Još jedan američki ponos završio u ritu

Ulovljen i tajanstveni lovac

U Pentagonu je nastala panika jer se posle nevidljivog F-117A, Vojska Jugoslavije dočepala i bespilotnog nebeskog superšpijuna "hantera"



U tamnoj aprilskoj noći, zahvaljujući oštrom oku i sigurnoj ruci nišandžija Korpusa protivvazdušne odbrane Vojske Jugoslavije, rasvetljena je još jedna supertajna agresorskog Ratnog vazduhoplovstva Sjedinjenih Američkih Država. Odlučni i beskompromisni branitelji jugoslovenskog neba odstrelili su još jednog "kapitalca" iz arsenala "Er forsa". Sunovratili su u Koviljski rit novi primerak preskupe stalat tehnologije stratešku bespilotnu špijunsku letelicu tipa "hanter".

Ogromno iznenađenje, i gotovo paniku, u komandi NATO-a pogotovo među američkim generalima u Pentagonu, izazvala je, ne toliko činjenica da je gubitak vredan trideset miliona dolara, koliko saznanje da se izuzetno čuvana vrhunska tehnološka tajna nalazi u rukama Vojske Jugoslavije.

Ministarstvo odbrane SAD je, na molbu komande zlikovačkih snaga NATO-a, mada nerado, ipak, uputilo jednu eskadrilu bespilotnih špijuna iz sastava ćß izviđačkog bataljona stacioniranog u Fort Vudu u Teksasu. Na to su ih naterala dva razloga. Prvi ni posle dvadeset dana i noći besomučnog raketiranja što vojnih, što civilnih uz izuzetno velike gubitke (prema nepotpunim podacima jugoslovenska PV i PVO su nad nebom SRJ u zoni odgovornosti Prve, Druge i Treće armije za 25 dana - kad je ovaj tekst pripreman oborili oko šezdesetak letelica agresora) nije ostvaren ni prvi cilj koji je podrazumevao uništenje naše odbrane.

Drugi razlog: prljavi i bestijalni rat na Balkanu protiv, kako se računalo tehnološki slabog protivnika, bio je prilika da se u ratnim uslovima dodatno testiraju raznovrsno oružje i sistemi koji direktno, ili indirektno, utiču na rezultate kukavičkih borbenih dejstava iz vazduha.

U tu svrhu, američki žreci ratova stavili su na raspolaganje svom egzekutoru generalu Vesliju Klarku, komandantu snaga NATO za Evropu, pod direktnu komandu više od sto oficira i vojnika za opsluživanje bespilotnih letelica najnovije generacije, dva pokretna centra veze i upravljanje i prateće tehnike. Reč je o najsavremenijim elektronskim i optoelektronskim sistemima pod oznakom "top sikret" - vrhunska tajna.

Svi ti ljudi i sva ta "svemirska tehnologija", čuvana iza sedam brava, imali su zadatak, vojničkim žargonom rečeno, da osmatraju borbena dejstva, u stvarnom ratnom okruženju a ne na manevarskom poligonu, obezbeđuju funkcionisanje specijalnih veza, otkrivanje borbenih položaja VJ, slanje podataka "avaksu" i navođenje agresorskih vazduhoplova uključujući i lasersko osvetljavanje ciljeva na tlu Jugoslavije.

Upotrebu ove eskadrile - pored želje da se ubrza otkrivanje, za sada neuhvatljivih, raketnih i protivavionskih baterija i sistema VJ i samopotvrđivanja tehnološke nadmoći SAD - iziskivalo je i nastojanje da se psihološki pomogne, već uveliko isfrustriranim, pilotima alijanse koji sa sve većim strahom sedaju u kabine vazduhoplova što padaju kao kruške, pa čak i kad važe za "nevidljive" kao F-117A.

Naime, zločinačke orlušine - u obliku "fantoma", "miraža", "rafala", "harijera", "tornada", "tanderbolta îî" i sličnih - letele su u parovima. Međutim, odlučna odbrana VJ koja sve uspešnije obara letelice NATO-a, uvišestručila je rizik da ih naši borci istovremeno obore. Suočeni sa žestokim otporom, vosokim obučenošću i visprenošću pripadnika VJ zlikovci su odlučili da, kako bi smanjili ljudske gubitke, u napade šalju samo po jednog rambo-letača, s tim da mu tehnološko čudo "hanter" dok on na bezbednoj visini patrolira pronađe i laserski označi cilj. Već prvi pokušaj iznad Koviljskog rita završio se katastrofalno. Ponos i san o nepobedivosti nadmenih Jenkija, jedan od samo petnaestak do sada proizvedenih "hanter", njihova uzdanica, iako petnaestak puta manji, a samim tim i mnogo teže uočljiv na mračnom nebu od borbenog aviona, izrešetan je kao glineni golub i sunovraćen u rit.

Zabrinutost i bes u Pentagonu, pored narušenog ponosa i samoljublja, izaziva i pitanje šta će sve eksperti Vojske Jugoslavije provaliti od supertajni smeštenih u sićušno telo i oplatu metalnog špijuna. Od odgovora na to pitanje, kao i na ono ko će, pored Jugoslovena, imati uvid u detalje čuda elektronike i materijala, zavisi i sudbina dalje skupe proizvodnje, i eventualne prodaje ali razvoja tehnologije pa i materijala od kojih bi se ubuduće pravili ključni uređaji i sistemi bespilotnih izviđača i markera ciljeva.

Inače, tokom dvadeset pet dana agresije na SRJ zločinačka alijansa - pre svih SAD, Nemačka, Britanija i Francuska - izgubila je sedam bespilotnih špijunskih aviona. Pored supertajnog američkog "hantera", naši protivavionci su samo na kosmetskom bojištu oborili i tri nemačka vazdušna njuškala tipa "CL - 289 piver" pa je Bundesver odlučio da ih više ne šalje na nebo Jugoslavije. O ledinu su u drugim ratnim poprištima Srbije udarila i po dva "miraža 26" i "predatora".

Šta je "hanter"

Bespilotnoj letelici "hanter" (lovac) oružane snage SAD namenile su zadatak da izviđa, osmatra i kad otkrije ciljeve na zemlji, koriguje artiljerijsku vatru, ili borbena dejstva lovaca - bombardera.

Pokreću ga dva klipna motora od po 45, ili 90, konjskih snaga, može da ponese od 113 do 567 kilograma korisnog tereta. Dugačak je 6,95, visok 1,65 sa rasponom krila od 8,9 metara. Leti maksimalnom brzinom od 204 kilometra na čas, a dok krstari, tražeći cilj, ili šaljući podatke preko satelita "avaksu", razvija brzinu od oko 167 kilometara na čas. Prethodno kompjuterski programiran, ili vođen sa zemlje, može maksimalno da dosegne visinu do 5.790 metara, a patrolira u krugu od oko 150 kilometara ostajući u vazduhu do dvanaest časova.

Taj, bivši najtajniji, leteći špijun SAD je opremljen različitim senzorima, televizijskim kamerama za dnevna i noćna snimanja, laserskim obeleživačem ciljeva, FLIR infracrvenim uređajem za osmatranje u prednjoj polusferi i ED opremom za elektronsko ometanje radio frekvencija, taktičkim sintetičkim radarom sa elektronskim skaniranjem. Poseduje i uređaje dovoljno osetljive da prisluškuje razgovore preko mobilnih telefona, pa čak i komunikaciju uz pomoć toki-voki stanica male snage. Lansira se poletanjem pomoću sopstvenih agregata ili raketnim motorom.

Ovaj najnoviji model vazdušnog njuškala održava povratnu vezu sa bazom iz koje je poslat, kad prima zadatke i kad šalje obaveštajne podatke, tako što su mu komande leta integrisane sa globalnim satelitskim navigacijskim sistemom. U slučaju gubitka veze sa matičnom stanicom na zemlji, satelitska navigacija - može letelicu da vrati na polazište, ili na neki drugi aerodrom čije će joj koordinate biti naknadno određene.

Bespilotnim špijunima, u stvari, upravljaju piloti kukavice sedeći za komandama na zemlji koje su identične onima u kabinama letelica. Sa aerodromskim kontrolama letenja komuniciraju kao da su na nebu koje napadaju, a kasnije, ako uspešno izvrše "borbeni" zadatak kite se medaljama iako nisu ni omirisali barut.

Uz "hrabrog" pilota, udobno zavaljenog u naslonjaču udaljenu više od sto kilometara od borbenog poprišta, sedi ništa manje "hrabar" saborac - specijalista za fotoopremu. On upravlja senzorima: elektrooptičkim za video-snimke; infracrvenim za prikupljanje podataka o koncentraciji toplote na pojedinim telima na tlu i sintetičkim radarom koji razdvaja siluete kroz oblake. Ni on nikada, zapravo, ne vidi one na čije će se glave, na osnovu njegovih analiza i smernica, sručiti tovari smrti.

Slobodan MILOŠEVIĆ