Paklena noć na Pašinom brdu u Beogradu

Iz ruševina izvukli trudnicu

Komšije su spasle i Draganinog supruga Đorđija Ćurića

Strahovita eksplozija bacila ih je zajedno sa trosedom na kome su spavali, gotovo pet metara kroz zid, do prvog stepenika skromne kućice na uglu Vardarske i Marulićeve ulice, stotinak metara ispod Kalenićeve pijace.

A onda se na njih stropoštalo na desetine kubika zemlje, crepa, cigala, šuta, greda, čak i stoletno stablo šljive u cvetu.

"U pomoć, živi smo!"

Još nije svanulo. Bio je petak, 2.23 časova. Skromne kućice na prelazu Pašinog brda i Čubure obasjavao je pun mesec.

Pre toga začula se snažna eksplozija. A pre eksplozije zaglušujući tutanj aviona tresao je sve pod sobom. Nastao je čudovišan muk. Potpuna tišina. Činilo se da je sve zamrlo. A onda su se začuli krici:

- Ljudi u pomoć, živi smo!

- Đole, dolazimo, tu smo...

Preskačući preko cigala, kroz potpuni mrak, jer su prašina i dim koji su natkrili ruševinu stvarali apokaliptičnu sliku, ka mestu odakle su se čuli glasovi, probijali su se Radoje Jevtović i Milomir Banković, prve komšije koji su stanovali u istom dvorištu, u sličnim malim kućicama gde i 25-godišnji Đorđije i dve godine mlađa Dragana Ćurić, što su ostali pod ruševinom. Dragana je već sedam meseci bila trudna.

- Đole, javi se... Đole, javi se molim te! - zavapio je u jednom trenutku Milomir Banković jer je zatrpani Đorđije prestao da zapomaže.
- Tu je, vidim mu noge, vire mu noge - povikao je Milomir. - Radoje, traži Draganu, ona se ne javlja!

Grčevito, golim rukama, prstima, čak i nogama razbacujući svud unaokolo sve do čega su došli pokušavali su da dopru do dvoje mladih ispod ruševine.

Desetak minuta kasnije, kada su Draganu gotovo izvukli, začula se nova strahovita eksplozija. Drugi, novi nalet aviona i druga bomba. Pala je stotinak metara dalje.

Milomir Banković, kršni pedesetogodišnjak priča:

- Izašla su i naša deca, uplakana, pospana, ali videvši mene i Radeta kako klečimo na ruševini i sama su počela da razbacuju cigle. Najpre Draganu, a onda i Đorđija izvukli smo iz ruševina.

Zavijanje sirene kola Hitne pomoći označilo je kraj stravičnog jutra u petak, 30. aprila.

Nekoliko žena koje su sa Draganom pošle do kola Hitne pomoći, vrativši se posle nekoliko minuta, kroz suze su okupljenim komšijama saopštile:

- Beba je dobro... Javila nam se...

Dragana je pitala za Đorđija.

A gusle čitave...

Zora otkriva jeziv prizor.

Od skromne kućice Đorđija i Dragane Ćurić nije ostala ni cigla. Sravnjena je sa zemljom. Ljudi se okreću oko sebe ne verujući da im se sve to desilo. "Zašto?", "Zašto ovde!" "Pa osim nas i ove naše sirotinje, ovde ničeg nema!"

Oko podneva na ruševine kuće stiže i Đorđijev otac Vojislav sa sinovima Dušanom i Blažom. Oni su krenuli prethodne noći, a Dušana su vojne vlasti iz Pljevalja, gde je bio rezervista, pustile da obiđe brata, čuvši za tragediju koja se desila.

- Živimo u selu Bosaće poviše Žabljaka - priča stisnutih usana, preturajući po ruševini Vojislav. - Noć uoči ovoga, Đorđije nam javi telefonom da dođemo, izlio je temelj za još jednu prostoriju, da kućicu malo poveća jer je snajka početkom jula trebalo da se porodi. Toliko, za još jednu sobicu. Imali bi četrdeset pet kvadrata, a evo šta je sad ostalo...

Starina rukom prelazi preko očiju.

Žene iz komšiluka su, na starom "smederevcu", jer ovde je odmah nestala struja, a ponestalo je i vode, skuvale kafu, pa nude Đorđijevu braću i oca. Neko je doneo i pivo. Ljudi, prve komšije, odvajaju sa ruševine stvari koje nisu izlomljene i pocepane.

- Reče mi Đorđije - kad smo se u sredu čuli da su on i Dragana kupili zamrzivač i frižider. Kaže, brate, kad dođete nećete stan prepoznati. Ponovili smo se. I nov tepih, i zavese. Svašta smo i za bebu kupili.

- Evo Draganinog sata, znam kad joj ga je Đorđije kupio - kaže nam najmlađi od Ćurića Dušan. Radi, 12.04... Otac Vojislav na mestu gde su nekada bila ulazna vrata pretura po gredama i ciglama. Rukama razbacuje malter i šut.

- Tražiš gusle - kaže mu Dušan.

- Tražim.

Koji minut kasnije Dušan ih pažljivo izvlači ispod gomile cigli.

- Tata, evo ih... Evo i gudala!

Starina ih pokazuje ljudima.

- Na Svetog Đorđija što ubiva aždaju nisu mogli da udare. Evo ih cele celcate, nedirnute. Sveti Đorđije ih je sačuvao. On je izrezbaren na vrhu gusala.

Lekari Urgentnog centra brinu o zdravlju najteže povređenog Đorđija Ćurića. Dežurni lekar odvodi novinare da ga vide.

- Znate li nešto o Dragani? - pita.

- Dragana i beba su dobro. Dolazimo od njih, puno te je pozdravila - odgovara mu kolega fotoreporter.

Dežurni lekar moli da se krene. Kaže da je i ovoliko razgovora za Đorđija previše. Povrede su mu teške, ali je van životne opasnosti.

Dragana je u Ginekološko-akušerskoj klinici u Narodnog fronta. Načelnik anestezije dr Mirjana Zečević dočekuje nas osmehnuto.

- Ne znam šta da kažem. Videla sam slike odakle su izvadili našu Draganicu. Pogledajte je, ni sitnije ženice ni većeg junaka. A i beba je odlično.

Dežurne sestre donose češalj i ogledalo. Kažu, hoće da Dragana bude lepa kad je slikaju. Ona pita za Đorđija.

- Đorđije je dobro - prenosimo joj.

- Reći ću Đorđu da nam Radoje i Mile, naše komšije krste dete. - Oni su naši spasioci. Nama dvoma, Đorđiju i meni, podarili su tri života. Hvala im!

Trpe NIKOLOVSKI