjenica je da mi nikoga ničim nismo ugrozili, niti koga napali, da bismo izazvali njihovu agresiju. oni su nas bez objave rata napali.

Kako su se pokazali naši vojnici.

- Što se tiče vojnika na odsluženju vojnog roka, to je sasvim normalno, ti dečaci su do sada izneli najveći teret. Pokazali su se pravi junaci, naročito martovska klasa vojnika, koja je ostala da do kraja obavi svoj patriotski zadatak, da brani državu i Kosmet. Oni su to produženje vojnog roka podneli odlično. A mi smo i pre toga imali jedan broj vojnika koji su hteli da ostanu kao dobrovoljci. Neki su prevedeni u rezervu i kao pripadnici ratnih jedinica sada se nalaze na položaju.

General Pavković nakratko zastade, jer mu prilaze saradnici da se konsultuju. Izdaje kratke komande i oni se povlače. On nastavlja:

- Inače, graničari su podneli najveći teret u svemu tome, jer su od prvog trenutka bili izloženi najvećim iskušenjima i naporima da zaustave šiptarske terorističke bande. Kasnije, kada smo preduzeli mere da se pojača granica, svi mi morali smo da branimo granicu prema Albaniji. To je potrajalo do potpisivanja sporazuma Milošević - Holbruk. A posle zaključaka Skupštine Srbije da na Kosmetu nema više terorističkih snaga usledile su nove inicijative našeg državnog vrha da se na miran način reši situacija u Pokrajini.

Šta praktično znači nedavno objavljivanje odluke da naša vojska obustavlja sva vojna dejstva?

- To znači da mi ni pre, ni sada ne vršimo nikakve ratne operacije, nego se branimo od dejstva ostataka šiptarskih terorističkih bandi. Na teritoriji Kosmeta je prestala da postoji "OVK" kao oružana snaga koja može išta da učini. Sada nam je ostao samo jedan protivnik: to su snage agresora koje vrše zločinačku misiju na našu zemlju. NATO nije uspeo da podigne šiptarski narod na pobunu. Duboko sam ubeđen da on i nije bio spreman na pobunu. NATO je samo taj narod bombama rasterao i tek sada izazvao istinsku humanitarnu katastrofu.

Starešine daju primer

Dok razgovaramo, oko nas stasiti vojnici. General ih hvali, a sa setom i ponosom seća se onih koji su žrtvovali život.

Jedan major je skočio sa pogođenog tenka, uzeo pušku i dok su izvlačili ranjene vojnike, on ih je branio. Posmrtno je unapređen i odlikovan Medaljom za hrabrost.

A vojnik, vozač tenka, kada su ih teroristi napali i pogodili tenk, kad je poginuo poručnik, komandir tenka, i kad su ostali vojnici ranjeni, izašao je iz tenka da pruži pomoć vojnicima, sklonio ih, uzeo drugi tenk i krenuo na izvršenje zadataka. Posle bitke svi ranjeni su preživeli, pa teško, sa suzama bola i ogorčenja prema neprijatelju, primaju vest da je njihov drug poginuo.

Najviše je primera da vojnici koji su ranjeni ne žele da ostanu na lečenju u bolnici nego traže da se vrate na položaj, među drugove.

- Jutros je pukovnik Trajković, iz komande korpusa, ranjen na granici koja je napadnuta na frontu od deset kilometara sa teritorije Albanije na području karaula "Košare" i "Morina". Reč je o agresiji Albanije na našu zemlju. Otuda dejstvuju minobacači, artiljerija, uključujući i višecevne bacače raketa, na našu teritoriju. Kada je pukovnik Trajković ugledao da je vojnik nišandžija ranjen, on se penje na osmatračnicu, visoku trideset metara. Svesno se izlaže opasnosti. Uzima puškomitraljez i otvara vatru po neprijatelju. Tako je i ranjen...

General Pavković veli da ovakvim primerima starešine imaju veliki ugled u našoj vojsci. To nam je, veli, ostalo još iz balkanskih ratova, iz Prvog i Drugog svetskog rata, ta tradicija da je lični primer starešine nezamenljiv.

Sve za druga

Naši vojnici su sa starešinama proveli čitavu zimu u surovim planinskim uslovima, na granici prema Albaniji.

- Zamislite vojnike koji po mrazu i ledu po 24 sata leže u vučjim jamama i napregnuto čekaju neprijatelja - kaže Pavković. - Na granici su se zadaci izvršavani tako što vojnici u patroli izađu i ostaju u zasedi 24 sata. Za to vreme nema smene, nema vatre, nema cigareta... Leže nepomično. To su heroji! Evo i noćas je ovde hladno, uvlači se zima u kosti, pritisnuo nas ovaj neprijatni mrak, da ne vidiš prst pred okom, a proleće je. Možete li zamisliti kako je tek vojsci bilo gore, još dalje u planini, po ciči zimi, na 1.700 metara!

A za druga su spremni da polože i svoj život.

- Kada je poginuo Ostojić kod Junika, najpre smo saznali da je ranjen i trebalo je uveče oko 22 sata da neko tamo ode po njega helikopterom. Nije časio časa, javio se kao dobrovoljac Nikčević i krenuo da ga traži. Leteo je iznad teritorije gde je svakog trena mogao da bude oboren. Spustio se kod karaule "Košare", tamo gde je i danju vrlo teško da se sleti, da bi spasao druga. A onda šok: saznaje da je on poginuo! Eto, takvih je primera i sličnih zaista mnogo. Jedan broj vojnika i starešina je odlikovan, ali se svi ostali ne mogu medaljama odlikovati. Malo je to. Oni zaista časno ispisuju novu istoriju našeg naroda.

Vratio se na Kosmet

Na ovo privremeno štapsko boravište stiže i general Vladimir Lazarević. Pozdravlja se sa nama i sa ostalima. I za svakoga ima poneku lepu reč ili bar osmeh. Dogovorili smo se da s njim ujutru porazgovaramo.

Već je duboka noć. Avioni zuje u sve većim jatima. Generale izveštavaju da je nebo premrežila neprijateljska avijacija. Oko nas se omotao gusti smoljavi mrak. Kiša je do malopre padala. Onda su se oblaci razišli. Vezisti javljaju da avioni doleću iz pravca Makedonije, pa iz pravca Albanije... Kuda li će noćas da se ustreme? Starešine kažu: na jugozapad od Prištine.

U neko doba nastavismo put za Prištinu, iako je još bila na snazi vazdušna opasnost. Spavaćemo u hotelu "Grand". Priština zamukla. U potpunom je mraku. Štrče kosturi koliko do juče lepih novih zgrada u centru grada. Ispod njih zjapi još teži mrak. Ruševine na sve strane. U hotelu nema struje, ali ima vode.

Osvanuo je novi dan. Uskrs je. Vojnici i starešine su dobili na dar toga jutra farbana jaja. Šale se glasno, iako je noć bila jedna od najtežih.

General-major Vladimir Lazarević, komandant Prištinskog korpusa, rođen je 23. marta 1949. godine u zaplanjskom kraju, opština Babušnica, selo Grnčar. Završio je civilnu gimnaziju i sve vojne škole. Pre njega nije bilo profesionalnih vojnika u porodici. Ali sada su mu dva sina i brat u vojnoj službi.

- Ja sam u rodu veze, ali kada se pređe na komandne dužnosti, onda je to zanemarljivo - veli on. - Vezisti su, inače, od neprocenjivog značaja za funkcionisanje vojske, ali su, evo, sada i pripadnici protivvazdušne odbrane nezamenljivi.

Za sebe kaže da je "povratnik" na Kosovo. Bio je na službi od 1981. do 1984. godine u prizrenskom garnizonu, a vratio se 1. januara 1998. Da li se nadao ovome što nas je sada snašlo?

- Pa, mi vojnici se nekako i jesmo ovome nadali, mada ne baš ovakvom neprimerenom ratu - kaže on. - Neobjavljen rat svetskih moćnika, najjači do sada u svetskoj istoriji ratovanja protiv jedne male države, to je njihova velika sramota. Mi kažemo za ovo što se dešava da je zločinačka agresija, ali ja mislim da to nije adekvatan termin. Preslab je za ovo što rade. To su ljudi koji nemaju poštovanja ni prema čemu što je ljudsko. Eto, danas je Uskrs, a oni su izručili najveći broj raketa i bombi otkako su počeli ovaj svoj prljavi rat. Koliko je cinizma u tome!

Propali planovi agresora

Kako procenjuje ciljeve agresora?

- Njihov cilj je bio da za nekoliko dana, uz nekoliko stotina najsavremenijih ubojnih sredstava, razbiju našu vojsku. Da je razbiju, da ponize Vojsku Jugoslavije, ovu državu i narod i njeno rukovodstvo. Da nas polože na kolena i da ih molimo za ropstvo. To je bila frontalna strategija NATO-a koji nije postigao strateške ciljeve, ali je izazvao katastrofu u celoj Jugoslaviji. Na stotine hiljada ljudi je ostalo bez krova nad glavom, na desetine hiljada nejači tumara po šumama i selima. Oštetili su nam privredna postrojenja koja su bitna za svakodnevni život, za opstanak naroda, za njegov duh, za kulturu. Neopisiva je njihova krvoločnost. Noćas su, eto, u Merdarima, ubili oca i jednogodišnju ćerku!

Saglasni su i general Pavković i general Lazarević da NATO neće moći da ostvari svoje predviđene ciljeve, ma koliko nas i zasipao bombama.

- Prištinski korpus od prvog dana agresije uspešno izvodi odbranu na čitavom području Kosova i Metohija, ali i u vazduhu. Kada su počele da padaju prve bombe, terorističke vođe su sedele po kafićima na Kosmetu i očekivale da će za dan-dva u Jugoslaviju umarširati NATO snage. Stoga su njihove bande izmilele iz svojih jazbina, iz dreničkog kraja, Jablanice, Čičavice, i svim raspoloživim snagama i sredstvima napale nas. Istovremeno su terorističke snage, uz podršku oružanih formacija Albanije, pokušale da otuda izvrše proboj na našu teritoriju. Prištinski korpus je od prvog dana štitio svoje efektive i veoma efektno i vojnički briljantno za nekoliko dana razbio sve te zločinačke formacije na Kosmetu. Ne postoji više nikakva OVK koju je, u stvari, Klinton stvorio. Preostalo je nekoliko stotina odmetnika bandita, koji nastoje da nam pojedinačno učine kakav zulum. A evo treći dan se naročito intenzivno dešava klasičan akt agresije sa teritorije Albanije na prostoru od deset kilometara granice. Više od hiljadu njihovih terorista, među kojima smo uočili i razne plaćenike i mudžahedine, uz podršku teške artiljerije iz Albanije, navaljuju. Naše snage odbrane su ih odbile i nanele im velike gubitke. Mi smo prošli bez ljudskih gubitaka.

Agresor je najavljivao da će, ako ne ostvari svoje namere vazdušnim putem, navaliti kopnenim snagama...

- Naumili su NATO moćnici da u prvom ešelonu u toj vazdušno-kopnenoj bici budu na zemlji albanski teroristi, plaćenici. Strane televizije, naročito nemačka, prikazuje autobuse tih plaćenika, koji se ekspeduju u Albaniju. Naš korpus će i taj zadatak uspešno savladat - čvrsto je uveren general Lazarević. - Obezbedili smo svaki pedalj naše teritorije. Najbitnije je da smo sačuvali svoje efektive. Sa vojničkog aspekta pretrpeli smo zaista minimalne gubitke, gotovo neverovatno male, mada nas svaki gubitak boli.

I sinovi u vojsci

Vojska uspešno izvršava svoje ustavne zadatke.

- Ova vojska nastavlja tradicije svojih najslavnijih predaka. Otuda se javlja i veliki broj dobrovoljaca. Među njima je i priličan broj žena. U našim redovima ima i Rusa. Veliki je i broj dobrovoljaca koji čekaju da ih primimo. Ima i mnogo slučajeva da su više članova porodice u vojsci. Kada su prijavljivali oni sa teritorije Kosmeta, naređivao sam da ostave deo članova porodice na kućnom pragu. Izdao sam i naređenje da se vraćaju kući ukoliko su dva brata u vojsci, ali mnogi se opiru, hoće da prate jedan drugoga. Dolaze i očevi da bi bili sa sinovima.

Šta je sa njegovom porodicom?

- Tu smo na Kosmetu nas trojica. Dvojica mojih starijih sinova su takođe u vojsci, mada u ovom trenutku ne znam tačno gde su. Nedavno sam se čuo sa jednim, sa drugim nisam. A supruga i mlađi sin su na sigurnom. Sa njima se povremeno čujem. Otac mi je živ, ali se nismo odavno ni čuli ni videli. Verovatno prati šta se dešava. Nisam mogao ni Uskrs da mu čestitam.

Kakva je procena daljeg razvoja situacije?

- Mi moramo sami sebi da pomognemo. Od nas, koliko god to izgledalo paradoksalno, zavisi dalji razvoj situacije. Od naše spremnosti, odbrambene moći da opstanemo u ovoj našoj zemlji. Nadam se da će i svetsko javno mnjenje, ali i međunarodne institucije, naći načina da ovu besramnu agresiju zaustave političkim sredstvima. Nije beznačajna i sa vojničkog aspekta moguća unija sa Rusijom i Belorusijom i svaka pomoć, i moralna i politička i diplomatske, pa i materijalna je dobrodošla. Ali, mi moramo sami da izdržimo. U našoj vojsci ima raznih nacionalnosti, a ima najava da se organizuju i radne jedinice, sastavljene od Šiptara, kao što imamo i lokalnu policiju sastavljenu od šiptarske nacionalne manjine da bi se branili od terorista.

"Roditelji, ne brinite"

Nedaleko odatle srećemo vojnike. Upravo su dobili uskršnji dar, verovatno od Kola srpskih sestara, koje su ovde na Kosmetu vrlo aktivne. Jedan od njih, Tanasije Nikolić, ima brata koji je takođe na odsluženju vojnog roka, ali tamo negde kod Uroševca. Nije mu ovde teško, samo bi voleo da im artiljerija nije iskidala telefonske žice, pa ne može da se javi svojima. Kada mi docnije iz Beograda dozvasmo majku Gordanu u Kraljevu i prenesmo joj sinovljeve poruke, njenoj sreći nije bilo kraja. Sa Tanasijem je bio i Toške, Željko Tošić iz Smedevske Palanke. Stidljiv, ali bez trunke straha u očima, pozdravio je roditelje i sve svoje drugare.

Uputismo se prema Podujevu. Prolazimo kroz pusta sela sa visokim ogradama. Nailazi pun traktor dece i žena, očigledno povratnika Šiptara.

U širem rejonu Podujeva, kako se to vojnički kaže, nalazimo jednu od oklopnih jedinica Vojske Jugoslavije. Komandant je pukovnik Mihajlo Gergar, rođen u Negotinu. Rodom Slovenac po ocu koji je bio oficir JNA, pa se i jedan i drugi oženili Srbijankama i tu ostali da žive. Šalje nas u jedinicu, među vojnike.

Na jednom ukopnom položaju prima nas najpre zamenik komandanta oklopnog bataljona major Ljubiša Nikolić. Stari borac novih ratova. Borio se već na Miljevačkom platou, branio most "25. maj" kod Iloka. Kaže da je sada uglavnom mirno. Njih nisu bombardovali neposredno, a teroristi su se izmakli na kopaoničke čuke.

Zapažamo vedrog mladog vojnika, vezistu.

- Ja sam Ermin Čekić, rođen sam u Beranama. Martovska sam klasa. Malo sam kasnije došao na odsluženje vojnog roka, jer sam najstariji u porodici, pa sam morao mlađoj braći i sestrama da pomognem da stanu na noge. Zadovoljan sam što sam se zatekao u vojsci u ovo istorijsko doba. Pozdravite svu moju rodbinu i sav naš narod. Recite da niko ne treba da brine. Mi ćemo ih odbraniti!

Bojan Rančić je iz Obrenovca. Takođe je martovska klasa, ali je ostao kao vojnik dobrovoljac. On je vozač oklopnog vozila, pa ga drugari zovu "naš Šumaher". Dok ih slikamo, zbijaju šale. Njihov komandant potpukovnik Nikola Žakula dolazi taman da bismo načinili zajednički snimak. vv

Ljiljana BULATOVIĆ