Naši reporteri među graničarima

Oštro oko, sigurna ruka

Peli smo se vrletima Orjena, što "puhom", što peške. Ni oficiri ni vojnici nemaju priliku da se jave svojima, ali poručuju da ne brinu, ovde vlada drugarstvo i sloga sa gorštacima. A što se tiče neprijatelja, on može samo "do tog kamena"...



Pukovnik Zoran Kerovec deluje dobroćudno i smireno, baš kako bi i trebalo da izgleda komandant na tako odgovornom mestu. Dočekao nas je u dubinama planine Orjen i izrazio zadovoljstvo što će se o njegovim sjajnim vojnicima pisati u novinama. Kratak dogovor, vojnički i - krećemo uz planinu. Putevi su takvi da ih jedino može savladati "puh", terensko vozilo komandanta.

(Nastavak sa prve strane)



Za volanom lepuškasti dvadesetjednogodišnji Fatmir Mehinagić iz Bara. Zbog veštine kojom krstari besputnim krševitim putevima, za koje bi se pre reklo da su neki useci i vododerine, dobio je nadimak Fanđo.

Što smo više odmicili uz planinu, kiša je lila sve jače. Na samo njima znanim tačkama sačekuju nas straže i šalju dalje, kao štafetu.

Stižemo do prvog stražarskog staništa. U kućici, gotovo neprimetnoj, dočekuje nas prva grupa graničara. To je jedinica zadužena za obezbeđenje dela granice Jugoslavije prema Hrvatskoj. Istovremeno, neprekidno osmatra naš vazdušni prostor. Starešina je Srđan Đorđević, poručnik, blagog izgleda, pokroviteljskog odnosa prema svojim vojnicima. Čim je čuo da dolazimo iz "Ilustrovane Politike", donese nam poslednji broj našeg lista: "Do sada sam mislio da su ovakve situacije nameštene, kada novinari slikaju svoje sagovornike kako čitaju baš njihov list. Ali, ovo je zaista istina da smo juče dobili od naših prijatelja "Ilustrovanu", da bismo pročitali reportažu o vojnicima sa Kosmeta."

Četiri brata - svi dobrovoljci

U ovoj kućici graničari samo predahnu do sledeće stražarske smene koje traju koliko situacija zahteva. Za šporetom su dva dobrovoljca: Nikola Janković sa Jankovića krša i Božidar Đuknić, Durmitorac sa Cetinja. Nikola je govorljiviji...

- Evo smo među mladima otkako je počelo ovo nesrećno stradanje od prokletog NATO neprijatelja. Ovi naši sinovci, kako ih zovemo, hrabri su momci, i ponos nam je što smo sa njima. Srce im se očeličilo, kao da su vazda ratovali. A i nama nije ovo prvina. Komandant ove naše dobrovoljačke jedinice koju čine bratstva cetinjska je Mijo Radović. Ima nas na svim punktovima od Debelog Brijega do Republike Srpske. Koliko ovaj narod voli svoju vojsku i svoju državu neka vam kažu primjeri da su četiri brata Stanojevića iz Velestova došli u dobrovoljce, da je Vlado Pravilović pošao sa svoje dva sestrića Vujovića u dobrovoljce. Iz svake kuće pošla je u vojsku najmanje jedna muška glava. Nemaju šanse neprijatelji da glavu promole na ove naše strane.

Ulaze vojnici. Pokisli, ali orni. Ivan Novaković, rođen 1978. godine u Podgorcu kod Bora i Zlatko Stojanović, rođen 1979. u Lazarevcu, učili su za rudare. Ovde su na istom zadatku - kao graničari. Sa njima je u smeni i Safet Sejdiju, takođe iz Bora. Pre ovog rata samo je Zlatko dolazio u ove krajeve, mada malo podalje, u Dubrovnik - na letovanje. Kada je lepo vreme, može sa ovih vrleti da se vide i Konavle, i Pelješac, i čak italijanska i albanska obala. Ovog dana, međutim, jedva smo videli jedni druge na desetak metara razdaljine, zbog magle i kiše.

Pitamo ih kako su im devojke, a oni odadoše tajnu da nijedan od njih nema drage da ga čeka i da mu piše.

Dobrovoljci rekoše da se još nisu ženili, ali da ima vremena - do šezdesete, "kada se mnogi Crnogorci žene". Jedino je njihov starešina Srđan u braku. Rodom je iz Leskovca, rođen 1970. Brine za brata Branislava koji je od početka rata rezervista na Kosmetu.

Svi oni iskreno poručuju svojima da ne brinu, jer im u svakom pismu na početku i na kraju pišu "čuvajte se"!

- Mi ovde na Orjenu čuvamo i Bor, i Leskovac, i Lazarevac, i Cetinje - kaže poručnik Srđan, kome je ovo drugo ratište. Prvo je bilo na Lastovu. Ljuti su jedino što im je neprijatelj previsoko i teško ga je dohvatiti i zaustaviti u njegovom rušilačkom pohodu na Jugoslaviju.

Vojnicima stiže ručak, a mi se spremamo za odlazak. Pitamo ih kakva je hrana, a oni rekoše da su zadovoljni, jedino im je malo vode. Čujemo ih kako najpre pitaju "ima li vode", a ne "šta je za ručak".

Od mekušca - čvrst vojnik

Ovde u planini ne videsmo naše karaule, samo slutimo gde je granica. Fanđo nas vodi besputicama od karaule, na tomeđi SR Jugoslavije, Hrvatske i Republike Srpske. Silazimo na put koji je trebalo ovih dana da bude završen kao najkraća drumska veza između Beograda i Herceg-Novog. Ostalo je još nešto manje od pet kilometara sa naše strane. Nije završen, ali još ima radnika koji rade na trasi.

Potpukovnik Mijatović nam najavljuje sledećeg domaćina kao legendu, neustrašivog borca sa prethodnih ratišta. Kaže: "Njegova jedinica i on sam izvršavali su sve zadatke bez gubitaka, a jedino je on bio ranjen!"

Zove se Radovan Kovačević, svi ga zovu Raš, a rođen je u Šekovićima. Od oktobra 1991. godine je na ovim prostorima i postao je sa svojom jedinicom, prekaljeni graničar. Raspad SFRJ ga je zatekao na Prevlaci, gde ga je i zatekao rat.

- Veliko mi je zadovoljstvo što sam od nastanka ove granične jedinice njen član. Ovo je surov kraj i nije izvor nekih radosti, osim osećanja odgovornosti sa ovim sjajnim momcima - govori sa posebnim ponosom komandir ove jedinice. - Ponosim se i milo mi je kada jedno mekušno beogradsko dete ili dečak iz Vojvodine, posle odsluženja vojnog roka među nama, ode kući kao kompletan čovek. A vojnika ima iz svih krajeva Jugoslavije, od Cetinja, iz Podgorice, Beograda, Vojvodine, s juga Srbije. Iz svih većih mesta. Ovo je najmlađa generacija vojnika u jedinici. Imamo jednog Mađara koji nije znao srpski jezik, pa sada koristi ovo vreme da nauči. Kako vreme odmiče, sve se bolje sporazumevamo. On je, inače, odličan momak i dobar graničar.

Šta to razlikuje graničare od ostalih rodova vojske?

- Mi smo specifični pre svega po tome što smo zaista prvi na braniku otadžbine. Drugo, graničar je uvijek naoružan, uvijek s municijom. Uvijek je na borbenom zadatku. Uslovi života i rada, i raspored rada u odnosu na druge je, takođe, poseban. Nama je uvijek sve isto: kiša, sunce, dan, noć. Bilo kakvo da je vrijeme, vojnik mora biti na svom mjestu. Pogotovu sada, ali i uvijek, mi moramo da budemo vrlo obazrivi i da pratimo šta se dešava na kopnu i nebu, da javljamo komandi i da sami dejstvujemo, ako treba - objašnjava poručnik graničar Radomir Kovačević.

A otkud Rašo u vojsci? Teško mu je da baš precizno objasni, ali misli da su na njega uticali malo filmovi, više odnos naroda njegovog kraja prema vojsci, a narod je tamo oduvek poštovao i voleo vojsku. Svi njegovi preci su ratovali kada je trebalo.

- Na Veliku Gospojinu 1982. krenuo sam iz rodnog mesta, došao u Sarajevo u vojnu školu i 1986. obukao sam uniformu podoficira. Kao vodnik došao sam na Prevlaku i tako je krenulo - govori Rašo, a potpukovnik Mijatović ne da da se zaboravi da je Kovačević za ratne zasluge i ispoljenu hrabrost, na predlog jedinice, vanredno unapređen od Vrhovne komande VJ. Bila je to jedinica za primer, pa je njeno jezgro i ovamo došlo zajedno sa njenim starešinom.

Na nagovor da Rašo Kovačević ponešto i o sebi kaže, reče da mu roditelji i danas žive u siromašnim Šekovićima, da je oktobra 1996. ugrabio da se oženi i da ima ćerkicu. Da ga one povremeno, mada retko, obraduju kada dođu da ga obiđu. A jedinica mu je smeštena u povelikom selu sa premalo stanovnika, i to uglavnom staraca.

Upućeni jedni na druge

Vodnik Nenad Đurović je rodom iz Slatine kod Danilovgrada. On veli da mu ovaj kraj nije nešto nepoznato, jer je i njegovo selo krševito. Desilo se i da je rezervista Dragan Mrkajić na neki način vezan za kamen - on je kamenorezac iz Meljina i, kažu, pravi najbolje spomenike u kraju.

Dok razgovaramo, vojnik Ratko Eraković, rodom iz Trebinja, prinosi kafu i priča nam da imaju najboljeg kuvara u okolini, koji ih dobro hrani. Stiže i on - Blago Radović, meštanin, koji je dobrovoljac, po profesiji kuvar i za sada najstariji graničar. Mlađi se šale sa njim i pitaju ga šta bi poručio onim Norvežanima što ih je hranio u bolnici u Igalu, a sada nam šalju bombardere. On samo vrti glavom.

Polazimo u obilazak granice, a poručnik Kovačević sa velikom ozlojeđenošću komentariše kako su Amerikanci dali indijanska imena svojim raketama ("tomahavk") i helikopterima ("apač"), kao da se ponovo diče onim zlodelima koja su počinili nad tim starosedelačkim plemenima.

Dođosmo do karaule, utvrđenja na kome stražari vojnik Saša Petrović, rođen 1978. godine u selu Lipovac kod Topole. Njih dvojica, komandir i vojnik, sporazumevaju se kao i sve ostale starešine i vojnici koje smo sretali, sa nekom gotovo zavereničkom bliskošću, koja ostavlja utisak sigurnosti i specifičnog oblika discipline. O tome poručnik Kovačević kaže:

- Karaula vam je kao brod. Svi smo upućeni jedni na druge i svi se i bez vojničkih pravila, a poštujući ih, trudimo da jedan drugom nešto dobro učinimo. Saša pripada martovskoj partiji vojnika. To su najmlađi ratni graničari.

Za to vreme Saša Petrović je fizički prisutan među nama, ali ne skida oči sa okolnih planina, iza kojih se prostiru nekada bratske republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Pitamo ga za roditelje i da li hoće da ih pozovemo, on zahvaljuje, kaže da je njemu među njegovim drugarima dobro, da poštu redovno prima i šalje. Ipak, sve pozdravlja. Ali, nekako stidljivo, kao da još nije izašao iz školske klupe. A u stvari je jedan od onih čvrstih momaka koji nesebično i požrtvovano čuvaju našu granicu.

Ima među njima i onih koji brinu za svoje roditelje, jer su izloženi bombardovanju i nikako da uspostave telefonsku vezu sa njima. Ljubinko Aleksić iz Bajine Bašte već danima pokušava da pozove roditelje Radu i Stojmira. Od prvih dana bombardovanja ih nije čuo, pa moli da ih preko novina pozdravimo i neka mu se jave nekako. A on je zdravo i dobro i dobro mu je među njegovim drugarima.

"Jedino nas kiša ubija"

Ostavljamo ih na njihovih 1.100 metara nadmorske visine. Idemo prema pitomijem ambijentu i usput se raspitujemo dokle seže odgovornost Ratne mornarice?

- Ratna mornarica seže do na vrh Orjena, obuhvata i trećinu Crne Gore - veli žustri major Veljko Asanović, iskusni ratni vuk, komandant jedne od pešadijskih jedinica u sastavu brigade pukovnika Zorana Kerovca.

Ova jedinica je sastavljena isključivo od rezervnog sastava sa teritorije opština Budve, Kotora i Berana. Većina od njih već je učestvovala u borbenim dejstvima na prethodnim ratištima. Trenutno su na obuci kako bi uspešnije štitili živote ljudi od diverzija na kopnu ali i od bombardovanja i desanta.

- Već danima nas kiša ubija - kaže major Asanović, ali dodaje da je moral vojnika na visokom nivou, uprkos ne samo kiši nego i svim nedaćama koji imaju ovi ljudi kod svojih kuća i na poslu. Svi su oni svesni situacije i motivisani, pa su mnogi od njih ostavili svoja radna mesta.

Tu, u krovinjari sa nama su i Radomir Mačić, zamenik komandanta i Božo Zec, kurir, inače diplomirani ekonomista iz Grblja, zatim Predrag Ivošević kao vodnik prve klase, ranije direktor kotorskog hotela "Fjord". Dok razgovaramo, banu Milorad Đurišić iz okoline Berana i kad ču da smo novinari, isprsi se i poruči:

- Recite svima da smo svi ovam odošli u Vojsku Jugoslavije i nije nam žao. Ostaćemo sve dok treba otadžbini, iako nikome nije lako da napusti svoju porodicu. Ali, neka nam posluži kao primer jedan Vučeta Bubanja, koji je ovamo došao,odazvao se obavezi, iako od njegovog rada zavise čak šestoro njegove dece.

Veljko Asanović sve to posmatra, kaže po koju, pa saznajemo da je pre rata u bivšoj SFRJ radio kao vojno lice u Sarajevu i da je tamo zasnovao i porodicu. Kada je buknuo rat, tri i po meseca nije znao šta mu je sa ženom i sinom, koji su ostali u Sarajevu. Reče da je bio stacioniran u Mojmilu i da su mu do sada najteže u životu pala ta tri i po meseca izgubljene veze sa porodicom i prve vojničke žrtve koje je imao u jedinici.

Pre rastanka major Asanović napominje da je sada važno znati da su svi vojnici rezervisti ovde u skladnim odnosima i da se partijske razlike ovde ne primećuju.

"Zadovoljan sam momcima"

Svratili smo i do jedinice potpukovnika Milosava Vukića jer nam je pukovnik Kerovec rekao da to bude obavezni deo našeg puta. A potpukovnik Vukić ovde obučava vojnike i rezerviste i formira jedinice motorizovanog bataljona u sastavu brigade. Rođen je na Kosmetu, u Vitini. Njegova porodica je bila prinuđena da se otuda iseli i sada se nalaze neko u Smederevu, neko u Švajcarskoj, a on je dospeo na primorsku granicu da brani otuda Kosovo i Jugoslaviju. Do 1986. godine je bio u Karlovcu u Hrvatskoj a od tada u Herceg- Novom. Završio je Vojnu akademiju, pripadnik je roda oklopnih mehanizovanih jedinica. Bio je i na višim štapskim dužnostima, ali je sada dragocen baš na ovom mestu sa svojim znanjem i iskustvom tenkiste. Reklo bi se da je srdit na okolnosti, na koje nema uticaja, pa kaže:

- Zadovoljan sam borbenom gotovošću moje jedinice, uprkos teškoćama sa kojima se sukobljavamo. Dobro je što smo tehnički opremljeni bolje nego 1991. godine, što jedinicu čine ozbiljni, odgovorni ljudi, između 35 i 37 godina.

Začu se graja napolju. Došli su dečaci iz obližnjeg sela da sa vojnicima igraju košarku. Naš domaćin kaže da se dobro slažu sa meštanima, da je Kolo srpskih sestara iz Herceg-Novog, čija je predsednica Nada Vasiljević vrlo aktivna i da su im zajedno sa manastirom Savina za Uskrs doneli obilne darove.

Sumrak je uveliko pao kada smo stigli ponovo do komandantove brigade. Pukovnik Kerovec sa ratničkom blagošću prima naše pohvalne utiske.

- Naša brigada - veli on - i bez ratnih okolnosti radi u vrlo složenim uslovima. Poslao sam vas kod njih da bih im odao priznanje za trud, za rezultate i za to što svesno žrtvuju svoju mladost za svoju otadžbinu.

On hvali i starešine, i vojnike, i rezervni sastav i dobrovoljce, koji su uključeni u redovni sastav Vojske Jugoslavije. Zadovoljan je i odnosom meštana i predstavnika vlasti. Saznajemo da je rodom iz Aleksandrovca, davnim korenom iz Rusije. Od 1975. godine je u Vojnoj, pa u Generalštabnoj akademiji. Radio je u gardijskoj akademiji u Puli sve do 1991. godine.

- Lagao bih kada ne bih priznao da je meni tamo bilo dobro, a na kraju mi je bilo onako kako je moralo. Ja nisam ni imao želju da odem otuda sve dok politika nije učinila zlo. Pa čak i tada sam imao tajnu podršku prijatelja u Puli. I sada znam na koga bih mogao tamo da se oslonim. Ne zaboravite da su Istrijani mirni, i dobrodušni ljudi, ali je tamo bilo i mnogih stvari kojih ne želim da se sećam... Kada su nas Hrvati napali, moja porodica je morala da nađe utočište kod mene u kasarni - govori pukovnik Kerovec.

A sada? Supruga i 21-godišnji sin su mu kod majke u Nišu. Sin je student građevine, a "ja sam već sedam godina gastarbajter, ali za dinare", dodaje u šali naš domaćin. Šta reći na kraju ovog razgovora i dugog boravka među vojnicima?

- Pre svega, pozdravite u naše ime vaše čitaoce i zahvaljujem vam što ste radi njih došli čak ovamo među nas. Mi smo i jedni i drugi i čitav narod sada na istom zadatku odbrane otadžbine.

Ljiljana BULATOVIĆ