|
Naši reporteri sa podmorničarima Ratne mornarice Vrebaju iz dubina Naši podvodni graničari danonoćno stražare na Jadranu, spremni da odbrane državnu među Danonoćno se pripremaju za izvršenje ratnih zadataka. Posetili smo ih kada su jedne večeri izronili i svojim podmornicama prišli obali. Komandant flotile je kapetan bojnog broda Jordan Jovanović. Smatrao je da je neophodno da znamo da je baš ona slavila sedamdeset godina postojanja, da su prve podmornice stigle iz Velike Britanije baš u Tivat i da su simbolično dobile imena. "Hrabri" i "Nebojša". Sledeće dve bile su poreklom iz Francuske i imale su nazive "Smeli" i "Osvetnik". - Naši podmorničari zaista jesu i hrabri i smeli i budno motre na neprijatelja, koji nam od početka bombardovanja preti kako će i morem i kopnom navaliti na našu slobodu - veli komandant Jovanović. - Mi smo po opredeljenju potpuno predani svom poslu, što znači da je cena izvršenja naših ratnih zadataka sam naš život. Šumadinci i Krajišnici Po vojnim propisima podmorničari mogu biti samo profesionalni vojnici, sa završenim odgovarajućim vojnim školama i doobukom za najmanje dva podmornička zanata: da bi svako, u svakom trenutku, mogao da odmeni bar jednog svog druga. Gotovo svi podmorničari su završili Pomorsku akademiju u Divuljama, i evo ih od 1991. godine opet zajedno. Deluju kao složna porodica i imaju specijalan smisao za šalu. Kažu da se najčešće osećaju kao bića s druge planete kada se posle duge plovidbe nađu na kopnu u društvu ljudi drugih zanimanja. - Ali, pri tom ne zaboravite: našu mornaricu čine sve sami Šumadinci i Krajišnici! - potapa nam dotadašnje predrasude Dragan Milosavljević, kapetan korvete, komandant podmornice na kojoj gostujemo. On je iz Paraćina, Bojan Cvetković, komandir odeljenja borbenog oružja podmornice, iz Leskovca je, Ivica Ivanović, stariji vodnik, koji upravlja žilom kucavicom podmornice - motorom iz Šapca, Dragan Trifković iz Lukavca kod Tuzle... Bojan Cvetković je toga dana bio na kopnu. Da uzme malo sunca i završi neke neodložne poslove. Na podmornici rukuje minama, torpedima i raketama. Kada ga pitasmo za roditelje, njemu se senka brige navuče na lice: - Nisam ih čuo već 27 dana, a često slušamo o bombardovanju po našem kraju - kaže. - Ali, verujem da su dobro i voleo bih da i oni ne brinu za mene. Uostalom, oni su se davno svikli na moj poziv. Znaju da je drugo ime svakog podmorničara žrtvovanje. Mi stražarimo u morskim dubinama i čekamo neprijatelja. Njegov komandant Milosavljević, koji je takođe ovog dana bio na kopnu, gleda ga sa smeškom i dodaje: - Podmornice su vam jedna velika tajna, samo nama do kraja dostupna. Ko ostane posle tri-četiri godine iskušenja pri svojoj odluci da se posveti podmornici taj zna da je svoj život podredio njenim zakonima. A osnovni zakon i cilj postojanja i funkcionisanja svake podmornice je da ne bude otkrivena i da bude ubojita. Životi mornara tome su podređeni. Kada kreneš na zadatak, ti si svoj život uložio u šest torpednih cevi. Svi mi znamo da se zadatak mora izvršiti po svaku cenu. To znači da podmorničari moraju neotkriveni da otkriju sve što je neprijateljsko u moru. Za njihovo otkrivanje služi podvodni električni lokator. Mesec dana pod morem Dok razgovaramo, podmornici u posetu stiže i delegacija Kola srpskih sestara iz Tivta sa predsednicom Danicom Samardžić-Đoković. Donele su slatkiše i nešto cigareta podmorničarima, da se osveže kada izađu na kopno. Iz mora je gotovo nenajavljena, iznenada, izronila mala podmornica, koja deluje kao izvrnuti čun. Ispod poklopca se pojavljuje umorno lice njenog komandanta Branka Živkovića. Kažu da je to diverzantska podmornica. Služi za specijalne zadatke. Boravak u neobično sputanim uslovima nije preporučljiv osobama koje zaziru od hermetički zatvorenog prostora. Žaleći što nismo u prilici da pođemo na neki pravi ratni zadatak sa posadom komandanta Živkovića, hitamo da dočekamo sledeću, mnogo veću podmornicu. Ona je tako osposobljena da može neprekidno mesec dana da izvršava zadatke pod morem. Može da presretne brod, da minira dno mora... Zavisno od uslova, PEL može da otkrije brod na tri do petnaest kilometara udaljenosti. Do sada su se neprijateljski brodovi, nosači aviona, držali na za njih bezbednoj daljini. - Bacite bacalo da se privuče čeričelo! - dovikuje komandant Dragan Milosavljević posadi podmornice, koja je upravo izronila i primiče se obali. To je značilo da mornar baci konopac, koji služi za vezivanje podmornice za obalu. Iako su umorni i željni vazduha i prostora, podmorničari nas ljubazno dočekuju. Komandant Milosavljević opisuje uslove i način rada: - Posada se smenjuje svaka četiri sata na dužnosti. Za to vreme dve trećine članova posade leži u krevetima. A kreveti su vrlo rastegljiv pojam u podmornici: to je svaki prostor što nije mašina, koji ne ometa druge u poslu a ima mogućnost da se čovek opruži. Mi moramo biti čeličnog zdravlja, da bismo izdržali sve neprirodne uslove i napore kojima je naš organizam izložen. Kada podmornica zaroni, motori se gase, nema ni grejanja, ni hlađenja. Zato su leti unutra velike vrućine, a zimi velike hladnoće. Štedi se struja, voda i vazduh. Dnevno jednom čoveku, na primer, pripada za sve potrebe svega litar i po vode. Ma koliko bili strasni pušači, nikome nije ni na kraj pameti da zapali cigaretu dok se nalazi u podmornici. Ali, čim zakorače na kopno... Videli smo da svi mornari u podmornici žive i rade istim načinom, optočeni čelikom, naftom, vlagom i uljem. Sve se to kao specifičan miris zavlači u svaku njihovu poru, u odeću. Kada smo stigli do Dragana Simova, rodom sa Vlasinskog jezera, priskoči nam u pomoć da ga razgovorimo Lazar Marjanović, - Lako nam je sada da se šalimo, kada smo se prislonili uz obalu. A i inače tako nam je lakše i da se odmorimo pred sledeće zaronjavanje. Pokazuju nam potom domaćinski svoju podmornicu 23-godišnji vodnik Dalibor Jelenković, rodom iz Pirota, pa Savo Deronjić, stariji vodnik, poslužilac starešine i zastavnik Milorad Nikolić. On kao najiskusniji među njima radi na najosetljivijim poslovima: preko podvodnog elektronskog lokatora prepoznaje šumove pod vodom, određuje im lokaciju i poreklo. - Svaki posao je u podmornici najosetljiviji - komentariše Nikolić - ali ovaj moj PEL i jeste glavni uređaj na podmornici i na njemu rade samo elektroničari. Ima, evo, dvadeset tri godine kako sam se ukrcao i zaronio pod vodu. Bivalo je da u podmornici ostanem i po 400 sati. Možda je bilo najuzbudljivije 1991. godine, kada je počela ona pomorska blokada. Tada smo mi krstarili uz našu granicu, kao i ovo sada i na vreme otkrili nemački brod, koji nam se bio opasno primakao. Pitamo zastavnika Nikolića kako on razlikuje šumove koje emituje njegov PEL. - I ja i moj kolega, koji, takođe, radi na PEL-u, svikli smo na boje zvuka. Na primer, zvuk propelera izaziva boju metala, kada su morske struje jake, doživljavam ih kao huk šume. Budite sigurni da nam ne može ništa promaći što bi ugrozilo slobodu našeg mora - reče Nikolić. Lazar Marjanović nam usput kaže: - Podmornice ne vole u sebi žene, ali pošto su novinari slični nama, vi ste nam dobrodošli! Sa katedre u podmornicu Iznad jednog od onih silnih sistema, uređaja, pultova, žica, stoji kreda i karakteristično ispisane recke. Raspitujemo se o čemu je reč, a oni nam najpre, praveći se da ne znaju na šta mislimo, kažu: Ovo je trim pul. Služi da podmornica plovi ravno, pod određenim nagibom. Pomoću njega podmornica uranja i izranja iz mora. A ove crte su joj dodatna funkcija - šali se Dragan Trifković, nadzornik pogona, tehnički oficir, koga svi zovu Prota. Dragan je rodom iz Tuzle i posle Pomorske akademije radio je baš na ovoj podmornici. Potom je otišao na Vojnu akademiju u Beogradu da bude predavač četiri predmeta, vezana za brodogradnju i brodomašinstvo. Čim je počelo opet da tutnji ratno nevreme, pohitao je među svoje. - I da nisam dobio ovaj ratni raspored, tražio bih ga, kao mnoge kolege što čine svakodnevno - kaže Trifković. - Svi smo mi stavili glavu u torbu i nije nas strah, niti žalimo za sobom u slučaju potrebe da se žrtvujemo. Zato se šalimo sa onim reckama, koje označavaju dane koliko iščekujemo neprijatelja da nam dođe na nišan. Mornari kažu da crte govore koliko su nam natovci dužni. Ali, svi mi, koji imamo porodice, za njih brinemo. Moja supruga Snežana se vratila sa našom tromesečnom ćerkom Tatjanom u Tuzlu kod roditelja kada je počelo bombardovanje Beograda. Eto, sudbine: izbeglica iz Republike Srpske vraća se u Srpsku kao izbeglica iz Srbije. Tako nam je suđeno i mi to moramo časno da nosimo. Konačno se svi iskrcavaju sa podmornice. Idu svom drugaru domaćinu Miju Maslakoviću, koji ih na jednom starom brodu dočekuje kao u hotelu. - Ovde se zajedno okrepimo, istuširamo i presvučemo posle naporne plovidbe. Mijo nas i nahrani domaćim specijalitetima, ispričamo najnovije šaljive dogodovštine, javimo se svojima i tako teku dani i noći iščekivanja - kaže komandant Dragan Milosavljevi |
Ljiljana BULATOVIĆ