Drama pred rušenje Žeželjevog mosta

Raketa je jurila na nas

Oko podneva, dvadeset drugog aprilskog dana, u novosadskom Vodovodu vrilo je kao u košnici. Ratno stanje uslovilo je rad bez predaha.



Poslovođa Bela Geler, Zdravko Božić, vodoinstalater na održavanju, i njegov pomoćnik Milan Radovanov dobili su nalog da krenu ka Žeželjevom mostu.

- Ćale - obratili su se poslovođi, koga tako iz milošte zovu - idemo na most oko tri sata. Naši će, sa sremske strane, do tada završiti posao, pa da ljudima pustimo vodu. Na nju čeka oko 40.000 ljudi.

Most je već bio teško ranjen i zatvoren za automobile i pešake. Na njegovoj polovini, po sredini asfalta, zjapila je ogromna rupa ispod koje je ključao Dunav. I na njegovom kraju, na petrovaradinskoj strani, bio je veliki krater. Pokidana je i pruga.

Jedino se hrabri radnici Vodovoda nisu predavali.

- Naše kolege sa petrovaradinske strane mosta još nisu bile uradile kompletan posao, posle čega je samo trebalo otvoriti zatvarač za vodu - kaže Zdravko.

- Sve ćemo završiti za dvadesetak minuta - čulo se iz toki-vokija.

- Dobro, čekamo - usledio je odgovor poslovođe. - Odosmo malo da prošetamo.

Nisu odmakli ni nekoliko koraka, kad je poslovođa, sasvim slučajno, pogledao u nebo. Zanemeo je od straha.

- Uspeo sam - priseća se tih trenutaka - koliko me grlo nosi, da viknem: "Raketa!" Istovremeno sva trojica smo se bacili na zemlju.

Sevnulo je, pa grunulo a onda se, posle nekoliko trenutaka, još jedanput sve zatreslo.

- Video sam raketu kako leti ka mostu. Činilo mi se da baš nas traži - grči prste korpulentni Zdravko.

Praštalo je i tutnjalo. Vriska ljudi koji su se zatekli u okolini mosta, na dunavskom keju. Pometnja. Agresorski avioni su pokušali da nadmudre i našu protivvazdušnu odbranu. Malo je ko očekivao da će gađati most u tri sata posle podne.

A dan ne može biti lepši. Ljudi su jedva dočekali da malo prošetaju.

Trojica radnika su, posle dve detonacije, potražila zaklon.

- Taman smo malo digli glavu, kad je odjeknula nova detonacija, još snažnija od prethodne dve. Onda se razlegla i četvrta eksplozija. Iznad naših glava fijukali su geleri.

- Meni je, kao što vidite, prezime Geler - smeška se sada poslovođa. - Tog dana sam od zlikovačkih gelera bio brži. I ja i moje kolege.

A bili su udaljeni od mesta eksplozije, ispod mosta, svega tridesetak metara.

Radnici iz Vodovoda nemaju više šta da popravljaju na Žeželjevom mostu jer i njega više nema. Raketiran je u noći 26. aprila i betonska konstrukcija je potonula u Dunav.

V. S.