Raketiran autobus na Lužanskom mostu kod Podujeva

Bolje da ginem sam nego nas dvojica

Vukosav Jelić je na minut svratio do ćerke u Prokuplju. "Čim odvezem putnike do Prištine, vraćam se odmah", rekao je. Nije mogao ni da sluti da je NATO bombarder spremio smrtonosnu zasedu njemu i svim putnicima

Vukosava Jelića, četrdesetosmogodišnjeg vozača "Niš-ekspresa", pogodila je NATO raketa dok se nalazio na radnom mestu, za upravljačem autobusa broj 446, punom putnika na svakodnevnoj liniji - Niš - Priština.

(Nastavak sa prve strane)

Taj stravični masakr, u kome je pored Jelića poginulo još četrdesetak putnika, dogodio se usred bela dana, oko 13 časova, u trenutku kada je autobus prelazio most kod sela Lužane između Podujeva i Prištine.

Očevici pričaju da se sve desilo u trenu. Strahovita eksplozija i gotovo. Autobus je bio prepolovljen. Prednji deo je odleteo sa mosta u korito reke Lab. Sprženi ostaci koji su ostali na mostu bili su samo iskidana gomila gvožđa.

I svud naokolo po zelenoj livadi leševi i delovi ljudskih tela.

Dvanaestoro je preživelo. Troje se samo klinički tako vodi. Na veštačkim su plućima i aparatima za reanimaciju. Ostalih devetoro je sa teškim povredama glave, kičme, opekotinama, polomljenih udova.

Koliko je bilo ljudi u autobusu? Ne zna se. Ni sada, posle nekoliko dana od te užasne subote. Nema ni Jelića. A zna se da je on vozio. Nema ga ni među živima, a ni među mrtvima.

Vanredna vožnja

U Beriljskoj ulici, pred skromnom još neokrečenom kućom Vukosava Jelića u Novom Selu kraj Niša, stoje ljudi. Pogledi uprti na put. U njima iskra nade. Možda će se dogoditi čudo. Možda će stići vest da je živ.

A vesti nema. Nikakvih.

- Proneo se glas po selu - kaže skrhana bolom Jelićeva supruga Snežana - da je u Beogradu. U bolnici. Kažu: amputirali mu noge. I mi zovemo, ali ga tamo nema.

- Mama, mrtav je. To je sigurno - kaže kroz suze dvadesettrogodišnja ćerka Danijela. - Znamo to.

- Te vesti su bile i na radiju - nastavlja dalje Snežana. - I niko ne može ništa da nam kaže. Bili smo i u Prištini. Nema ga. Pitaju nas: je l’ imao neki prsten, lančić... Po tome hoće da ga poznaju. Četiri dana ludimo.

Stiže rodbina, prijatelji. Crnina se uselila u kuću Jelića.

- Tog dana je trebalo da ide za Svrljig, koliko ja znam - kaže Snežana, kojoj su Jelićeve kolege ispričale kako se tog dana obreo na putu za Prištinu. - Ali mu je bila pukla guma. Otišao je da je promeni. On je inače držao liniju prema Svrljigu, Leskovcu, Blacu i Kuršumliji. Kada je izlazio iz garaže i krenuo prema autobusu, dispečer ga je sreo na kapiji i rekao mu da ide za Prištinu. Vukosav se obradovao, voleo je da ide na Kosovo. Tamo je rođen, u selu Konjuševac, eto, jedva četiri kilometra od mesta gde je i poginuo. Kao da ga je nešto stalno vuklo tamo da ide. U zavičaj, tamo gde je proveo detinjstvo.

Vukosav Jelić je i te subote, 1. maja, prihvatio zadatak. Otišao je da uzme putni nalog i odbio da mu kao ispomoć pođe i suvozač.

- Imam mašinicu za karte u autobusu, a ako treba da ginem, bolje da ginem sam nego nas dvojica - rekao je šaleći se, i ne sluteći da će mu to biti poslednje putovanje.

- Bila je to vanredna vožnja - nastavlja Snežana. - Morao je da sačeka autobus iz Pančeva i da prihvati putnike za Prištinu. Znam da je autobus bio pun kada su krenuli.

Kada se autobus 446 "Niš-ekspresa" zaustavio nakratko u Prokuplju, ćerka Danijela, koja tamo radi u turističkom predstavništvu, tada je poslednji put videla oca.

- Svratio je samo na minut - kaže uplakana devojka - da mi kaže da ide za Prištinu. "Tata, vraćaš li se odmah", pitala sam ga i on mi je potvrdio: "Čim ih odvezem, eto me." Više ga nisam videla.

Familija je uz pomoć kolega i očevidaca pokušala da rekonstruiše poslednje trenutke njihovog Vukosava i putnika koje je vozio.

- Poslednji putnici su mu ušli u autobus u Podujevu - priča Snežana. - Bila je to grupa od petnaestak Albanaca i Roma. Oni su ušli na zadnja vrata i uglavnom su preživeli taj pakao na mostu kod Lužana.

Pošten do Boga!

Punih dvadeset devet godina je Vukosav Jelić, koga su svi poznavali po nadimku Tuta Bugarin, radio u "Niš-ekspresu".

- Prvo je radio kao mehaničar i u intervencijama, a pre desetak godina je prešao u vozače - priča Snežana. - Nadimak mu je dao jedan stariji kolega dok je još bio početnik. Nešto je bio pogrešio a ovaj mu kaže u šali: "Ubiću te, k’o Tutu Bugarina." Bila je u to vreme neka humoristička serija na televiziji pa je Čkalja stalno to govorio. I tako mu i ostade nadimak. Niko ga u preduzeću nije zvao Vukosave ili Jeliću. Svi samo Tuta Bugarin.

Možda baš zbog suprotne prirode koju je Jelić imao.

- Bio je miran i povučen - nastavlja Snežana dok Danijela gleda očeve slike, jedino što joj je sada od njega preostalo. - Nikada se nije ni ljutio, ni svađao. Pošten do Boga. Ni to što zaradi nije umeo da izvuče. Al’, uvek raspoložen. Mogli su da ga psuju, nikada nije odgovarao. Bio je samo za nas, za kuću, za decu... Nikada nije znao za luksuz. Majka mu je sedam godina bolovala od raka i umrla. I otac ubrzo za njom. A on je, dok su bolovali, brinuo o njima. I sad kad smo mogli da živimo... Gotovo je. Ja ne radim, ovoj mlađoj ćerki Tanji je tek dvanaest godina... Sada je u našoj kući samo Danijela zaposlena.

Uzalud Danijela traži tatinu sliku pored autobusa. Nije se slikao. Nikada nije za to imao vremena.

- Da je otišao na ratište, znam: otišao je da se bori. Ali, da ga sudbina tamo odvuče...

Dubok se uzdah ote iz Snežaninih grudi.

- Pre ove nesreće išao je za Bresnicu - seća se Snežana. - I tada mu je pukla guma. Došao je kući kasno, mrtav umoran.

- Bio je dobar dečko - kaže Tutin stariji kolega i komšija Radisav Pujević, takođe, vozač "Niš-Ekspresa" u penziji. I ćuti. Reči neće na usta.

Snežana i Danijela kažu da su im se mnogi prijatelji, kolege i komšije našle posle nesreće. Svi hoće da pomognu.

- Ljudi su ga voleli - tiho govori Snežana. - Sećam se, kada su počela ova bombardovanja, a on dotera autobus pred kuću. Da ga čuva. Svaki čas izlazi i obilazi ga. I šalio se. Kaže: "E, Klinton ne može taj svoj F-16 da parkira pred Belu kuću a ja moj autobus pred moju mogu." Ili, jedne zime mu prsti bili gotovo sasvim promrzli. Kod Svetozareva. Na Božić. Popravljao je autobus, samo da ga ne ostavi na putu i mrazu. Malo je falilo prste da mu seku. Eto, takav je bio. Voleo je svoj posao i svoj autobus. Od njega smo živeli. Zato je i prihvatio tu vožnju, jer on putovanja nikada nije odbijao. A tu liniju za Prištinu je baš voleo. Makar da i iz autobusa vidi mesto gde je rođen i gde je živeo.

Tri dana pre udesa Vukosav je kasno došao sa posla.

- Bio je umoran ali srećan - seća se Snežana. - Kaže: bio sam u Prištini. Prošao je pored Konjuševca. I baš tu da izgubi glavu...

U kuću stalno stižu ljudi. Svima šećer i voda. I čašica rakije. Takav je red. Na svim licima se zna šta je s Vukosavom iako još zvanično nije identifikovan. U Snežaninom i Danijelinom oku, negde u samom dnu, svetli iskra nade. Znaju da joj ne smeju verovati, ali dok se Vukosav ne nađe, ona će i dalje tu očajnički tinjati.


U "Niš-ekspresu" ogorčeni

TUŽIĆEMO IH!

Dragoljub Šindić, pomoćnik direktora preduzeća za putnički saobraćaj, kao i svi zaposleni teško je podneo zločin na Lužanskom mostu.

- Našoj zemlji rat niko nije objavio, niti je najavljeno ubijanje civila i uništavanje privatne imovine. "Niš-ekspres" je deoničarsko društvo. I tražićemo da se sva nastala šteta i u ljudskim životima i u imovini nadoknadi. Uzećemo zapisnike sa uviđaja, fotodokumentaciju, naše kompjuterske liste o vožnji, spisak i broj putnika u autobusu... I sve ćemo to predati međunarodnom pravosuđu. Jer, niko nekažnjeno ne sme danas bez ikakvog povoda ovako da ubija i uništava živote i privatnu imovinu. A što se tiče našeg rada, nastavljamo. Na svim linijama. Pa i na toj za Prištinu preko Lužana. Naši autobusi jednostavno moraju da prevoze putnike jer zato i postojimo.

Jovan ANTONIJEVIĆ