Bujanovac izbegao tragediju

Kuća spasla grad

U potkrovlje nedovršene trospratnice Blagoja Zlakovića udario je projektil NATO-a. Da je nastavio let izazvao bi masakr

Gotovo mesec dana NATO projektili su zaobilazili Bujanovac. Sve do dvadesetog aprilskog jutra njegovi žitelji su slušali zloslutna brujanja aviona. Čule su se i eksplozije, ali izdaleka. Mnogo jače je pucalo iz sedamnaest kilometara udaljenog Vranja i njegove okoline, a nešto potmulije iz gnjilanskog kraja. Bujanovčani su brinuli za svoje komšije, ali i za sve druge po Jugoslaviji gde su padale bombe.

Ali, tog jutra, trećeg utorka u aprilu, puklo je i u ovom gradu na jugu Srbije. Slučajno ili namerno, zločinački projektil je pogodio sam centar varoši, mesto na kome uvek ima mnoštvo ljudi. Tu je tržni centar, mala zelena pijaca i velika "Simpova" robna kuća.

Što nije došlo do tragedije slične onoj u Aleksincu ili Surdulici, Bujanovčani mogu da zahvale samo pukom slučaju i jednoj trospratnoj kući.

A ta kuća, koju su žitelji varoši nazvali svojom spasiteljkom, pripada Blagoju Zlatkoviću, penzionisanom automehaničaru. Nalazi se u Ulici Karađorđa Petrovića, broj 157. Majstor Blaga ju je počeo da gradi još pre deset godina za svoja dva sina Vladimira i Miomira. U prizemlju četiri lokala, zatim po sprat za svakog od sinova i potrkovlje. Dođoše smutna i teška vremena pa Zlatkovići stigoše samo da je stave pod krov. Još žive u staroj prizemnoj kući iza nove i nedovršene.

Blagoje je tog jutra poranio, kao i obično. Ništa nije nagoveštavalo neku opasnost za Bujanovac. Sirena se nije čula. Svoj dućan sa mešovitom robom otvorio je pre sedam. Ubrzo su počele da svraćaju mušterije i komšije. Prepričavala su se ratna zbivanja između večeri i jutra.

Posle pet-šest minuta u centru Bujanovca razlegla se strahovita detonacija. Cela varoš se zatresla.

- Moj sin Vladimir je bio sa mnom u radnji - seća se Blagoje. - Njegova žena, nastavnica, sa dvoje dece je otišla u selo kod roditelja. Miomir je sa ženom i dva sinčića još bio u postelji. Procurilo mleo iz jedne kese pa reših da odnesem snaji da ga skuva. Tamo sam zatekao svog starijeg unuka devetogodišnjeg Mladena. Ustao, pa rešio da podloži šporet. Ja ga vraćah u krevet, ali me dete ne posluša.

Baš je pogledao na sat, bilo je oko pet minuta do osam. Vratio se u prodavnicu.

- Posle desetak minuta, tačno u osam i pet, pukao je taj grom iz vedra neba - dugo će majstor Blaga da pamti tu zaglušujuću eksploziju. - U istom trenu, svi smo se našli na podu. Odmah mi je bilo jasno da je NATO udario i na Bujanovac. Samo sam se pitao šta su pogodili. Nije mi ni na kraj pameti bilo da je projektil udario upravo u moju kuću.

Laknulo mu je kada je video da mu je i sin živ i nepovređen, a i da komšijama i mušterijama ništa ne fali.

- Izašli smo na ulicu - nastavlja priču Blagoje. - Centar Bujanovca je bio obavijen gustom crvenom prašinom. Svi smo se osvrtali unaokolo da vidimo šta je pogođeno. Neko mi reč: "Ama, Blago, u tvoju kuću je udarilo". Iz tih stopa sam potrčao ka staroj kući, a za novu me nije bilo briga. Znam da su mi tamo deca. Samo da su mi oni ostali živi, pomislih.

Za njim je išao i Vladimir. Jedva su se probijali kroz gustu prašinu, gazeći preko betona, cigala i polomljenog crepa. Zatim su pod nogama osetili staklo.

- Kad sam ušao u dnevnu sobu, video sam da nema mogu unuka Mladena - priča Blagoje, a glas mu podrhtava. - Možete da zamislite šta mi je prošlo kroz glavu. Uleteo sam u spavaću sobu u ugledao žive Vladimira, snaju Žaklinu i mlađeg unuka Milana. Pitam za Mladena. Kažu da je i on dobro, tu je.

U trenutku eksplozije mališan je otišao u dvorište da donese "drvca za potpalu". Njegov deda kaže da ga je sam Bog sačuvao. Geler projektila pogodio je baš vratanca šporeta ostavivši pozamašnu rupu.

Tek posle su Zlatkovići i njihove komšije krenuli u razgledanje kuće.

- Projektil dug oko dva metra, udario je u zid potkrovlja naše nove kuće - priča Blagoje. - Eksplozija je raznela betonske grede i stubove, krovnu konstrukciju, crepove. Na jednom mestu probila je i ploču. Ostatak rakete je probio zid na pročelju potkrovlja. Zaustavio se posle stotinu metara ispred magacina robne kuće "Simpo". Raketa je preletela zanatski centar i pijacu pored nje, na kojoj je u to vreme već bilo mnogo ljudi.

Dok smo razgovarali sa Blagojem Zlatanovićem, majstori su bili na krovu stare kuće. Popravljali su crep. Blagoje ima mnogo prijatelja u Bujanovcu, kako među Srbima tako i među Albancima. Vlasnici stovarišta građevinskog materijala nudili su mu i dali sve što je neophodno. Niko nije pitao, kaže majstor Blaga, da li će i kada to da plati.

- Posle svega što nam se desilo nemam reči da iskažem sreću što smo ostali živi i zdravi - kaže vidno uzbuđen Blagoje, a suze mu naviru na oči. - Verujte, ničega mi nije žao. Za štetu ne marim. Ako je moja kuća spasla makar jedan život, a moglo je biti velike pogibije, eto razloga za moju dodatnu sreću. Projektil je prošao iznad glava ljudi koji su bili u centru i na pijaci.

Blagoje Zlatković, njegovi sinovi, snahe i unuci pamtiće 20. april 1999. godine dok su živi.

A. MIKAVICA