|
Surdulica: umesto spasa smrt u podrumu Beše to neka zla slutnja "Krenem da izađem, a Stamenka me zadržava, dok ne prođu avioni, pa je slažem da mi je šerpa na šporetu. To me spaslo, a dole osta šesnaest, mižda sedamnaest duša", priča Stanislava Stevanović Pedeset kuća više ne postoji, a oko petsto je sasvim neupotrebljivo i za rušenje. Teže ili lakše je povređeno stopedeset ljudi. A koliko je Surduličana poginulo? - Juče smo sahranili sedmoro, danas ispraćamo još dvojicu, a koliko će sahrana biti sutra, ne znam - kaže nemoćno Branislav Ristić, predsednik Izvršnog odbora Surdulice i komandant Štaba civilne zaštite. - Gušim se od tuge. Voleo bih da je to konačan broj stradalih, ali nije. Ovo su samo oni koji su stradali u kući Voje Milića... Sasvim dovoljno da cela varoš bude u crini. Nad ruševinama u Zmaj-Jovinoj ulici, gde se do 27. aprila u podne nalazila kuća porodice Milić, zajedno sa prašinom lebdi miris smrti i straha. Delimično je raščišćeno, ali Vojislav ne dozvoljava da se nastavi: ta bezoblična gomila šuta je sve što mu je ostalo. Pod njima je bilo šestoro njegovih najmilijih. Sve. Ceo život. Kako ih prepoznati - Stigli smo nekoliko minuta posle bombardovanja ovog dela grada, nas šestorica iz civilne zaštite - priča Branislav Ristić. - I odmah smo počeli da razgrćemo, ne čekajući mehanizaciju. Bila je to iskrica sreće u ovoj tragediji. Jer, da su došle mašine, ne bismo od buke čuli dozivanje Stojanče Petkovića, jedinog koji je pravim čudom preživeo. Kaže da su ostatke žrtava izvlačili satima, veoma pažljivo uz sav užas koji su preživljavali. Patolozi su bili u nedoumici: indentifikacija je bila nemoguća, a drugi metodi sasvim nepouzdani. Ipak, po preliminarnom izveštaju, u podrumu porodične kuće Vojislava Milića, avionski projektili su usmrtili devet osoba: Vojinu suprugu Stamenku, njihovog sina Aleksandra, snahu Vesnu, unučad Vladimira i Miljanu, unuka Miomira Milovanovića, komšinicu Stanicu Ristić i Aleksandrove prijatelje Dragana Ivanovića i Stanišu Đorđevića. Naknadno je ustanovljeno da je tu bilo još jedno dete, ali se o njegovom identitetu ne zna ništa. Stojančina svedočenja su sasvim nepouzdana jer se još nalazi u teškom šoku. "Obuzeo me strah..." Šezdesetpetogodišnja Stanislavka Stevanović je bila prva komšinica porodice Milić. I ona je tog utorka potražila sklonište u njihovoj kući jer je ova bila najstamenija i najsolidnije građena u celom kraju. U njoj se, uostalom, skrivao ceo komšiluk, otkako je počelo bombardovanje. Tu su sklonište nalazili i namernici, ako bi se zatekli u blizini. - Mene je u jedan mah obuzeo čudan strah - priča starica još potresena užasima koje je čudom preživela. - Beše to neka zla slutnja. Krenem da izađem iz podruma, a Stamenka me zadržava, dok ne prođu avioni. Ja je slažem da će mi zagoreti šerpa. Kud da zagori, pristavila sam supu? I iziđem ja, možda minut pre nego što je ruknulo. A dole, koliko pamtim, osta jedno šesnaest, možda sedamnaest duša. Bio Mita kondukter, pa jedna žena sa detetom od oko tri godine. Zatim, beše Kosovka, Stanica, Stojanča, petoro Milića i Stamenkin unuk od ćerke. Još i dvojica Acinih prijatelja što su im nameštali antenu. Behu još tri ili četiri žene koje nisam poznavala. I neki muškarci. Izašla je, veli, pa krenula prema svojoj kući koja je odmah ispod kuće Milića. - Ma, kako sam izašla, vidim snaju Katicu, ide uz ulicu. Sačekam je, a sve je požurujem. Ma kako smo ušle u kuću, ono grunu, baci nas na zid. Prst pred okom se ne vidi od prašine. Uletele smo u mali ve-ce i šćućurile se. Grunu još jedared, lete zidovi oko nas. Gušimo se, al’ kud smemo napolje? Tek kad prođe malo, mi iziđosmo. Prvo ugledam, nema naše kuće. Samo goli zidovi, i oni dopola srušeni. Kad, kroz prašinu, vidim da Vojine kuće nema uopšte. Ništa. "Voja je mrtav" U tom trenutku je, veli, niz ulicu dojurio i komšija Vojislav Milić. - Nazrem Voju, trči odozgo - nastavlja Stanislavka. - Drži se za glavu i juri. Dođe do onih ruševina, pope se na gomilu šuta, sede i zakuka. Namah pocrneo u licu. Potpuno izgubljen. Nit čuje niti vidi šta se oko njega zbiva. Kad dođoše ovi, mislim da su ga odveli u bolnicu da mu daju injekciju za smirenje. To da nisu učinili, on bi presvisnuo tu, pred nama. Ma, kao da je i on bio dole, sa svojima: on je mrtav čovek. Eno ga, ne mrda s groblja, juče beše sahrana. I ja zato tvrdim: i kad se dozna jednog dana koliko je ljudi stradalo, da se tu ubroji i naš crni Voja. Snaha Katica prigrlila ćerku Irenu, malu pegavu devojčicu: ova se privila uz nju i grca. - Moj suprug Dragan je bio ubeđen da smo i mi dole, u podrumu kod komšija - priča Katica. - Ono, beše svejedno, jer je i naša kuća srušena, samo nas je čudo spaslo. A ja, malo pre toga, decu odvela kod svojih, kao da sam nešto slutila. Posle smo gledali raščišćavanje, a bolje da nismo. To je bilo najstrašnije. Komadi tela, užas. Oni iz civilne zaštite rade, ne staju, a plaču, odrasli ljudi. Ja na taj prizor više ne smem ni da pomislim. Odonda ne spavamo i ne jedemo. Najgore je što od tog užasa nemamo kud da se sklonimo. Oni ne biraju, to je očigledno. Zla sudbina Koliko je Stanislavku i Stojanču poterala sreća (ako se tu o sreći uopšte sme pričati), toliko je druge savladala nesreća. Priča Katica da je šesnaestogodišnja Miljana Milić, Vojina unuka, u poslednje vreme bila veoma nervozna. Uostalom, kao i svi drugi. Zato je nedelju dana pre tragedije otišla kod drugarice Jelene Popović u Žitorađu kod Vladičinog Hana. - Tog dana se vratila. Koliko sam čula, dogovor je bio da ta njena školska drugarica bude nedelju dana kod nje. Docnije se pronela priča kako je Miljana upravo razgovarala sa Jelenom telefonom kad su naišli avioni. Veza se prekinula i ona je verovatno odjurila dole, u podrum... Pokojni Staniša Đorđević i Dragan Ivanović su bili muzičari. Dobri muzičari. Imali su orkestar "Roze bend". Ime je dobio po Stanišinom nadimku - Roza. Baveći se muzikom, kako to obično biva, bavili su se pomalo i elektronikom. Tako su postali pravi eksperti za satelitske antene. Dogodilo se da ih je, upravo tog kobnog utorka, u centru sreo njihov dugogodišnji prijatelj Aleksandar Milić i zamolio da dođu kod njega i postave mu antenu. Upravo su bili završili posao na krovu, kad su avioni počeli da nadleću Surdulicu. Spustili su se u podrum iz predostrožnosti, verovatno više u nameri da Aleksandru prave društvo dok sve ne prođe... Sahranjeni su u zajedničkom grobu na Novom surduličkom groblju. Sahrani je prisustvovalo nekoliko stotina Surduličana i tri neprijateljska aviona koja su preteći kružila nad grobljem. Tom prilikom jedna baka je pogledala uvis, prekrstila se i zapitala, više za sebe: "Pa zar nemaju poštovanja"? Ljudi sa bivše adrese Radica Ristić stoji nad ambisom i gleda kako se dno kratera puni mutnom blatnjavom vodom. Levo dole se nazire nešto što je, možda, nekada bio naslon fotelje. Ostalo je šut, bezblična masa usitnjenih cigala, crepova, komada betona, drveta i tkanine. Krater je dubok desetak metara. - Kolika je rupa dole, tolika je kuća bila gore - kaže Radica. - Kuća koju sam sama samcijata gradila petnaest godina. Uselili smo se pre godinu dana: sin, snaja i ja. U toj kući je bio sav moj život, sva moja odricanja. Klima glavom kao da potvrđuje sopstvene misli. - A posle bombardovanja sam iz ove rupe uspela da spasem pet šolja, dve čaše, jednu šerpu od dva litra, jednu kašiku, dve viljuške, i jednu cipelu. Kažu mi da je i šporet u komadu, eno ga, pao kod komšije na krov. Radica je spremačica u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Surdulici. Škola ne radi, ne mora na posao. Ipak, pozvao ju je direktor. - Iz svog džepa mi je dao dvesta dinara, da imam, a još snaji i meni kupio po suknju i cipele, da ne idemo okolo bose i gole. Veli Radica da u blizini njene kuće nema ničega što bi predstavljalo bilo kakav vojni cilj, bilo kakvu pretnju neprijatelju. Tu izuzima surduličku bolnicu koja je dvestotinak metara udaljena od nje. - Kao da su birali kome će rušenje kuće biti najveći gubitak, pa izabrali mene - kaže gorko. - Još otplaćujem dugove za nju. Za sebe kaže da je žena bez adrese. Za sada, zahvaljujući opštini, smeštena je u hotelu "Evropa" u centru varošice. Prvi put je noćila u jednom hotelu i nije joj se svidelo. Ali, ne može da bira. Deli sudbinu sa još dvadeset porodica koje su smeštene u hotelu. Nešto više ih je u Učeničkom domu. Najveći broj novih beskućnika je utočište našao kod rođaka i prijatelja. Računa se, mada još nema preciznih podataka, da oko petsto porodica više nije u svojim kućama. - A šta smo im mi skrivili, to samo oni znaju - uzdiše Radica. - Mora da smo im neka velika pretnja čim nas ovako bombarduju. - Mi samo pretpostavljamo da im je u Surdulici zapela za oko stara kasarna - razmišlja naglas Branislav Ristić, predsednik Izvršnog odbora. - Ali, ta kasarna je prazna već duže od dve i po godine. U njoj nema nikoga. Ispražnjena je po nekom ugovoru koji je bio rezultat Dejtonskog sporazuma. Svojevremeno je dolazila jedna komisija u kojoj su bili strani oficiri koji su pregledali zgrade kasarne. Utvrdili su da je zaista prazna i otišli. |
Miloš LAZIĆ